Zar je moguće da je dobar branitelj samo onaj branitelj koji se odluči za stranku ili šutnju?
Prije svega, ispričavam se onim malobrojnim zainteresiranim braniteljima koji su pratili i podržavali ono što sam do sada pisao i pokušavao analizirati, jer je prošlo podosta vremena od moga zadnjeg napisanog i na Braniteljskom portalu objavljenog članka.
U ta dva mjeseca dogodilo se puno toga, ali ono što mi najteže pada je vlastiti osjećaj i spoznaja poraza. J**i ga, valjda se i to jednom moralo dogoditi, a možda je i vrijeme za jednog pedesetogodišnjaka, nestranačkog idealistu, „objesiti kopačke o klin“ i „vratiti se“ kako sebi, tako i obitelji i prijateljima. Ne smatram da sam radio „sizifov posao“ jer je on odradjivao kaznu, a koja je usput, sama po sebi prilično banalan posao, a ja sam primao nagrade za svoje trude. Nisu to nagrade kakove primaju Tomic, Bujanec ili Dežulović i dr., niti one koje uživaju Djakić ili Medved i Krstičević i ostali, ali dopustite da imam „drugačije“ kriterije za nagrade. I ne radi se niti o tome da sam možda ogorčeni „starac“. Jednostavno smatram da sam TRENUTNO, naglašavam TRENUTNO, poražen. Ne ja, već moj svjetonazor! A moj svjetonazor je, u nedostatku boljeg izraza, konzervativan, a to bi po “novim” liberalima bilo “desno”. A “novi” liberali su “lijevo”. Sredina ne postoji. I svatko tko se tako predstavlja vara i sebe i druge, a da bi to dokazali odgovorite sebi na neka pitanja kao što su; što mislite o vjeri, Domovinskom ratu, rodnoj ideologiji, bivšoj državi, potrebi tehnologije u današnjem obliku, braku, školskom sustavu, Marku Perkovicu-Thompsonu ili Oluji. Sredina ne postoji, ona je floskula i služi zavaravanju naivnih birača. Sve u svemu, po mom skromnom mišljenju, “desnica” kao konzervativna snaga, gubi bitku protiv modernog vremena u kojem neoliberalizam i lijeva politička opcija uspijeva nametati nakaradni svjetonazor i to kroz sustave kao što su školstvo, mediji ili civilno društvo i to preko pojedinaca koji su korumpirani, neinteligentni, bahati i neodgojeni.
Čitava civilizacija boluje od istih bolesti i globalističko-tehnokratski sustav koji nam nameću, a to svatko već vidi, vodi nas u nekom smjeru u kojemu ne bismo smjeli putovati. Hrvatska, za razliku od mnogih drugih zemalja, ima još i tu nesreću da je iz Domovinskog rata preostalo previše onih koji je vide samo u kontekstu srušene “prekrasne” bivše države i nikada je neće prihvatiti kao drustvo koje treba graditi. Oni bi je najradije srušili i vratili nas u staro, njima ugodno vrijeme. I te svoje stavove sve glasnije artikuliraju, od kojih su neki već i dio opće kulture main stream-a. A imamo i previše onih kojima do ničeg nije stalo osim do “sisanja” ove države na tisuću različitih načina. Nasuprot tome imamo šutnju autoriteta koji se ne žele miješati u ništa iz puno različitih razloga, a meni osobno više nisu dovoljni njihovi razlozi da bih ih “pustio na miru”. Previše tužnih sudbina imamo u Hrvatskoj ovih dana da bi mi bilo više bitno čije osjećajčiće ću povrijediti.
Svaki pravi vojnik zna prepoznati trenutak kada je siguran u poraz, a svaki mudar vojnik će se povući i pregrupirati. To je naposljetku i logično, svakome razumljivo, a vojnu taktiku, ili logiku, svugdje možete primjeniti i svugdje pali, pod uvjetom da želite napraviti dobar posao. A tu leži i dio razloga za potrebom vladajucih da odmakne branitelje od važnijih funkcija u društvu jer bez nas je lakše “rasturiti” državu.
