Antifašizam u Sjedinjenim Državama i Britaniji nije značajno postojao.
Autor: Robin Harris
Članak britanskog povjesničara dr. Robina Harrisa objavljen je 25. listopada na web stranici magazina Standpoint. Uz dozvolu autora i Standpointa, s engleskog jezika članak je prevela Ina Vukić.
Napredni stavovi utječu na olako shvaćanje simbola. Tako bi javno prihvaćanje bogohulnih kazališnih predstava i bestidnih izložaba, paljenje nacionalnih zastava te vrijeđanja državnih čelnika, svi trebali biti shvaćeni kao dokazi intelektualnog oslobođenja. Osobito u bivšim komunističkim zemljama, gdje se simbolizam izmijenio na načine koji dezorijentira kako novu tako i staru ljevicu; brzo se javljaju povici da je bilo kakva zabrinutost simbolima ‘opsjednutost’ ili ‘odvlačenje pažnje’.
No, u istočnoj i srednjoj Europi ravnodušnost ljevice prema simbolima je izvještačenost. Poput bljeska, kada se njegovi osobni mitovi pobijaju, moderni se ljevičar pretvara u gunđajućeg neo-komunista – kojemu jedino fali iskaznica članstva u Partiji te kalašnjikov kako bi se vratio na stariju vrstu. Štoviše, ako se iz sjena desnice pojavi koji opasan ili dvosmislen symbol, njegova ravnodušnost prema tradiciji ubrzo poprima oblik netolerancije prema ‘ekstremizmu’.
U petak 1. rujna 2017. godine skupština grada Zagreba glasovala je za promjenu naziva jednog od najprominentijih trgova grada, ‘Trga Maršala Tita’ u ‘Trg Republike Hrvatske’. Ovu su promjenu naziva trga zapadni mediji označili pristojnim drmanjem glavom te je promjena naziva trga prikazana kao potvrda reakcijskog nacionalizma. Kredibilitet ovome dodala je i činjenica što je dr. Zlatko Hasanbegović, bivši ministar kulture, vodio kampanju za promjenu imena trga i čija se ministarska stolica počela tresti uslijed agitacija koje su dolazile iz nevladinih udruga koje podržava George Soros i čije je proračune dobivene iz poreznog prihoda bivši ministar Hasanbegović imao na umu rezati. Hasanbegović je nacionalistički povjesničar s ukusom za kontroverzije, i s onim što je za hrvatske političare uzrujavajuća spremnost argumentiranja intelektualnih pitanja. No, on nije fašist, antisemit, niti rasist (musliman je pa je tako i zadobio svoj dio islamofobijskog zlostavljanja). U bilo kojem slučaju, većinska potpora za promjenu došla je iz konzervativnog HDZ-a te iz centralno-lijeve grupacije okupljene oko zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića.
Promjena je imena povijesno značajna. Jasno je simbolizirala prekid s prošlošću zemlje. Ali umiješalo ju se u jedan drugi spor oko simbola, koji, bez obzira na buku i bijes, uopće nema povijesni značaj. U blizini koncentracijskog logora Jasenovac, gdje su ustaške vlasti ubile veliki broj Srba, Židova te političkih protivnika kvislinške Nezavisne države Hrvatske (NDH), podignuta je prije godinu dana od strane HOS-a (Hrvatske obrambene snage – desničarska paravojna postrojba) privatna spomen ploča pripadnicima HOS-a koji su poginuli u ratu za neovisnost Hrvatske u ranim 1990-tim godinama. Na spomen ploči je bio upisan ustaški pozdrav ‘Za Dom Spremni’. Navodno su mnogi HOS bojovnici koristili ovaj pozdrav – mada nije poznato s kakvim razumijevanjem njegovog istinitog značenja? Spomen ploču su naknadno maknuli na nekoliko kilometara udaljeno mjesto. Nezahvalna je sada zadaća vladinog povjerenstva što općenito činiti sa simbolima totalitarizma – uključujući s komunističkom crvenom petokrakom pozicioniranom pokraj mjesta masovnih grobnica žrtava komunističkih zločina. U međuvremenu, dobro financiran i međunarodno podržan ‘antifašistički’ pokret ide za tim da poveže slučajeve stvarne ili zamišljene nostalgije za ustaškim režimom – koji je propao prije 70 godina – s pokretom čišćenja Hrvatske od ostataka komunističkog režima – koji još uvijek imaju u sebi uznemirujući stupanj života.
