Ruanda i Hrvatska imaju dosta zajedničkih stvari, i jednu važnu različitost. I jedna i druga zemlja prošle su kroz krvavi rat i masakre početkom devedesetih. Ruanda puno krvavije. I jedna i druga zemlja su, prije i nakon stabilizacije stanja, mi nakon ulaska u EU, doživjele masovno (ekonomsko) iseljavanje, piše Ivica Šola za Slobodnu Dalmaciju…
No imamo i jednu različitu stvar danas. Kod nas se puno priča o reformama, puno se priča o ljudima koji odlaze i ne vraćaju se, ali se ne poduzima gotovo ništa.
Sasvim suprotno od Hrvatske, članice Europske unije, Ruanda je nakon iskustva krvavih pokolja zatvorila stranicu na način dosta priče o tome, te u ekonomskom i političkom smislu, dakako u afričkim prilikama, postaje uzorna zemlja, pravo gospodarsko čudo.
Zahvaljujući kome? Svojim političarima, poglavito predsjedniku Paulu Kagameu, koji su se hrabro uhvatili u koštac s reformama.
Miljama ispred Hrvatske
U drugom dijelu devedesetih Ruanda je bila među zemljama svijeta s najvišim postotkom ljudi ugroženih siromaštvom. Ruanda nema izlaz na more, nema ni tako bogate prirodne resurse kao druge afričke zemlje koje danas, unatoč tome, gledaju Ruandi u leđa, kao mi Česima, Slovacima ili Poljacima.
U čemu je tajna uspjeha? Ruanđana je oko 12 milijuna i imaju veliku dijasporu. Kagame i njegovi suradnici prije svega aktivirali su ono što se zove “socijalni kapital”, najizvrsnije, a ne najpodobnije ljude, ponovno su otkrili vrijednosti vlastite tradicije i nacionalnog identiteta te se istovremeno otvorili inovacijama i modernim načinima upravljanja.
Krenuli su raznim olakšicama i liberalizacijom privlačiti strane investicije, micati državu iz ekonomije, plus izvrsna iskoristivost novca, međunarodne pomoći (mi bismo rekli europski fondovi), koja je stizala izvana zbog nečiste savjesti zapadnjaka. To je postao pobjednički društveni model.
Rezultat je izvješće Svjetske banke za Ruandu u kojem piše: “Ruanda je bila u stanju ostvariti važne gospodarske i strukturalne reforme, tako da rast BDP – u Ruandi od 2011. do 2015. godine iznosi u prosjeku 8 posto” s tendencijom rasta, a značajno je smanjena i stopa siromaštva kao i društvene nejednakosti, pišu iz Svjetske banke.
Osim Svjetske banke, o ruandskom čudu i njegovoj “tajni” progovorio je i Svjetski ekonomski forum koji u svom izvješću u učinkovitosti svjetskih vlada Ruandu stavlja na sedmo mjesto u svijetu (!), svjetlosnim miljama ispred Hrvatske, piše Ivica Šola za Slobodnu Dalmaciju.
S druge strane, Katolička crkva i druge kršćanske zajednice i denominacije uložile su ogromna sredstva u bolnice i škole, tako da je zdravstveni i obrazovni sustav dobio na kvaliteti, što samo podupire daljnji prosperitet Ruande. Naši fratri tu su se istakli.
Jeste li primijetili da se među mnoštvom Afrikanaca koji ekonomski migriraju u Europu nema Ruanđana? Zahvaljujući kome? Njihovim političarima, upravljačima, koje hvali i Svjetska banka i Svjetski gospodarski forum, dijagnosticirajući kako su veoma efikasno iskoristili domaće i inozemne resurse.
Kao i Hrvatska, i Ruanda se suočila s problemom masovnog iseljavanja zbog ekonomskih (prije toga sigurnosnih) razloga, ali nije sjedila prekriženih ruku.
Povratak iseljenih
Nakon što su stvorili stabilan mir, ekonomski pokrenuli zemlju, okrenuli su se programu povratka iseljenih Ruanđana, razasutih po svijetu, u projektu koji su nazvali “Come and see, go and tell”, odnosno dođi i vidi što smo sve dobro napravili, onda idi i pričaj drugima.
Za razliku od nas, Ruanda je u svojim iseljenicima vidjela priliku, a ne prijetnju, za podizanje ekonomske konkurentnosti. I stvari su se pokrenule, Ruanđani su znanja i vještine koje su stekli po svijetu, zahvaljujući dobroj upravljačkoj politici, mogli primjenjivati u domovini.
Dakako, ne treba idealizirati, Ruanda je daleko od savršenstva, to je siromašna zemlja, ali ako Svjetska banka i druge relevantne svjetske institucije nešto kažu, to se ne može ignorirati, to nije propaganda ruandskog predsjednika Kagame.
Afrika nije Europa, pa i analogiju između Hrvatske i Ruande donosim metaforički. Mi stalno govorimo o reformama, o masovnom (ekonomskom) iseljavanju, svisoka gledamo na zemlje poput Ruande, no što bi se dogodilo da danas pokrenemo, prekopiramo ruandski model povratka dijaspore sa istim sloganom “Dođi i vidi, idi i pričaj”?
Bolje ne, jer bi i ono malo Hrvata od Njemačke do Irske izgubilo i onaj minimum volje da se vrate jer se ne pokreće i ne događa ništa, ili skoro ništa bitnoga, kod nas vlada “stabilnost” koja je toliko stabilna da će Hrvati, ako se ovakva stabilnost nastavi, uskoro početi iseljavati i u Ruandu.
Možda je put obnove Hrvatske da počnemo iseljavati političare. U Ruandu, recimo, a neka oni nama daju njihova predsjednika Kagamea, mi ćemo njima poslati Plenkovića i Pupovca. Da im stabiliziraju zemlju i pokrenu reforme.
No, brzo bi ih potjerali jer Ruanđani su vrijedan narod, rade ko crnci. A i dosta su ih bijelci (Belgijanci) svađali i dijelili favorizirajući manjinu (Tutsi), pa bi im “Pupovci” opet postali sjeme razdora… zaključuje Ivica Šola u svojoj kolumni.
G.S.