Marija Peakić Mikuljan, hrvatska je kulturna djelatnica, lektorica, urednica i književica, koja je odlučila napustiti HDZ zbog njegove kulturne politike. Pred sam početak Domovinskog rata radila je u Ministarstvu iseljeništva RH na mjestu višeg savjetnika, a nakon toga u Središnjici HDZ-a je radila u informativnom odjelu, na odnosima stranke s javnosti.
Za svoj umjetnički, kulturni i politički angažman Marija Peakić-Mikuljan primila je za života prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana tri visoka odličja – Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Red hrvatskog trolista i Spomenicu domovinske zahvalnosti.
Njezino pismo kojim izlazi iz članstva prenosimo u cijelosti:
Poštovani gospodine tajniče,
Nikada još za svoga života nisam čula za primjer da jedna mučenički nastala država novcima svojih siromašnih građana financira vlastito sramoćenje i uništavanje samih temelja na kojima je nastala. Ali, upravo je to na djelu i to u vrijeme vladavine „našega“ HDZ-a.
A što je temelj naše države po kojem smo mi upravo to što jesmo – dakle Hrvati? Odgovor je jednostavan: kultura!
Mi postojimo po svojoj kulturi i bez nje možemo biti bilo tko, ali i nitko(vi), što se, nažalost, također događa.
Već dugo promatram bjesomučne napade mržnje, svojatanje umjetničkih vrijednosti i povijesnih, književnih, znanstvenih velikana od strane dojučerašnjih agresora, obezvrjeđivanje svih naših nacionalnih vrijednosti i simbola, te suludu obnovu mitova o našoj zločinačkoj naravi i medijsku orkestraciju kako se u Hrvatskoj progoni demokracija, a veliča fašizam… itd. Vrijeđaju se branitelji, njihove supruge i djeca, domoljubnim, razumnim, zaslužnim intelektualcima i znanstvenicima zapriječen je put u medije jer suprotna, tobožnja ljevičarska strana (koja drži sve medije u Hrvatskoj) sprječava svaku mirnu, kulturnu i činjenicama potkrijepljenu raspravu o bilo kojem i bilo kakvom društvenom prijeporu. Mediji su postali sredstvo linča, kompromitacije bez dokaza i propaganda ideja potpuno stranih našem narodu, ali i bilo kojem zdravom prosuđivanju. Sjetimo se samo slučaja prof. dr. Pave Barišića. Treba li spominjati kako, vjerojatno najugledniji suvremeni intelektualac u našoj sredini, prof. dr. Mislav Ježić nije više u mogućnosti prenositi svoje predragocjeno znanje mlađim naraštajima?! Zašto?!!!
Ne prođe više ni jedan dan a da me dragi, obični tzv. mali ljudi (rođaci, prijatelji i znanci) ne upitaju što se to događa i zašto naša stranka sve to podupire i to nereagiranjem (propustom), nego, gle čuda, čak snažno financijski podupire te neshvatljive pojave. Evo o čemu je najviše riječ i na što doista nema suvislog odgovora.
1) Primjerice: izlazi knjiga izvjesne gđe Kordić o nepostojanju hrvatskoga jezika s novčanom potporom Ministarstva kulture RH. Što to znači? Da naša država podržava i tim činom inaugurira takovo stajalište? Da je knjiga sufinancirana iz džepa autorice bila bi to druga priča i ja se ne bih ni osvrtala na taj događaj.
2) U HAVC-u nastaju isključivo negativistički filmovi o Domovinskom ratu u kojima je Hrvatska odvratno mjesto nepodnošljivih odnosa među ljudima, komunikacija je psovačka i nasilna, narav ljudi zločinačka.
Film „15 minuta – Masakr u Dvoru“ u koprodukciji s Dancima obilazi svijet i govori o nama kao o nitkovima koji ubijaju nemoćne, bolesne i nejake nesretnike, a uz to je cijeli događaj, vještom zamjenom teza i aktera u stvari, smišljeni i dokazani povijesni falsifikat. Naravno da smo i taj film obilato pomogli državnim novcem!!? O igranim filmovima ne bih ovom prigodom jer bi predugo trajalo, a već je i notorno poznato da nijedan scenarij koji ne blati i ne sramoti našu državu i narod nema što tražiti u HAVC-u – ali i na „dragoj“ HRT (inače trenutno u raspadu, no to je tema koja iziskuje zasebnu priču).