Ali, što je taj ‘antifažizam’? Povijesni su dokazi jasni. Antifašizam nije fraza koja zahvaća sve u kategoriji demokrata. Nju su iskonstruirali komunisti. Zapravo, ona je beznačajna bez pozivanja na komunističku ideologiju. Njezini zastupnici, svojom spremnom obranom komunističkih dostignuća, svojim poborništvom prepoznatljivom komunističkom (anti-zapadnom) viđenju svijeta te svojom nepokolebljivom uvjerenosti da jedina prijetnja civilizaciji dolazi s desne, ne lijeve strane, brzo to čak i danas i pokazuju.
Sve do nedavnog uspona ljevičarskog anarhizma u Americi, antifašizam u Sjedinjenim Državama i Britaniji nije značajno postojao, iako su ove zemlje bile ključni dijelovi zapadnog savezništva protiv snaga Osovine u Drugom svjetskom ratu. Izostajanje bilo kakvog antifašističkog pokreta u Sjedinjenim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu nije samo zbog toga što tamo nije bilo značajnog domaćeg Anglo-saksonskog fašizma (Mosley je brzo ishlapio); što je važnije, to je bilo zato što tamo nije bilo značajnog domaćeg komunizma – čiji je antifašizam i izum.
Antifašizam je bio propagandni aparat za širenje potpore ciljevima komunističke partije među nekomunistima. To je bila taktika pridobivanja moći, na kojem bi položaj moći isključivo zauzimala Komunistička partija. Isprekidane pojave antifašizma bile su samo znak privremene slabosti Komunističke partije. Promoviranje antifašističke ‘Popularni frontovi’, osobito u Francuskoj, obuhvaćajući demokratsku Ljevicu, ali služeći Partiji, između dva Svjetska rata odobrila je Moskva. Ali, 1939. godine Staljin je izabrao alternativnu strategiju – savez s Hitlerom – i antifašizam odmah biva odbačen.
Jugoslavenska je Partija pod Titom, kao i druge europske komunističke partije, poslušno pratila ovu novu liniju. Na sva zvona oglašen ‘uspon’ komunističkih partizana nije se pojavio kao reakcija na ustaške grozote – NDH je uspostavljena 10. travnja 1941. godine – već kao odobrena reakcija 22. lipnja na Hitlerov napad Sovjetskog saveza. Energetičnim izazivanjem iz Moskve jugoslavenska je Partija tada usvojila antifašizam kao alat s kojim će se oporbeno voditi protiv okupatora Osovine te kvislinških režima u Zagrebu i Beogradu, ali ne i bez namjere nametanja klasične marksističko-lenjinističke revolucije. U međuvremenu, riječ ‘anifašist’ se koristila u legitimizaciji onoga što je bilo predstavljeno kao nestranačke institucije alternativne vlade – kao što je to bio AVNOJ, Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije. Kada su komunisti dobili moć i do prije 1944. istisnuli su ili likvidirali nekomunističke elemente, antifašizam biva prognan iz svoje prominencije unutar ideološkog arsenala Partije. Tek 1990. godine, kada su komunisti znali da je ispred njih obračunavanje s pravom demokracijom, Partija oživljava antifašizam. I tako, npr., dok je Partija promijenila svoje ime od Saveza komunista Hrvatske (SKH) na manje prijeteće Stranka demokratskih promjena, i onda na Socijaldemokratska partija Hrvatske, udruga komunističkih veterana SUBNOR (Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata) se preimenovala u Savez antifašističkih boraca. Ukratko, antifašizam nikada nije postojao neovisno od komunističke partije, i iako su se milijuni pravih demokrata borili protiv tlačitelja koje bi se na prstima moglo opisati kao ‘fašisti’, ti borci za slobodu nisu imali ništa zajedničkog s ideološkom tvorevinom antifašizma, osim povremeno kao korisne budale.
