Snage agresorske jugovojske počele su 26. studenoga 1991. napuštati najveću zagrebačku vojarnu “Maršalku”. U konvoju su se našli oklopni transporteri, sanitetska vozila, kamioni natovareni oružjem i labudice s tenkovima.
Kolona je u pratnji hrvatske policije i promatrača Europske zajednice krenula prema autocesti Zagreb-Karlovac gdje su ih čekale postrojbe evakuirane iz vojarne u Dugom Selu. Ispred vojarne okupili su se mnogi građani iščekujući toliko priželjkivan odlazak omražene vojske koja je tijekom Domovinskoga rata svakodnevno prijetila i pucala po Zagrebu i Zagrepčanima.
Iz te vojarne jugoslavenska je vojska prije pola godine krenula u obračun sa Slovenijom, ali je naišla na žestoke prosvjede Zagrepčana. Tada su pale i prve civilne žrtve u Zagrebu. Iz “Maršalke” je prethodnih mjeseci armija, zbog navodne ugroženosti, nebrojeno puta otvarala puščanu i topovsku vatru po Zagrebu.
Stanari okolnih zgrada danima su spavali u skloništima dok je u svom bijesu vojska pucala po zgradama, uništavala imovinu i palila stanove. Moguć udar iz “Maršalke” uspješno je spriječen njezinom blokadom.
Odlasku jugovojske iz Zagreba, prethodio je sporazum o povlačenju JNA iz Hrvatske. Naime, blokirane vojarne bile su jedan od glavnih izgovora kojima je jugoslavenska strana opravdavala agresiju na Hrvatsku. Zato je međunarodna zajednica na mirovnim pregovorima u Haagu i Ženevi inzistirala na dogovoru o mirnom odlasku vojske s hrvatskoga teritorija. Prema sporazumu, Jugoslavenska se armija nije smjela koristiti iznesenim oružjem u borbi protiv Republike Hrvatske.
U međuvremenu hrvatske su zastave već bile izvješene na vojarnama u Dugom Selu i na objektima raketnog puka u Kerestincu. Time je glavni hrvatski grad konačno oslobođen stalne prijeteće opasnosti. Preko Karlovca jugovojska se povukla u Bihać i Banja Luku, gdje se već nazirao novi krvavi rat.