Priopćenje HSP-a prenosimo u cijelosti…
Svake godine u kolovozu obilježavamo veći broj značajnih obljetnica kojima se prisjećamo ključnih datuma iz novije povijesti našeg naroda: proslava VRO „Oluja“, godišnjica početka oružane agresije na RH, Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima i početak bitke za Vukovar. Obilježavanjem ovih događaja također odajemo počast svim hrvatskim građanima koji su u 20. stoljeću postali žrtvama totalitarnih režima – jugoslavenskog i velikosrpskog – te pridonijeli borbi za nezavisnu hrvatsku državu.
Ove godine upravo su ove obljetnice iskorištene za pojačavanje napada na pripadnike HOS-a koji zbog postavljanja spomen-ploče poginulim suborcima u Jasenovcu traju već deset mjeseci, a od kojih je čak traženo da ploču uklone sami.
Posljednjih nekoliko dana svjedočimo novim pritiscima od strane opskurnih političkih opcija i udruga poput Radničke fronte i Documente kojima se pridružuju brojni mediji. Ovakva situacija pokazuje da današnja Hrvatska još nije napravila ključni iskorak kojim bi se postigao napredak u praktičnoj provedbi Deklaracije o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. godine koju je 2006. godine hrvatski Sabor izglasao upravo na zahtjev Hrvatske stranke prava.
U današnjem izdanju Večernjeg lista objavljen je razgovor novinarke Ive Puljić-Šego s ministrom pravosuđa Draženom Bošnjakovićem na temelju kojeg se može zaključiti da Hrvatsku u skorije vrijeme ne očekuju bolji dani, a u kojemu se ministar osvrnuo na pozdrav „Za dom – sporemni“ i rad Vijeća za suočavanje s prošlošću.
Već početkom ove godine pojedini povjesničari upozoravali su na opasnost uspostave ovakvog vijeća koje bi navodno trebalo pridonijeti „zatvaranju“ otvorenih povijesnih pitanja. Povjesničari su istaknuli da su takve inicijative prihvatljive samo u nedemokratskim društvima u kojima je jednoumlje alfa i omega svakog javnog djelovanja.
Djelovanje ovakvih, ispravnije bi bilo reći – komisija – predstavlja zatiranje slobodne misli te slobode znanstvenog istraživanja i općenito kritičkog promišljanja jer predstavljaju brzo političko rješenje pitanja koja istinski ulaze u domenu sveobuhvatnog i dugotrajnog znanstvenog istraživanja.
Kakve zaključke uopće može donijeti nekakvo Vijeće koje je u prvih 6 mjeseci svog „rada“ objavilo tek jedno priopćenje u kojemu nije rečeno ništa? Upravo se spomenuto povjerenstvo našlo u fokusu Bošnjakovićevog intervjua. Osvrćući se na spomen-ploču HOS-a, Bošnjaković navodi da bi „Vijeće za suočavanje s prošlošću trebalo dati preporuke kako u budućnosti tretirati takve stvari, a za to ima rok do ožujka iduće godine“, te zaključuje „kada povjerenstvo da preporuke, onda ćemo mi unutar tih preporuka napraviti zakonski okvir“.
No, u ovom razgovoru Bošnjaković također ističe da spomen-ploča u Jasenovcu vjerojatno neće biti uklonjena dok se ne donese novi zakon. Ovakva izjava implicira dvije važne činjenice:
1. prije ili kasnije, „sporna“ spomen-ploča će biti uklonjena, i
2. ministar pravosuđa, dakle osoba koja obnaša dužnost u izvršnoj, a ne zakonodavnoj vlasti, unaprijed zna kakav zakon će izglasati hrvatski Sabor, dakle zakonodavno tijelo RH.
U istinski demokratskoj zemlji bila bi riječ o skandaloznoj izjavi jednog državnog dužnosnika, no u zemlji u kojoj politički oktroirano „povjerenstvo“ od nekoliko provjerenih kadrova u maniri tajnog društva donosi zaključke, odnosno nove političke dogme o najvažnijim pitanjima suvremene hrvatske povijesti i politike, bolje se nije moglo ni očekivati.