Ovo, onda, odgovara na pitanje: što je antifašizam? I koja je njegova veza s komunizmom? Ali daljnje je pitanje: koje je uloga Tita u tome?
Stara ploča na Titovom trgu, sada namijenjena zagrebačkom povijesnom muzeju, sadrži veliku tvrdnju. Na njoj piše: ‘Trg Mašala Tita. Josip Broz Tito, političar, vođa antifašističkog pokreta, Predsjednik Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 1945.-1980., 1892.-1980..’ (Naglasak dodan.) Pojavio se niz kampanjskih grupacija – u samo malenom broju bez obzira na medijsku pozornost – kako bi se protivili micanju njihovog heroja s njegovog trona na trgu. Televizijske su slike govorile priču njihovog identiteta i njihove marginalizacije. Svugdje su se mahale crvene zastave sa srpom i čekićem. Jedine su prisutne hrvatske zastave bile one stare socijalističke ‘Narodne Republike’. Neki su prosvjednici nosili na sebi predmete uniforme jugoslavenske vojske – iste predmete koje su nosile srpsko-jugoslavenske snage kada su 1991. godine napale Hrvatsku.
Čelnici hrvatskog antifašističkog pokreta sebe su s ponavljanjem identificirali s Titom. Nisu pružili niti jednu ispriku ni za Titove metode ni za komunističke zločine.
No, brzi pogled na skupine koje su prosvjed i podržavale navodi na to da su posebne isprike trebale biti na dnevnom redu. Pitamo se, je li ‘Mreža žena’ bila svjesna toga da je Tito inicirao seksualne odnose sa svojom prvom suprugom kada je imala samo 14 godina? Da ju je kasnije, dok je bio u Moskvi tijekom 1930-tih, osudio preko NKVD, kako je to i učinio svojoj drugoj supruzi i nizu partijskih drugova? Jesu li homoseksualni aktivisti znali da su – kako će to jedan hrvatski povjesničar uskoro u detalje prikazati – u koncentracijskom logoru Goli Otok, u koji je Tito slao svoje političke neprijatelje, vlasti javno ponižavale i tukle homoseksualce, koje su smatrali ‘buržoaskim dekadentima’?
Židovska zajednica predstavljena na prosvjedu, naravno, ima razloga za gnušanje nad ponašanjem ustaša ratnog vremena prema njima, koji su u potpunosti surađivali s dekretom holokausta Reicha. Ali, zar bi hrvatski Židovi trebali biti zahvalni Titu i Partiji? 1945. godine komunisti su ubili židovske poslovne ljude i oduzeli njihove tvrtke. Kada su stigli komunisti oni nisu povratili židovskim vlasnicima imovinu koju su ustaše konfiscirali već su ih komunistička elita i njihovo privilegirano omiljeno potomstvo – tzv. ‘crvena buržoazija’ koja obilato snabdijeva vladajuću klasu ‘postkomunističke’ Hrvatske – ponovno oduzeli i u njima uživali – i još uvijek često u njima uživaju.
A što se tiče hrvatskih Srba, čiji su čelnici bili prisutni na prosvjedima – kakve god privilegirane pozicije su neproporcionalno u represivnom aparatu Partije zauzimali, bilo bi im uputno razmisliti o cijeni te koristi na duge staze. Ta cinična komunistička politika ‘dijeli pa vladaj’ značila je da su u 1990. godini, kada je u Hrvatsku stigla demokracija, Srbi bili i nepovjerljivi i nije im se vjerovalo te, kao takvi, bili automatski viđeni kao agresivni prema novoj državi – što je i potvrdila iz Beograda (još uvijek tada vođen komunizmom) potaknuta srpska pobuna. Ako je Titova Jugoslavija iza sebe ostavila mržnje tako sirove i rane tako duboke, tko ozbiljno može zaključiti da je komunizam ponudio lijek ili barem palijativu za atavistički nacionalizam, kako to još uvijek tvrde njegovi apologeti?
