Neka je čudna psihoza na djelu ne samo u Hrvatskoj, nego i u ostatku svijeta. Cijelo se vrijeme mantra: “o mrtvima samo dobro”, što za posljedicu ima – o (podobnim) mrtvima samo lijepo (za čuti). No, što je s istinitim?
Ukoliko ćemo o mrtvima samo dobro, zašto ne čujemo koju lijepu riječ o Franji Tuđmanu, prvom hrvatskom predsjedniku? Ili o Gojku Šušku, o ministru koji je dobio Domovinski rat?
No, pođimo dalje; zašto ne čujemo lijepe riječi o Anti Paveliću, Mili Budaku, Andriji Artukoviću ili Juri Francetiću? Svi su oni mrtvi, ali ni jedna lijepa riječ o njima. Odimo još dalje; zašto ništa dobro ne čujemo o Hitleru, koji je sagradio autoceste i željeznice po kojima Nijemci danas voze? Zašto ništa dobro ne možemo čuti o Mussoliniju, ocu suvremenog novinarstva? Zašto ništa dobro o D’Annunziu, ocu suvremene politike i suvremene umjetnosti?
Nekako uvijek dobre stvari čujemo o drugu Titu, drugu Lenjinu i drugu Staljinu; već su nekoliko desetljeća popularne majice sa fotografijom Che Guevare, kubanskog revolucionara, koljača i masovnog ubojice. Neki u Hrvatskoj uspijevaju dobro zboriti i o Draži Mihailoviću, Aleksandru Rankoviću i Slobodanu Miloševiću; dapače, stranka ratnog zločinca Gorana Hadžića je trenutno na vlasti u Hrvatskoj.
Umro je Slavko Goldstein, lažni povjesničar, lažni “antifašist” i lažni antitotalitarist. Većina medija prenosi: “Napustio nas je veliki intelektualac i osnivač HSLS-a”. Slavko Goldstein je bio blizak intelektualizmu jednako koliko je Staljin bio blizak humanizmu; no nitko ne želi kazati da je bio nepismeni oportunist koji je po zadatku odrađivao posao za beogradske nalogodavce. Činjenica da je osnivač HSLS-a je sramota za HSLS, iako je to oduvijek bila u korijenu projugoslavenska stranka, izuzev nekolicine dobronamjernih ljudi.
Neka se hrvatski puk nakratko zamisli nad Slavkom Goldsteinom; koliko je taj štete nanio Hrvatskoj, što iznutra, što izvana? Koliko je koristio svoje židovsvo kako bi pronosio vijest o “antisemitskom” i “ustaškom” hrvatskom narodu i o “fašističkoj” katoličkoj Crkvi u Hrvata? Koliko je knjiga, netočnih, lažnih i suludih napisao protiv Hrvata i hrvatske države te protiv hrvatskoga naroda?
Uostalom, zašto ga nitko nikad nije pitao kako može biti Židov, a komunist, jer, on je bio komunist u najpotpunijem smislu – on je bio jedan od “elita” nastalih u poraću II. svjetskog rata zaslužan za “odgajanje” budućih komunističkih elita i sudeći prema pusićima, teršeličkama, pupovcima, josipovićima, odradio je odličan posao. Dovoljno je vidjeti kako je odgojio svoga sina, koji je u veleposlanstvu vlastite države držao sliku čovjeka koji je počinio genocid nad hrvatskim narodom…
Zapravo, Slavko Goldstein je više štete nanio hrvatskom narodu i hrvatskoj državi nego Milošević, Šešelj i Arkan zajedno, jer, ovi su obični primitivni koljači, dok je Goldstein, unatoč oskudnom obrazovanju, djelovao na kulturnoj, znanstvenoj i diplomatskoj razini, lažući i obmanjujući gdje god je stigao, poput srbijanskih mu uzora.
Žalosno je što se politički Hrvati moraju radovati smrti osoba poput Goldsteina (ili nedavno umrlih Josipa Boljkovca i Hrvoja Šarinića), ali, dok god su takvi prisutni na javnoj, odnosno političkoj sceni, nikad se ne ćemo kao narod i suverene država maknuti od samoupravljačke anarhije, kulture cinkanja i balkanskog opanka.