Pismo žene majke vukovarke
19.11.1991- Komerc
Žrtve Borova naselja za Domovinu
I dok me u boli tuga tišine slama,
Vas moje dvije ljubavi ,
Više nema među nama , pitam se
Ali baš svakog prokletog dana.
Bože zar ovo kušnja je..?
Izdržat može li se.?
Sineeeee noćima se budim uplakana
Zovem te čuješ li moje jecaje,
Moje korake što traže te,
Moj Igore…………
Osluškujem duboku tugu bol neizmjernu
Ali ponekad mi se čini da pričam u snu,
I s’ tobom i s’ tatom tvojim sine.
Jer ni njega više nema pored mene kao ni tebe.
Jer me u srcu već puste godine gubitak vaš
Kao najhladnija studen zebe.
Ali još nisam otupjela iako sam preživila,
Jer bili smo nerazdvojna cjelina ja ti moj Josipe ,
I naša dva sina.
Sada sam u jednom morala naći sve jer nisam,
Dopustila životu da me ubije,
Nije ni moja borba bila laka jer moja je kazna
Život zar ne.
Ali zrno sreće imam , jel imam još jednog sina,
I svoje vjerne prijatelje.
A ostala sam ti vjerna mom gradu,
Mom Vukovaru.
I to nije kazna nego čast je.
Samo ne dopustimo da nam naše voljene ,
Sve one koji su živote dale od,
Komerca do Ovčare.
Jer nemam suza kojima bih ovo isplakala,
Ni snagu da bih oprostila , s’ toga molim te
Gospodine usliši me.!
U vječnu spomen na Josipa i Igora Balaž
( Oca i Sina ) koji su živote položili na oltar Domovini R.I.P im
Ali da se i drugi ne zaborave : Robo, Vjeko, Joja, Ćićo, Neno, Veso, Sućo, Šimun, Milan, Vinko, Ante, Škutur, Božo, Tomislav, Dragec, Ružica, Sabina, Mara, Vesna, Jelena i drugi.