3) HDZ je, izgleda, sasvim postao antiintelektualistička stranka! Jedan od najboljih dokaza je slučaj poštovane naše velike glumice i cijenjene intelektualke Anje Šovagović Despot koja je ne tako davno kao omiljena i nadasve kompetentna osoba bila na čelu Odbora za kulturu HDZ, podržana od velikog broja sjajnih hrvatskih umjetnika koji su u njoj vidjeli novo i bolje razdoblje u našoj kulturi. No Anja, suprotno očekivanjima kulturne javnosti, nije postala ministricom kulture RH, nego je preuzela „vruće“ mjesto predsjednice Nadzornog odbora HRT. Treba li ponavljati detalje svega što se poslije događalo i s njome i s HRT-om? Anja, dosljedna u svojoj čestitosti, nije dopustila da od nje naprave krpu stranački poluinteligenti i postalo je sasvim razvidno da današnji HDZ nema nikakve veze s idejama i programom pokojnog našeg predsjednika dr. Franje Tuđmana (koji je, nota bene, okupljao oko sebe najistaknutije umjetnike i intelektualce, i ne samo stranačke simpatizere), odnosno nitko više i ne zna odgovoriti što je program današnjeg HDZ-a i zašto takav HDZ kadrovski promiče samo poslušnike u zabrinjavajućoj negativnoj selekciji, čije posljedice sada osjećamo kao nepodnošljivost, poniženje, pa i izdaju i ugrozu najsvetijih sastavnica našeg identiteta. Zašto, pobogu, odbacujemo obrazovane, kulturne, domoljubne intelektualce, u zagrljaj primamo nekadašnje trećerazredne Pusićkine kadrove i širimo vječno bratstvo i jedinstvo s notornim (…) Pupovcem?! Kažu da je oko 10000 hrvatskih pravoslavaca branilo Hrvatsku. Pa gdje su ti ljudi?
4) Predstava Olivera Frljića u „Kerempuhu“ eksplodirala je poput gnojnog čira tzv. slobode umjetničkog izražavanja i na toj zastrašujućoj nekompetenciji u razlikovanju žita od kukolja također je novčano poduprta od države (ma što riječ država značila u ovako bijednome primjeru). No, ovdje se ipak dogodila jedna bitna novost.
Osim skrnavljenja naše zastave (brisanje nosa, vađenja zastave iz vagine, silovanje na zastavi i sl.) autor nagrđuje sasvim određene ljude iz javnog života svinjskim njuškama, a na kraju ih likvidira, onako kako se to činilo 1945., metkom u potiljak, pa se može zaključiti da je „umjetnikovo“ viđenje konačnog rješenja oko postojanja demokracije u Hrvatskoj vjerojatno bjesomčan pucanj u hrvatsku državu sa svim tim nepodnošljivim Hasanbegovićima, Bogovićima, Markićkama, Bujancima, svim novinarskim neistomišljenicima, katoličkim vjernicima i vjeronaukom, znanstvenicima koji istražuju gdje ne treba, piscima koji ne pristaju na jedan jezik, jednog vođu, jednu državu itd.
Koja su još imena pripremljena za odstrel na Frljićevoj sceni???
Jadni Pirandello! Jadni mi koji čitamo laude predstavi (u medijima) od koje pristojni ljudi povraćaju… Netko je rekao da je ta predstava upozorenje i da se treba zamisliti nad tom metaforom 1945., Macelja i sličnih stratišta hrvatskih civila smaknutih bez suda samo zato što im se nije sviđao nadolazeći komunizam i nova Jugoslavija na vidiku.
Svi znamo da sve o čemu je ovdje riječ nema nikakve veze s umjetničkom slobodom! Radi se o sirovoj mržnji, i o njezinim nepodnošljivim, bolesnim pojavnostima, koje u našoj sredini (političkoj) uspješno glume umjetničko viđenje i „umjetničku slobodu“…?! Jedan moj prijatelj mi reče kako je to, zapravo, oblik terorizma u kulturi. Ali zašto ga mi plaćamo?
Ja više neću!!! I to ni u kojem smislu!
I stoga, jer ne vidim kraja ovom besmislu, ružnoći i najnižim lažima i strastima s kojima se zagađuje tzv. hrvatska javnost, s današnjim danom izlazim iz članstva HDZ-a i bezuvjetno tražim brisanje svog imena s popisa onih koji će i dalje šutjeti i trpjeti ovu sramotnu i neoprostivo štetnu i uvredljivu kulturnu politiku.
S gorčinom u duši,
pozdravlja Vas,
Marija Peakić-Mikuljan, prenosi HKV.