Današnje izjave premijera Plenkovića, tijekom posjeta Bavarskoj, u kojima krivi sve druge za pesimizam hrvatskih građana a ne sebe i ono što on zastupa i radi, pokazuje, u najmanju ruku, da je on daleko od realnosti i stvarnosti običnog hrvatskog čovjeka u borbi za opstanak sebe i svoje obitelji.
“Odgovornost je na svim akterima, institutima, komentatorima, mogu slobodno reći i medijima da s malo manje pesimizma kreiramo u društvu jer nas on nikuda neće dovesti. Ja mislim da su okolnosti u brojnim granama puno bolje nego što se percipiraju, ali ako stvorite atmosferu nije čudno da srednjoškolci izlaze s tonom bezperspektivnosti”, rekao je Plenković novinarima nakon sastanka s bavarskim premijerom, istaknuvši da je to “neodgovorno prema mladim generacijama”.
Plenković kao da živi izolirano, daleko od naroda, bez iti malo empatije, kao Maria Antoaneta koja uopće ne shvaća što je to glad i izjavljuje povijesnu rečenicu: “ako nemaju kruha neka jedu kolače”. Zbog čega srednjoškolci izlaze u javnost s tonom bezperpektivnosti, zbog medija, komentatora ili zbog onog što vide u svojoj okolini. Svi oni imaju roditelje, braću, sestre i rođake koji im prenose svoja iskustva u svakodnevnoj borbi za opstanak. Tim mladim ljudima je jasno, još od upisa u srednju školu, da bez dobre veze nemaju šanse. Mladi, ali ne samo oni, koji klijentelistički, rodbinski ili partijsko stranački nisu uvezani u strukture ortačkog kapitalizma nemaju šanse u ovom društvu i nikad nije bilo gore nego danas, a to ponajbolje znaju oni koji zadnjih godina pokušavaju zaposliti dijete. Da, pokušavaju, jer nitko se nije zaposlio po natječaju što Plenković dobro znade, već po prije navedenim kriterijima. Danas više i ne pokušavaju, već odlaze vani i to je naša stvarnost, a nikakav nestvarni pesimizam kojeg šire mediji i komentatori. On je u dobrom dijelu društva stvaran i opravdan. Prvo pitanje koje roditelj postavlja nekom poznatom iz organizacije koja raspisuje natječaj je : jeli se zna za koga je namjenjeno? ima li uopće smisla slati molbu? i slično.
Zbog toga je bio značajan govor Stiera na saboru HDZ-a koji je taknuo bit problema u hrvatskom društvu. Ako je vjerovati medijima i sam Plenković se koristio svojom pozicijom zapošljavajući po ” babi i stričevima”, ali upravo zato i smjenio političkog tajnika koji se drznuo založiti za promjene istaknuvši rak rane hrvatske svakodnevnice. Predsjednik HDZ-a ponio se prema onoj staroj “ubij glasnika koji ti donosi loše vijesti”, kojem nije pomogao ni buran pljesak nazočnih u Lisinskom.
Da nismo jednaki govori i izjava Jandrokovića da je Stier, ako se nije slagao sa politikom Plenkovića, trebao sam dati ostavku. Koja licemjerna izjava, jer su onda i on i Plenković trebali dati ostavku ako se nisu slagali sa Karamarkom. Dobro, ne čudi me za Jandrokovića koji je preživio rušenja svih dosadašnjih predsjednika HDZ-a, osim Tuđmana, a svakom od njih je bio trbuhozborac. I to licemjerje stvara pesimizam mladih ljudi koji imaju sve informacije jer danas se ništa ne može sakriti.
I zato predsjedniče Vlade i predsjedniče HDZ-a, nisu mediji i portali ti koji šire pesimizam, već realnost i podaci o odlasku mladih, kao što uvijek ističem , ne samo zbog visine plaće, već zbog nepotizma i korupcije duboko ukorijenjene i teško savladive bez ozbiljnog pristupa države i institucija, a država upravo svojim pristupom podržava sve te negativnosti.
Treba se prisjetiti policijske akcije “index” u kojoj je jedan od osumnjičenika, profesora, pitao drugog što će s onim studentima koji nemaju novca, a ovaj mu je odvratio: “Neka uče”. Poruka je da učiti treba samo sirotinja. I ostalo funkcionira po tom ključu, samo treba pogledati istini u oči.
Jozo Ribičić-Brigadir u miru