Danas su u Vukovaru, djeca poginulih i nestalih hrvatskih branitelja (UDPNHBDR ) okupili Vukovarce, članove raznih udruga, te predstavnike grada i županije.
-Na Sajmištu, kraj spomenika poginulima i nestalim braniteljima, dijelu grada gdje su se vodile jedne od najgorih borbi tijekom Domovinskog rata kako bi se obilježila godišnjica i odala počast poštenom, malom čovjeku, branitelju Sajmišta.
-Sajmište je po velikom doprinosu zabilježeno u srcima, u kuloarima onih koji znaju. Sajmište je neistraženo, nepredočeno javnosti, a kako djeca poginulih i nestalih branitelja vele ” Među nama nije zaboravljeno, niti će ikada biti, iako smo svjesni da istina teško ugleda svjetlost, mi ju među nama jako dobro poznajemo i moramo ju svjedočiti pravedno, dokle god nas je ”
-Današnji dan je odabran za obilježavanje kao jedan od početaka najžešćih napada na Sajmište, kad je mnogobrojni agresor nakon prvog neuspješnog pokušaja, desetak dana ranije, uspio načeti srčane branitelje i raširit pipke zla upornim prodiranjem uz raketiranje, bombardiranje, pješadiju, avione, tenkove od vojarne ka Petrovoj gori, gdje su se utaborili glađu za daljnje zlo.
-Na ovaj dan, 14.09.1991-e bio je stravični početak smaknuća civila, branitelja, dan kada je počelo veliko zlo koje se naknadno proširilo na cijeli grad i do temelja uništilo svaki život u njemu.
-Na današnji dan, prije 26 godina krenuli su…. po nalogu do nekadašnjih susjeda….kuća po kuća, podrum po podrum, život po život….lomili su, ubijali, zarobljavali, iživljavali se. Tek nedaleko od spomenika, đavolji pir došao je do potpunog izražaja, razapinjanjem, Ivana Janka između vagona, granatiranjem divnog čovjeka, tenkovskim granatama. Pakleno slavlje velikosrpske agresije, izopačenih neljudi, koji svojim (ne) djelima dobijaju vjerodostojno značenje- ZVIJERI.
-Nabrajati gubitke, zlostavljanja,uništenje Sajmišta, išlo bi u nedogled, jer Sajmište je nemoguće kronološki opisati nekim logičnim slijedom. To jednostavno nije moguće već samim time što su uvjeti bili nemogući.
-Na Sajmištu je vladala ratna ludnica, značajke iste u ludilu rata, branitelji pamte više ne po datumima nego po gubitcima, po ranjenima, po strahokomičnim radnjama suboraca, po tragedijama.
-I danas mnogi svjedoci žive, samo radi velike hrabrosti branitelja koji su davali sve od sebe. Svojim djelima rekli su najveće riječi, koje nitko ne može nadmašiti. Stvaranjem bolje budučnosti na temeljima onoga za što su se oni borili, jedini je način da im pokažemo poštovanje i vjeru u ono radi ćega su na ovim ulicama ostavili svoje živote, mladost, zdravlje, svoje prijatelje.
Danas, 26 godina poslije, djeca branitelja nam poručuju:
-” U 26 godina, nakon teškog stvaranja Domovine, mnogi branitelji su si oduzeli život. Mnogi su podlijegali posljedicama rata, logora, zato mi moramo nastaviti živjeti, ali u sjećanju na njihovu hrabrost, moramo svjedočiti njihovoj posebnosti i srčanosti i nju dalje prenositi na svoju djecu. Na temeljima prošlosti graditi budućnost kojom će se naša djeca moći ponositi. Molimo Vas u ime svih poginulih, u ime svih nestalih, nemojte nikad zaboraviti svoju prošlost, jer mnogih od danas prisutnih ne bi bilo da nije bilo onih hrabrih iza nas. Nemojte ih nikada zaboraviti, oni su utemeljili svoje živote, svoju krv i tijela u naše ceste, u naše staze kojima gazimo svaki dan. Gazite dostojanstveno i ne dopustite nikome da omaložava ove ceste krvlju natopljene, po ovim stazama kojima su koračali oni kojih više nema, koji su se borili za nas. Ne dopustite zaboravu ludu hrabrost ratnika, snagu civila i okrutno zvjerstvo srpskog agresora.
-Naši spomenici kojima obilježavamo znane grobove i posljednja počivališta onih najboljih među nama, zablistat će u punom sjaju tek onda kada saznamo istinu i o posljednjem grobu branitelja, civila, koji je okončao ratnim stradanjem od podivljale zvjeri. I molimo Vas da ih ne prestanete tražiti do zadnjeg, jer ova polja koja nas okružuju, ovi putevi izgrađeni obnovama, kriju tijela naših roditelja, supružnika, sinova, suboraca, rođaka, prijatelja i nitko od nas u ovome gradu ne može naći svoj mir dokle god nije pronađena i posljednja nestala osoba.”
-Mihajlo Zera je samo jedan od poginulih, a njegova kćer Jelena Zera-Gavrić, koja je kao djete od 10 godina sa svojim sugrađanima ukrcana u jedan od autobusa 20.11.1991-e, koji su ih puna dva dana i noći vozali od Vukovara preko Mitrovice pa napokon do Hrvatske, razmišlja i priča isto kao i Krešimir, Sandra, Tomislav, Stjepan, Igor, Josip, Mislav, Ivana…..
-“Teško je, tata često nedostaje….posebno kad su rođendani, mature, diplome, vjenčanja, blagdani i obiteljska okupljanja. Poslije početne tuge, očaja, pa i ljutnje, javio se ponos na sve njih koji su život dali za nas, za naše bolje sutra i samim tim, sve nas jako pogađa kad slušamo napade na braniteljsku populaciju, jer ti ljudi, te žene, prijatelji i suborci naših očeva su uz nas, znamo što su prošli, kolika je njihova žrtva bila, a mnogi od njih su bili mlađi nego mi danas, mnogi od njih su umjesto maturalnih odijela i haljina, obukli odoru i uzeli oružje kako bi zaštitili svoju obitelj, svoj dom, svoj grad, svoju Domovinu” poručila su djeca poginulih i nestalih hrvatskih branitelja na današnjem okupljanju i odavanju dužne pošte.
S.D./Braniteljski portal