Brutalna velikosrpska agresija na hrvatski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini najavljena je 17. kolovoza 1990. godine, kad iz središta srpske terorističke pobune Knina, započinju prve akcije rušenja balvana i zapriječavanja cesta i pruga.
Tako se nastoji paralizirati Hrvatsku i onemogućiti uspostavu njezine samostalnosti. Srpski teroristi pod vodstvom Milana Martića, Milana Babića, Jovana Raškovića, Dušana Zelembabe, Jovana Opačića, Sime Dubajića i drugih kolovođa stavljaju se u službu Beograda i osvajačkih planova Srbije postavljajući barikade s naoružanim stražama i započinju oružane prepade na hrvatske redarstvenike i civile pravdajući to svojom “ugroženošću”.
Od tada nadalje, u sklopu sveobuhvatnih planova stvaranja “velike Srbije”,osvajanjem najvećeg dijela Hrvatske i cijele Bosne i Hercegovine, poveden je krvavi i brutalni rat protiv svega što nije srpsko.
Genocid i etničko čišćenje bile su metode kojima su nas pokušali izbrisati s lica zemlje.
Posrijedi je najprije bila “puzajuća agresija” koju je prema ranije razrađenim planovima vodila tzv. JNA oslanjajući se na ekstremiste iz Srbije i redova srpske manjine u Hrvatskoj, zauzimajući strateške pozicije za napade koji će uslijediti.
Od prvih oružanih sukoba u Pakracu početkom ožujka 1991. i na Plitvicama 31. ožujka 1991., kad teroristi ubijaju hrvatskoga redarstvenika Josipa Jovića, domaći srpski teroristi odrađuju ono što je isplanirao Generalštab “JNA”, dok “narodna vojska” pod zapovjedništvom Blagoja Adžića i Veljka Kadijevića stavljajući se u ulogu operativnog provođenja Memoranduma SANU iz 1986. i Miloševićevih ciljeva, pod krinkom “razdvajanja sukobljenih strana” i stvaranja “tampon zona” osigurava ostvarivanje njihovih ciljeva: zauzimanje policijskih postaja, presijecanje komunikacija, izolacija hrvatskih naselja i gradova i onemogućavanje svakog normalnog života, s ciljem destruiranja nove hrvatske vlasti u samome začetku.
Poslije neuspjelog državnog udara u siječanj i veljača 1991., nakon kojega su “JNA” i velikosrpski politički vrh planirali preuzeti vlast na cijelom području bivše SFRJ, aktivnosti terorističkih skupina i naoružavanje srpske manjine u Hrvatskoj intenziviraju se i na područja pod kontrolom Milana Martića i njegove razbojničke družine ubacuju se novi operativci SDB-a Srbije i KOS-a “JNA” (ove su službe u tim su krajevima inače djelovale već od 1989. i razdoblja četničkih mitinga u Kninu, Karlovcu, na Petrovoj gori i drugdje) kako bi se otvorila krizna žarišta i stvorili uvjeti za oružane sukobe s većinskim hrvatskim narodom. Od tada niču srpske barikade diljem buduće “sao krajine”, od istočne Slavonije preko Banovine, Korduna i Like do Gorskog kotara i Dalmacije.
Masakr nad hrvatskim redarstvenicima 2. svibnja 1991., kad je u Borovu Selu podmuklo i iz zasjede pobijeno njih 12, a potom im tijela unakažena do neprepoznatljivosti, i mučko ubojstvo (također iz zasjede) hrvatskog redarstvenika Franka Lisice na brdu Štrkovača kod Polače u Zadarskoj županiji istoga dana, označili su početak tog otvorenog rata u koji se iz taktičkih razloga Bograd i “JNA” još uvijek nisu otvoreno umiješali.
Tog svibnja 1991. godine, raspoređene su topničke i mehanizirano-pješačke snage agresora uz granicu s Hrvatskom, kako u Srbiji i Vojvodini, tako i u Bosni i Hercegovini.
Napad na policijsku postaju u Glini 26. lipnja izveo je s okupljenom skupinom svojih terorista zločinac Dragan Vasiljković koji je od strane SDB-a Srbije doveden iz Australije kako bi konsolidirao redove srpskih ekstremista i ustrojio njihove “specijalne jedinice” u srcu terorističke pobune, u “kninskoj krajini”.