Ovo oko taktike i strategije znam ja,a to zna i Gotovina, nas jedini živi heroj, tihi tip muškarca za razliku od mene, “lajavca”. To ne razumije dječja pravobraniteljica koja, suočena napokon s realnošću političke zbilje gdje “žanješ” onako kako si i “sijao” tj., politika, a ne stručnost ju je dovela gdje jest i politika će je isto tako odvesti tamo gdje će biti sutra. Za sada je ljuta, a taj osjećaj joj je potaknula neizvijesnost političke sudbine, a ne spoznaja da loše obavlja svoj posao ili činjenica da se krše dječja prava dok je njezin ured “nemoćan”. A eto meni ostaje ljutnja na državnog službenika zaduženog za dobrobit djece koji nije u svom mandatu uspio skinuti PROTUZAKONITO teške torbe osnovnoškolcima, a koje su teške zbog ogromne zarade nakladnika i svih ostalih pljačkaša koji pune džepove na račun sadržaja školske torbe.
Umjesto takove akcije ona je djeci savjetovala bijeg iz države. A moj osobni osjećaj poraza dolazi i od pomisli da malo tko prepoznaje ovaj problem i da onih koji ga vide ali misle kako ga je nemoguće riješiti ima previše, a da ja, koji imam osjećaj da zastupam interese branitelja, a koji su prije svega ostaloga zaštita slabih i nemoćnih od svakog oblika ugroze, moram čekati hoće li se netko od odličnika skupine kojoj pripadam sjetiti tog problema i hoće li se uopće htjeti uplitati.
Ja kao vojnik bio bi najsretniji kada bi tihi tip muškarca i naš jedini živi heroj, Gotovina, rekao sve ovo umjesto mene lajavca jer bi to imalo smisla i možda bi se problem riješio.
Naša djeca, u stoljecu nevjerovatnih mogućnosti, na leđima nose 20, a ponekad i 30% svoje tjelesne mase pa izračunajte koliko bi to bilo za svakoga od nas. Za mene je školska torba pokazatelj koliko je bešćutan i korumpiran sustav u mojoj zemlji i koliko je ljudima usadjen osjećaj “da se ništa ne može promijeniti” pa niti obred jutarnjeg tovarenja svog djeteta preteškim bremenom, uz poljubac i savjet da bude dobro u školi.
Moj doživljaj poraza dolazi i od činjenice da se toliko godina nakon rata pojavi neki lik na main stream -TV kanalu i prije Dnevnika, u udarnom terminu, prodaje priču koja paše neoliberalnom, antifa, milenijalnom svjetonazoru. Dovelo lika koji se proslavio idiotskim stavovima na društvenim mrežama usmjerenima ka nama ratnicima na TV, kao Tomica u SD i sad će jos ući u lektiru, a ja “lajavac” to moram reći umjesto perjanica braniteljske scene u nas. Eto ti budućnosti o kojoj si govorio moj generale Gotovina.
Na isti način, u mom svjetonazoru, ministar branitelja, a u ovom slučaju g.Medved, nije ministar socijalno ugrožene skupine društva koji je zadužen iskamčiti koju Kunu i mijenjati uvijek loše zakone o pravima Hrvatskih branitelja. Niti bi mu trebala biti zadaća držati pod kontrolom sefove udruga, zadruga i sl., a koji opet imaju ulogu držanja pod kontrolom svoje članstvo i tzv. Braniteljsku populaciju, a sve to za račun politikanata koji ispunjaju želje i naputke svjetskih moćnika i likova poput Todorica. Ne, po mom skromnom mišljenju, ministar branitelja bi trebao biti najzaposleniji i oko sebe okupljati stručnjake svih profila koji su istovremeno moralni, skromni i po mogućnosti branitelji istovremeno, koji svojim životima daju primjer duha ‘90-tih, duha branitelja iz tog vremena, duha, nade i želja društva u cjelini. Branitelja ima i medju novinarima, liječnicima, odvjetnicima, arhitektima, ekonomistima, itd., itd.
Nama je potrebna moralna katarza i redefiniranje istinskih vrijednosti prije svega ostalog i ovo nije prvi put da to kažem.