No, Titova persona još uvijek drži neku vrstu privlačnosti. Više je od povijesne zanimljivosti razumjeti zašto. Čini se da je odgovor u tome da je Tito, iako ortodoksan komunist – njegovu svađu s Stalinom prouzročila je ambicija, a ne doktrina – bio i nešto drugo, i ovo ‘nešto drugo’ ispada kao da je on bio junački ‘antifašist’.
U stvari, Tito se ponašao onako kako se svi komunisti ponašaju, promicajući revoluciju putem masovnih likvidacija potencijalnih protivnika, putem rušenja svake neovisne institucije i putem dovođenja svake moći pod Partijsku kontrolu. Odobrio je ubojstvo desetaka tisuća ljudi, mnoge bez sudskog procesa, druge s namještenim sudskim procesima – vojnike, regrutirane pripadnike domobrana, nepolitičke civile, katoličke svećenike, redovnike i redovnice, liječnike, medicinske sestre, učitelje, novinare, poslovne ljude, žene i djecu. Masovne se grobnice u koje su živi ljudi bacani tako da ih polako uguši težina onih bačenih iza njih još uvijek postepeno iskopavaju. Od straha kako se ne bi ozlovoljilo utjecajne komunističke kadrove, koji su se 1991. godine pridružili antikomunistima u stvaranju mlade hrvatske države, mnogo se godina šutjelo o ovim užasnim zločinima. Do nedavno, većina partijskih arhiva te arhiva tajne policije ostale su također nedostupne. Lustracije članova Partije nije bilo. Unutar Hrvatske nije se održao niti jedan sudski proces protiv komunističkih dužnosnika: to se dogodilo samo u Münchenu, nakon što je Njemačka uspjela osigurati njihovo izručenje, i dvije su visoko pozicionirane u jugoslavenskoj tajnoj službi osobe dobile doživotnu kaznu za politički odobreno ubojstvo 1983. godine na njemačkom terenu.
Predsjednik se nove Hrvatske, Franjo Tuđman, navodno divio Titu; ali Tuđman nikada nije ni sanjao da oponaša Titov kult ličnosti, čiji se učinci još uvijek trebaju uzimati u obzir kada se ocjenjuje Maršalova reputacija. Potrebna je mašta kako bi se listanjem kroz fotografije Titov gizdav, pohlepan, lagodan, rasipnički, besmislen politički život uzeo kao ozbiljno dostignuće. Jugoslavija ništa nije unutar sebe riješila. Ništa nije postigla izvana. Ali mitovi herojstva nametnuti kroz 35 godina stručnom kontrolom medija toliko su oprali mozgove stanovnika da su isti, u vrijeme kada se konačno najavila smrt diktatora, postali kovitlave, kukajuće ljudske olupine. Samo je sustav u kojemu se izgubio dodir sa stvarnošću mogao službeno priopćiti u kamenu uklesanu frazu kao svoju lozinku za budućnost svoje zemlje: ‘Nakon Tita — Tito!’
Titova postignuća, onakva kakva su bila, uključujući i većinu njegovih zločina, naveliko su zaboravljena; samo se njegovi antifašistički akreditivi još uvijek poliraju. Ipak, antifašizam, kao osmijeh mačka iz Alise u Zemlji čudesa, nas podsjeća u bestjelesnom obliku na to što je bio komunizam, što su komunisti radili i što bi njihovi nasljednici htjeli kada bi im se za to pružila prilika. I on bi trebao otići istim putem kao i Titova ploča.