U zadnjih dvadesetak godina vjerovali smo da je hrvatsko pučanstvo podijeljeno na neke, povijesno umjetno stvorene polove, ali ne kao u u Europskim državama koje baštine svoje nasljeđe, ali i pogled u budućnost. Kod nas se to svodilo na one koji priznaju hrvatsku Državu
i one kojima i nije baš bila po volji samostalnost naroda i pravo na svoju državu. Ne možete čuti od francuske, talijanske ili njemačke ljevice da ne priznaje pravo svog naroda da ima svoju državu. Kod nas, Hrvata??.. e, pa to je normalno.
Hrvatska u vrijeme borbe za neovisnost, samostalnost i priznanje međunarodne zajednice i nije imala ljevicu, već su to bili ostaci srpske desnice u Hrvatskoj potpomognute unitarističkim življem kojima je propala Kraljevina ili Federativna Jugoslavija bila bliže od samostane Hrvatske države. Ne zaboravimo izlazak zastupnika SDP-a iz Sabora u trenutku glasovanja o hrvatskoj samostalnosti.
Upravo ćemo slaviti godišnjicu tog, za Hrvate povijesnog trenutka i moramo ga se sjećati kako bi pravilno ocjenjivali povijesne uloge pojedinaca u stvaranju hrvatske slobode što mnoge danas “žulja”. Sjetimo se odnosa te, tkzv. ljevice, po pitanju sudjelovanja HV-a u borbi za opstojnost hrvatskog naroda u BiH. Ta, tobožnje hrvatska ljevica je optuživala Hrvatsku za agresiju, možda i ne zbog toga što su tako i mislili, već bili instruirani od onih kojima su se srušili snovi o unitarističkoj državi i brisanju Hrvata kao samostalnog naroda.
Zamislite da francuska ljevica optužuje Francusku državu za agresiju. Nije se vidjelo takvih istupa u EU ljevici prema svom narodu. U Hrvatskoj je to normalno.
Nakon zadnje, skoro dvije godine HDZ-ove vladavine, možemo reći, Hrvatska je napokon dobila svoju ljevicu u obliku HDZ-a pod vodstvom Plenkovića i svite oko njega. Nije za bacit, karte su otvorene i napokon vidimo gdje tko “puše” i što je pod njihovom vlašću ostalo od
naše tradicije i povijesti.
Nakon usvajanja Istambulske konvencije, Kurikuluma obrazovanja, podilaženja ljevičarskim udrugama, nevladinim organizacijama i odnosa prema onima koji su stvarali samostalnu državu svojom krvlju i zanosom, možemo sa sigurnošću potvrditi da se HDZ primakao, ili je
već, u liberalnoj ljevičarskoj opciji koja nema nikakvih dodirnih točaka sa demokrščanskim odgojem većinskog hrvatskog naroda.
Pojedinci iz stranke koji su pokazali otpor, ne glasujući za tu, narodno rečeno bolesnu opciju, imaju sreće jer bez njih danas Plenković ne bi mogao vladati, što mu je glavni cilj. Opstali su, ne zbog toga što je Plenković prihvatio njihovo mišljenje, već zbog toga što bez njih ne bi mogao provoditi politiku koju provodi. Onog trenutka, ako ne dao Bog ojača, oni mu neće trebati i toga moraju biti svjesni, ali ostat će istina da su se suprostavili.
Danas, kad na stranačkom Saboru, u stranačkom zanosu, budu pljeskali na govor predsjedavajućeg, neka se ipak upitaju pripadaju li oni toj politici ili su tu samo zato da zadovolje ili svoje ili apetite vodstva koje se davno otrgnulo od svoje baze.