Branitelji su vrijedan resurs u borbi za povratak istinskih vrijednosti u nase živote. Ima branitelja koji nisu isključivo zainteresirani za punjenje vlastitih džepova i koji nisu spremni mijenjati svoja mišljenja i ponašanje dolaskom na funkciju. Nažalost, politikantima ne odgovara takav tip branitelja. Tko to kraj sebe želi nekog idealistu koji želi pošteno raditi svoj posao i koji se ne može kupiti banalnim nagradama?
Svi mi vidimo stravične razmjere pljačke duha i materije u našoj zemlji, a samo nekima je dopušteno govoriti i djelovati, a oni kad govore, obično govore razvodnjene, paušalne gluposti. Gluposti koje su im dopustili govoriti ili ih jednostavno uvjerili u iste. A oni koji bi trebali govoriti i od kojih se očekuje da govore, šute. Tu nešto ne štima i to već duže vrijeme. Povlačim se jer kao vojniku, dragovoljcu DR-a, autoriteti mi više nisu ni ministri niti predsjednici raznih udruga, već pojedinci. Kako meni tako i velikom dijelu drugih branitelja. Časni i pošteni ljudi, skromni i veliki ko kuća. Ljudi koji bi trebali stati ispred nas i gledajući u “njih”, reći, a sad je dosta, uozbiljite se i prionite na posao, a mi ćemo vas nadzirati! Nešto nalik onom videu brifinga kod generala Gotovine gdje je pokazao autoritet prepoznajući problem i glasno ga definirajuci usput jasno tražio odgovornost I djelovanje. Do tada, radije ću setati s djecom dok su još tu, obzirom da se nitko od mojih faca nije javio vezano za stvarno blesavu izjavu osobe kao sto je dječja pravobraniteljica, a koja govori o svoj tuzi naše zbilje, a istovremeno se čini nebitna.
Nadalje, do sada, za mene su političari bili neki ozbiljni stariji ljudi u odijelima koji se, u Hrvatskoj barem, bave prodavanjem priča za ozbiljne novce, uhljebljuju obitelj i prijatelje, ne plaćaju svoje račune, donose nakaradne zakone štetne za gradjane i RH, uzimaju provizije i trguju utjecajem, služe se vječito istim rečenicama koje ne znače ništa, a koriste se svugdje. Ne rade ništa, samo jedu i piju i da bi začinili sve skupa, LAŽU.
A sada? Sada su to moji suvremenici od kojih poznajem priličan broj i koji su se sasvim lijepo uklopili. Stali su ispred njih i nama govore gluposti, tj. “drže nas pod kontrolom”. Imajući to na umu zaključio sam kako snagu moram čuvati za neko drugo vrijeme, vrijeme koje neće biti ugodno, obzirom tko i kako s nama upravlja. Preko 250 000 birokrata u zemlji od 4 000 000 stanovnika!
Ministar branitelja, ako doista želi pokazati da je branitelj prije svega ostaloga, ima puno važnijeg posla od popuštanja pritiscima Glogoškog i Klemma i podjelom novaca iz proračuna ne svim, (čast iznimkama!) ali dobrom dijelu, “podobnim” udrugama i zadrugama. Nešto slično kao kad ljevica daje lovu raznim svojim udrugama, a za ovu priču je nezgodno to što desnica nije prestala financirati ljevičarske ili soroševe projekte. Slijedom toga je moguće i da se pojavi onaj opskurni, nametnuti proizvod milenijskog neoliberalizma, kako se ono zove, ma onaj prije dnevnika?
Branitelji bi napokon morali shvatiti u kakvom je naše društvo stanju, a morali bi napokon shvatiti da se moraju odmaknuti od svih aktualnih politikantskih skupina i da autoriteti koje treba slijediti nisu ovi koji sebe smatraju nedodirljivima. Isto tako bi hrvatski branitelji trebali shvatiti da su silna glasačka mašinerija koja u svakom trenutku može poremetiti trenutne odnose u toj igri. A moj osjećaj “poraza” dolazi od činjenice, kako se sad već ozbiljno šuška o povratku onog, od EU montiranog lika, Milanovića. Ne bih mogao javno djelovati u društvu u kojemu je moguće da takav lik bude premijer po drugi put i da ga opet moram gledati u društvu, opet ga ja spominjem, generala Gotovine u opuštajućoj, prijateljskoj atmosferi.
