Godine 1955. uveo je u crkvenu godinu blagdan Sv. Josipa Radnika, veliki papa Pio XII. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na taj dan “koji si je svijet rada izabrao kao svoj praznik.
Godine 1889. tzv. ‘Druga internacionala’ odlučila je da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine papa Leon XIII., izdaje svoju encikliku o svetom Josipu Quamquam pluries, te u njoj “radnike i sve ljude skromnih životnih prilika ‘upućuje na Sv. Josipa’ kao uzor i primjer za nasljedovanje.”
Sveto pismo Novoga zavjeta samo na jednom mjestu spominje Josipovo zanimanje. To je u Matejevu evandjelju, gdje se opisuje Isusov povratak u Nazaret.
“Dodje u svoj zavičaj te je tako učio svijet u njihovoj sinagogi da su se divili i govorili: “Odakle ovom tolika mudrost i čudna moć? Zar On nije tesarov sin”” (Mt 13,54). Sveto pismo spominje Josipa poimence vise od 12 puta, a samo jedanput govori o njegovu zanimanju. Ne navodi nam takodjer ni jednu jedinu njegovu riječ niti što kaže o svršetku njegova života. Jer je bio tesar, na prvi pogled može se činiti da je posve opravdano njegovo patronatstvo nad radnicima.
Kažemo na prvi pogled jer se, na primjer, u Svetom pismu o sv. Pavlu govori kao o manualnom radniku na 7 mjesta. On sam piše: “da se mučio dan i noć” (usp. 1 Sol 2,9). Pa ipak Crkva ne postavlja sv. Pavla već Sv. Josipa za uzor radnika. A dok to čini, onda želi reći da Josipovo svakidašnje poslovanje i njegov rad nije bio samo čisto naprezanje, već spremnost služenja u vjernoj poslušnosti tajni Utjelovljenja Sina Božjega i djela otkupljenja.
A to bi morao biti smisao rada svakoga kršćanskoga djelatnika. Rad bi morao biti apostolska služba, suradnja s Kristom na djelu spasenja.
I ako je jedan stari kršćanski pisac – Pseudo Dionizije- zapisao “da je od svih božanskih djela najbožanskije suradjivanje s Bogom na spasenju duša”, onda i rad kršćanskog radnika, stavljen u službu spasenja, poprima božanske razmjere. Kad je, dakle, papa Pio XII. uvodio blagdan Sv. Josipa Radnika, mislio je na “tiho i vjerno posvećivanje rada”, kako je to činio najveći sveti šutljivac- Sveti Josip, a ujedno svetac koga jedino nadvisuje Bogomajka Marija. Njega, papa Pio XII., nije oklijevao nazvati “najčistijim, najsvetijim, najuzvišenijim od svih Bozjih stvorova”. Taj, dakle, div medju svecima i duhovnim velikanima bijaše po zanimanju samo “tesar”- drvodjelja, radnik.
JOSIP ( hebrejski: NEKA JAHVE PRIDODA- DJETETU KOJI ĆE SE RODITI- JOŠ DJECE)
Sv. Josip je radom svojih ruku uzdržavao Isusa i Gospu. Radnik je u kršćanstvu bio častan već po Isusu Kristu koji je radio i tako posvetio rad, pa onda po Blaženoj Djevici Mariji i Sv. Josipu. U Josipu imamo trajno nadahnuće kako se odnositi prema obitelji i svakidašnjim dužnostima. Sv. Josip je u radu nalazio svoju sreću. Radio je s voljom, radošću, zadovoljstvom, a od svega više, s ljubavlju, jer je bio svjestan da tako provodi volju Božju..
Radom je oplemenio svoju dušu i srce, na taj način stjecao je zasluge za nebo i dokazivao svoju ljubav prema Mariji i Isusu.
Zato Crkva nastoji podići crkve Sv. Josipu Radniku. U Hrvatskoj su posvećene mnoge crkve Sv. Josipu Radniku.
Spomenut ćemo samo neke: crkva u Belišću, Borovu, Osijeku, Slavonskome Brodu, Karlovcu (Dubovac) i Novome Virju. Pri posveti župne crkve Sv. Josipu Radniku u Novome Virju pokojni zagrebački kardinal, blažene uspomene, Franjo Kuharić izmedju ostalog je kazao: “Draga moja braćo i sestre, na ovaj oltar donosim vaš rad, vaše žuljeve, vaš znoj, koji zalijeva ova polja da bi iz njih izniknuo svagdašnji kruh….
Molitva
Bože, Stvoritelju svega svijeta, Ti si ljudskom rodu dao zakon rada.
Podaj nam da po uzoru i zagovoru svetog Josipa, izvršimo zadaću koju nam nalažeš, i primimo nagradu koju obećavaš. Amen!
Dragim našim svečarima koji slave svoj imendan na blagdan svetog Josipa Radnika, neka je od srca blagoslovljen i sretan!