Vrijeme je da konačno shvatimo: prave razloge za osvetu partizani (tzv. antifašisti) kao svoje ‘opravdanje’ nisu ni imali, a prema tada važećim ratnim konvencijama ubijanje zarobljenih vojnika je – zločin...
Bio i uvijek ostao, a to znači da taj zločin mora doživjeti javnu, društvenu i pravosudnu presudu i osudu.
Jame prepune kostiju, isključivo Hrvata, svjedoče da se 1945. dogodio genocid, dok na drugoj strani još uvijek se čekaju materijalni nalazi ili jame s ubijenim partizanima ili njihovim simpatizerima – kojih jednostavno nema.
Hoće li država konačno sve učiniti da se utvrdi istina, izvrše iskapanja žrtava, dostojni ukopi i omogućiti narodu i njegovim pokojnicima da pronađu mir?
Josip Broz Tito je na silu morao, završetkom rata, provesti ubrzanu krvavu komunističku revoluciju. A svaka takva revolucija je bila izvršena u rijekama nevine krvi. Stoga se Tito morao masakrima riješiti hrvatske inteligencije, i svih onih koji bi nakon završetka rata pokušavali uspostaviti demokraciju. Najlakše je bilo organizirati masovna ubojstva, bez suđenja, i bez vidljivih grobova, tako da tisuće i tisuće naših najmilijih danas leže u stotinama jama razbacanih širom Slovenije i Hrvatske.
Požega – potoci krvi tekli su mjesecima starim hrvatskim gradom
U samo dvije godine, od siječnja 1945. do prosinca 1946. na području današnje Požeške županije likvidirano je desetak tisuća hrvatskih vojnika i civila.
Na tromeđi općina Požege, Đakova i Našica nalazi se šuma Živčane, gdje se još od 1942. nalazio partizanski logor u kojemu je završilo više tisuća civila i vojnika s područja Đakovštine i Požeštine. Prema iskazima još živih svjedoka, tamo je svakodnevno likvidirano i po više desetaka Hrvata, a kako je još potkraj 1944. logorom zavladao tifus, razrušili su ga i partizani, tako da broj žrtava nikada nije utvrđen, niti su grobišta ikada istražena.
Samo u selu Ruševu nalazi se šest masovnih grobnica. Prema popisu OZN-e iz okolnih sela u Ruševo je dovedeno više od 200 osoba, a po nekim podacima, zajedno sa pristiglim zarobljenicima iz Đakovštine i Požeštine, moglo ih je biti i više od 500. Svi su uhićenici nakon dovođenja u Ruševo likvidirani i pokopani u zajedničke grobnice, bez obzira na veliki broj civila i hrvatske mladeži.
Masovne grobnice nalaze se u Jakšićima, raskrižju Požega-Kapela-Batrina, masovne egzekucije Hrvata vršene su u Jagodnjaku…
Na mjestu današnjeg hotela Grgin dol u Požegi bili su mučeni i mrcvareni mladići polaznici Domobranske škole, a nakon toga bačeni u nedaleku jamu „Marin ponor“.
Godine 1993. otkopana je u samom središtu Požege, na Trgu Svetog Trojstva masovna grobnica sa 50 tijela, a svi su ubijeni metkom u glavu. To je bilo relativno „humano“ ubojstvo jer se vršilo u središtu grada, ali je zato 400 ljudi ubijeno u obližnjim Vrhovcima na Papuku i na živo zatučeno poljoprivrednim alatom za okopavanje vinograda. Naredbodavci iz redova papučkih partizana, od kojih je bio veliki broj domaćih etničkih Srba, nisu nikada odgovarali za ovaj monstruozan zločin.
Cilj ovakvih ritualnih ubojstava bio je proširiti strah među Hrvatima i poslati im poruku što ih čeka ako se pobune protiv uspostave nove Jugoslavije i komunističke diktature.
I uspjeli su, jer se kroničan egzistencijalni strah uvukao u hrvatski narod, koji je usprkos šutnji, znao za surove egzekucije i masovna ubojstva.
Logor Glates – tisuće poslane u smrt u četveroredima
U požeškome logoru Glates, nakon završetka rata, boravilo je 32.000 logoraša, a u samo jednom mahu iz njega je odvedeno 2.500 zarobljenih domobrana na Kozaru, gdje su poklani. Najmanje tisuću logoraša umrlo je od gladi, dok bi partizani prebijali hrvatske starice koje bi donosile koricu kruha zarobljenicima koji su umirali u strašnim mukama.
Činjenica je i to, da su kolone koje su kretale sa požeškog Glisa, praćene partizanima srpske nacionalnosti iz 9. Krajiške udarne brigade, kojima su redovito bili pridruženi lokalni seljaci iz nekoliko pravoslavnih sela u okolici Požege, u pravilu nestajale. O ovim kolonama nije se pričalo, ali i pored zavjere šutnje do današnjeg dana rekonstruiran je put čak 30 kolona iz Glatesa – upućenih malim križnim putovima na vječna počivališta. Nije poznato koliko je ovakvih kolona napustilo logor Glates, ali obzirom da se radilo o jednome od većih partizanskih logora, za pretpostaviti je da su ljudi iz logora izvođeni svakodnevno. Iz logora su Hrvati odvođeni u kolonama od nekoliko stotina, ili čak i po nekoliko tisuća, obično u paru, žicom povezanih šaka. Nakon sloma Nezavisne države Hrvatske, i nakon masakra nakon predaje na Beliburgu, širom Hrvatske i BiH otvarani su koncentracijski logori, u koje su se dijelom slijevale nepregledne kolone preživjelih pripadnika zarobljenih vojnika zajedno s civilima, koje su Englezi na Bleiburškom polju razoružali i gurnuli u ruke partizanskim krvnicima.
Iako su na Bleiburškom polju, i putem kroz Sloveniju do hrvatske granice, partizani likvidirali oko sto tisuća ljudi (po nekim izvorima ova brojka je daleko veća), nepregledne kolone zarobljenika u četveroredima su krenule križnim putovima u pravcu jednoga od brojnih partizanskih logora u Hrvatskoj i BiH. Samo u Hrvatskoj nove komunističke vlasti uspostavile su pedesetak logora, od kojih su najveći bili upravo požeški Glates, zatim Čakovec, Lepoglava, Karlovac, Bjelovar i Osijek. Većina ovih logora zatvorena je do kraja 1946. godine, dok su neki – poput Jasenovca rasformirani tek u 1950-ih godina.
Hrvatska polja i šume kriju brojne masovne grobnice pune Hrvata. Došlo je vrijeme da se država Hrvatska pobrine na svaki način o ovim žrtvama, da one izađu iz anonimnosti i zaborava kojem bi je hrvatske vlasti najradije prepustile i dobiju dostojnu moralnu, političku i znanstvenu valorizaciju. Jednako tako neka se napravi i sa jamama gdje su bačeni partizani ili njihovi simpatizeri, ako se koja pronađe nakon 75 godina.
Jer na ovaj način država Hrvatska i njene vlasti prešućuju – genocid nad vlastitim narodom.
A to je apsurd koji ne postoji u svijetu – osim u Hrvatskoj.
A.K.