Zar je moguce da je dobar branitelj samo onaj branitelj koji se odluči za stranku ili sutnju?
Živim u zemlji u kojoj se odgovornost, rad i disciplina očekuje jedino od školske djece dok svi drugi, a počevsi od učitelja i ravnatelja pa sve do premijera i predsjednice, mogu se ponašati kako ih je volja a rijetki trpe posljedice. Obično oni koje je malo više “ponijelo” igranje sa moći kao sto je Sanader ili Vidošević. Ovi ostali balansiraju i “ugradjuju” se u mrežu korupcije i nepotizma koja je sad već preozbiljna i gadljiva, obzirom koliko je vidljiva i koliko se tolerira. A posebno boli sto se tolerira od strane pravosudja.
Nasuprot svega ovoga imamo “kaste” naših sugradjana koji predobro žive od korupcije, a na uštrb zajednice, općeg dobra i razuma, koji ne shvacaju da nas više ne impresioniraju u nabrijanim terencima nego nas sad već ljute.
Bahatost je u Hrvatskoj, nažalost, proporcionalna bogatstvu, a naročito načinu sticanja istog. Obična malogradjanština koja nas košta previše. Potporu njihovom blesavom svjetonazoru uvelike daju mediji i kulturna scena, koji su obični i deformirani ideološki program “novih” liberala i to je konstanta posljednjih godina. Za te kaste branitelji su banalan problem.
Obzirom da ionako pišem dugačke tekstove koje je, priznajem i sam, ponekad dosadno čitati, moram stati, a toliko toga bih još htio reći i pokušati jos i više opravdati svoje stajalište. Mislim da ste shvatili. Ja nisam taj koji može nesto mijenjati, ja mogu mijenjati samo sebe.
Ja i svi moji suborci živimo u budućnosti o kojoj je govorio čovjek koji mi je suzu natjerao na oko kada je, skupa sa svima nama dočekao pravdu. Čvrsto vjerujem, kako i on ima slične osjećaje u grudima kao i svi mi ostali, kada gledamo zbilju oko sebe, a ako ljudi “kao kuće” šute, a što je onda meni i što ja to sebi umišljam? Jedino sto ja mogu osobno je na glas kazati kako ću mozda pogledati film o Gotovini, a možda i neću, radije bih gledao film o pokojnom generalu Matijašu, mom zapovjedniku i prijatelju, koji zasigurno ne bi šutio na sve ovo što se dogadja danas. A danas je vrijeme o kojem je govorio general Gotovina kada je rekao, „…okrenimo se buducnosti..“. Volio bih da mi odgovori, ali tko sam pak ja da bi sjedio s Gotovinom i pričao o politici? Samo znam da oni koji jesu s njime sjedili i razgovarali, rade los posao, a to se vidi.
Eto, život je ispao prekratak i ispalo je da to nije floskula i čovjek od nekih bitaka mora i odustati, pogotovo od onih koje “ne može dobiti”. Život u Hrvatskoj nije iz mene izbio ponos na bitke u kojima jesam bio i koje sam dobio, ma koliko se likovi kao onaj prije Dnevnika i sva klika i mašinerija iza njega trudili, ali me obuzima osjećaj kako pitanje; ”jesmo li se za ovo borili?”, dobiva na značaju i posebno počinje “žuljati” potpitanje; “… jesu li naši prijatelji za ovo ginuli?”
Činiti dobro i pozitivno razmišljati i dalje ima smisla, ali ću to ograničiti na ljude oko sebe, a to je možda i učinkovitije od borbe za koju mi svi govore, kako je uzaludna, iako ja znam da nije. Eto ti budućnosti o kojoj si govorio moj generale Gotovina. Svima želim svaku sreću i neka vas svih dobri Bog čuva!
Piše/Pukovnik – Željko Petko – Braniteljski portal
MINISTRICE DIVJAK – ŠTO STE DO SADA RADILI?