Bošnjakovićeva izjava opasna je teza u jednom, navodno demokratskom društvu, jer njome se implicira ne samo to da ministar unaprijed zna kakva će odluka hrvatskog Sabora biti, nego čak i to kakvi se zaključci spomenute „komisije“ mogu očekivati. U trenutku kada ministar pravosuđa koristi takvu „komisiju“ kao svoj ključni argument, pa čak i alibi, jasno je da je stvarna namjera takve „komisije“ isključivo politička i usmjerena protiv hrvatskih branitelja, a njezina kolateralna žrtva bit će hrvatska znanost i znanstvenici koji propituju nametnutu nam komunističku verziju povijesti s ciljem utvrđivanja povijesne istine.
To je posebno naglasiti kada je riječ o Jasenovcu jer drugi Bošnjakovićev alibi krije se u tezi saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav da HOS-ova spomen-ploča „može“ vrijeđati ljude koji su u Jasenovcu stradali zbog rasne i nacionalne pripadnosti.
Ovakav pristup pokazuje da se u HDZ-ovom obračunu s mrtvim i živim hosovcima namjerno koristi komunistički mit o Jasenovcu kojim je broj jasenovačkih žrtava desetljećima manipuliran i prekrajan s ciljem nabijanja kolektivne krivnje čitavom hrvatskom narodu, pa i samog negiranja hrvatskog prava na slobodu i samostalnost. Činjenica ostaje da istina o ratnom logoru Jasenovac nije utvrđena objektivnim znanstvenim istraživanjima, broj žrtava je nepoznat, a razlozi njihovog stradanja mogu se kriti i u nekim drugim razlozima.
No, vladajućima je sve ovo nebitno jer u pokušaju eliminiranja „nepoćudnih“ logika gubi svaki smisao. A da je logika poseban problem upućuje i uvodnik spomenute novinarke Ive Puljić-Šego koja ističe da pripadnici HOS-a „nisu smjeli provocirati postavljanjem ploče baš u Jasenovcu“.
Iz ovakve primjedbe proizlazi da su poginuli hrvatski branitelji trebali pažljivije birati lokaciju na kojoj će biti mučeni, masakrirani i ubijani jer odabirom „neprimjerene“ lokacije na kojoj su im vađene oči uznemirili su medije, izazvali problem političkim poslušnicima iz redova vladajuće koalicije te uznemirili duhove onih koji počivaju na prostoru nekadašnjeg logora Jasenovac.
Drugi dio problem krije se u činjenici da prostor tog logora nikada nije do kraja istražen, posmrtni ostatci tek su djelomično ekshumirani, a likvidacije hrvatskih žrtava Križnog puta i zatočenika poslijeratnog logora Jasenovac zataškane.
Stoga bi se Puljić-Šego moglo postaviti pitanje uznemiravaju li oni koji su za dom pali 1991. posmrtne ostatke onih koji su za dom padali neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ili i jedni i drugi samim svojim postojanjem uznemiravaju i nju i saborski Odbor za Poslovnik, Ustav i politički sustav i ministra Bošnjakovića i Vladu RH s koalicijskim satelitima i kompletnu političku „elitu“ iz čijih je redova malo tko bio za dom i domovinu spreman unatoč činjenici da svi uživaju prava stečena na kostima onih koji su doista bili za dom spremni.
Kako bi danas doista izgledala hrvatska država da je prije 20-tak godina izglasan HSP-ov nacrt zakona o lustraciji? Možda bi to bila onakva država o kakvoj je govorio Otac Domovine Ante Starčević kada je izjavio „makar u njoj bilo samo pet Hrvata, neka ih je pet al’ neka su slobodni i sretni“.
Da je u demokratskoj hrvatskoj državi, koju su stvorili prvenstveno oni koje današnji režim uporno i sustavno progoni, nekoć provedena lustracija, Hrvati bi bili doista slobodni i sretni, a Hrvatska ne bi bila pljačkana i uništavana. U takvoj Domovini Hrvatskoj ne bi bili terorizirani ili iz nje tjerani oni koji su za za tu istu Domovinu spremni.
Ne slažemo se s razmišljanjima pojedinaca da je za lustraciju možda kasno jer ako je tako, onda je i za uspostavu Domovine u kojoj će Hrvati biti slobodni i sretni također kasno. Takva nam je ideja neprihvatljiva, pa zato vladujućima i javnosti poručujemo da nas mogu kažnjavati, mogu nas zatvarati, mogu nas progoniti, mogu nas terorizirati, ali dostojanstvo i ideale ne mogu nam oduzeti. Ostajemo – spremni, kažu u priopćenju HSP-a koje potpisuje…
HRVATSKA STRANKA PRAVA
Ivica Vladava, član predsjeništva