Admiral JNA Vladimir Barović rodom iz Crne Gore, časna je iznimka koja nije željela pucati na nedužni hrvatski narod u srpsko crnogorskoj agresiji na Hrvatsku.
Na današnji dan 1991. ovaj časni vojnik je prislonio cijev pištolja na sljepoočnicu svoje glave i izvršio samoubojstvo. Admiral Vladimir Barović svjesno je životom platio odluku da ne sudjeluje u Domovinskom ratu i napadu na goloruki hrvatski narod, ostavljajući poruku u oproštajnom pismu da bi to bilo “protiv časti Crnogorca”.
U oproštajnom pismu je još napisao: “Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio”.
Posthumno je nedavno u Crnoj Gori dobio orden za hrabrost na inicijativu nevladine udruge s obrazloženjem „časno i svjesno životom platio hrabru odluku. Odbio je sudjelovati u nečasnoj agresiji, prvo na Pulu i Istru (a zatim na Split i Dalmaciju op.) u danima kada je euforija konačnog obračuna s ustaškim bojovnicima bila dominantan sentiment u Crnoj Gori“.
Samoubojstvo u ambulanti na Visu
Njegova je nova dužnost podrazumijevala suglasnost za svako borbeno djelovanje protiv hrvatskih građana. Na to, očito, nije mogao pristati. Naime, iste večeri kada je preuzeo dužnost, 29. rujna. 1991. godine, Barović je u zgradi ambulante Vojno-pomorskog kompleksa na otoku Visu počinio samoubojstvo pucnjem u sljepoočnicu. Iza sebe je ostavio oproštajno pismo u kojem je napisao da se odlučio na časnu smrt jer nije htio ratovati protiv, kako je napisao, bratskog hrvatskog naroda. Nije se slagao s politikom tadašnjeg vojnog vrha, posebno s planovima Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića.
Prije toga je kao zapovjednik komandant 5. Vojno-pomorskog sektora u Puli s preko 12.000 vojnika i 79 vojnih objekata omogućio mirno napuštanje Pule bez razaranja. Kao sudionik pregovora o povlačenju JNA iz Pule admiral Barović izjavio je: „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja komandant, a ako, ipak, budem prisiljen narediti razaranja Pule i Istre, mene tada više neće biti“.
‘Jedini metak na koji možemo biti ponosni’
Kao razlog samoubojstva naveo je i svoju nemoć u spriječavanju djelovanja Jugoslavenske ratne mornarice protiv Hrvatske, ali i zbog potpunog neslaganje s vrhovnom komandom JNA. Sahranjen je u Herceg Novom, a u trenutku smrti imao je 52 godine.
“Jedini ispaljeni metak u ovom ratu, na koji Crna Gora može biti ponosna, jest onaj admirala Vladimira Barovića, komandanta Jugoslavenske ratne mornarice. Njegovo crnogorsko shvaćanje časti nije mu dozvolilo izdati zapovijed floti za bombardiranje primorskih gradova i naselja u Dalmaciji kada mu je bilo naređeno”, zapisao je 1996. godine crnogorski književnik Momir M. Marković. Nedavno je pokrenuta inicijativa da jedna ulica na Cetinju dobije ime Vladimira Barovića, a prije nekoliko godina Slovenci su izrazili želju da Barovića uvrste i u njihove generale, jer mu je majka bila Slovenka.
Tko je Krsto Đurović – ubijeni admiral JNA koji je odbio zapovijed napada na Hrvatsku?
Manje je poznato da je još jedan Crnogorac ubijen je zbog odbijanja zapovijedi napada na Hrvatsku i Hrvate. Bivši zapovjednik VP Boka Krsto Đurović poginuo je tjedan dana nakon smrti Barovića. Nalazio se u vojnom helikopteru, u kome su ostala dvojica putnika preživjela gotovo bez povreda, a on sam imao male ogrebotine.
Legendarni zapovjednik Dubrovnika general Nojko Marinović izjavio je da je Đurović umro od posljedica teških tjelesnih povreda koje su mu nanijeli „službenici sigurnosti JNA“ nakon pada helikoptera JNA jer je odbio zapovjediti napad na Hrvatsku.
Ratnom gradonačelniku Dubrovnika Petru Poljaniću Đurović je rekao kako, dok je on zapovjednik VP-a Boka, može biti siguran da “nijedna granata na Dubrovnik neće pasti”. Potom je bio u nekoj vrsti pritvora, zatim nekoliko dana na dužnosti, nakon čega je stradao, prisjeća se Poljanić.
O Đurovićevom držanju posvjedočio je i ondašnji crnogorski ministar vanjskih poslova Nikola J. Samardžić, kojeg je deset dana prije početka napada na Dubrovnik posjetio u Jugooceaniji u Kotoru. Bio je vrlo ogorčen i požalio se Samardžiću da se priprema napad na Hrvatsku i da on nikada neće ni po cijenu života sudjelovati u takvom ratu. U jednom razgovoru s hrvatskim diplomatom Hrvojem Kačićem, Samardžić je informirao Kačića da su pripadnici JNA smaknuli admirala Đurovića, pri čemu ga je upozorio da “u javnosti ne smijemo to spominjati jer da su neki koji su bili neposredni svjedoci tog događaja, već nasilno ubijeni”.
Nakon smrti Barovića i Đurovića počeo je opći napad na srednju i južnu Dalmaciju.
Od početka listopada 1991. pa do prosinca Dubrovnik je bio u okruženju pod žestokim napadima, te je za to vrijeme ubijeno je 546 ljudi, od čega 116 civila i 430 vojnika, a više od tisuću osoba je ranjeno. Skoro 240 dana građani Dubrovnika živjeli su pod blokadom, od čega 138 dana bez struje i vode. Prognane su 33.000 osoba i uništen je 2.071 stambeni objekt. Osim toga na području okolice Dubrovnika od Slanog do Konavala JNA, hercegovački Srbi i Crnogorci počinili su brojne zločine.
„Crnogorci su nas napali povedeni željom za pljačkom i otimanjem tuđe imovine. Na području Dubrovnika nije bilo srpske manjine, koja bi se osjećala ugroženom, niti je bilo vojnih postrojbi i objekata od kojih bi im prijetila opasnost. Neprihvatljivo je da Crna Gora izmiče odgovornosti zbog nečije političke odluke“, kaže o svemu Predsjednik dubrovačkog Društva logoraša srpskih i crnogorskih koncentracijskih logora Zdenko Bulić.
A.G.