Početkom srpnja “JNA” kreće u otvoreni rat i koordinirano djelovanje sa svojim postrojbama koje se već nalaze u Hrvatskoj i Martićevim teroristima, ojačana četnicima, dobrovoljcima i “teritorijalcima” iz Srbije i BiH.
Njezine oklopne i mehanizirane snage ulaze 3. srpnja u Baranju i istočnu Slavoniju, a već sutradan je opkoljen Vukovar. Na mjesta iz kojih kreću pravci predstojećih napada raspoređuju se topništvo i elitne pješačke i mehanizirane postrojbe koje su ojačane tisućama srpskih rezervista, pripadnika “teritorijalne odbrane”, dobrovoljaca, četnika i “specijalnih” paravojnih jedinica. Oni se povezuju s već ustrojenom paravojskom i skupinama domaćih Srba i tako se kreće u genocid i etničko čišćenje, uz zatiranje svega što nije srpsko.
Uz istočnu granicu s Hrvatskom, u Vojvodini, kod Šida, tada je već stacionirano dodatnih 380 oklopnih vozila “JNA” s ogromnim brojem pješaka spremnih za napad.
U isto vrijeme s akcijom okruženja Vukovara odvijaju se topničko-pješački napadi iz Borova Sela na Borovo Naselje
Već 7. srpnja razoreno je, spaljeno i izbrisano s lica zemlje malo hrvatsko selo Ćelije u općini Trpinja i time započinju opsežne operacije etničkog čišćenja i masovnih zločina u kojima nitko nije pošteđen, a sela i gradovi bjesomučno se napadaju i razaraju iz zraka i s kopna. Glavna udarna sila je “JNA”, koja u osvojena područja planski pušta svoje već spomenute pomagače i tako se vrše masakri i progon civila.
Oštrica agresije usmjerena je i na Banovinu, pa tako srpski teroristi ohrabreni potporom “JNA” i Srbije 26-30. srpnja 1991. zauzimaju mnoga hrvatska sela i čine masakre nad žiteljima u Kuljanima, Zamlači, Strugi, Kozibrodu, kod Pastuše itd.
Lika je također suočena s agresijom već od kraja lipnja 1991., kad na lokalitetu planinskog prijevoja Ljubovo započinju napadi srpskih terorista koji nastoje osigurati strateške pozicije za kasnija djelovanja koja će voditi sinkronizirano s “JNA” a slične aktivnosti jugovojska i srpski teroristi započinju i u drugim hrvatskim područjima koja prema njihovim zamislima trebaju tvoriti buduću “veliku srbiju” sa zapadnim granicama na liniji Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag.
Junački otpor hrvatskih branitelja, redarstvenika, tek ustrojenog Zbora narodne garde i civila, ostat će zabilježen kao jedinstveni slučaj besprimjerne žrtve. Razoružani, goloruki narod stao je na put jednoj od najjačih, najopremljenijih i najbrojnijih vojski u Europi, braneći golim životima svoje pravo na postojanje i zemlju za koju je toliko puta tijekom svoje duge i teške povijesti proljevao krv. Hrvatski narod ubijan istim onim oružjem čiju je nabavku sam plaćao punih 45 godina, a komunisti i četnici, opet su, kao i tijekom Drugoga svjetskog rata stupili u savez i skupa krenuli u njegovo istrjebljenje.
To je jedina i prava istina i mi je se ne smijemo odreći.
Posljednjih godina svjedoci smo bezočnog iskrivljavanja upravo te istine i činjenica o našem Domovinskom ratu, pa i brisanja s internet mreže sadržaja koji govore o tomu što i kako se u istinu dogodilo.
S tim se pomiriti ne smijemo!
Zato pišimo, govorimo i podsjećajmo, kako nam se ne bi ponovilo!
Pogledajmo ovaj video koji su napravili naši vrijedni djelatnici Hrvatskog povijesnog muzeja i podsjetimo se.
Izdvojimo 13 minuta za istinu o velikosrpskoj agresiji i Domovinskom ratu.
U ime onih čije su kosti ugrađene u temelje naše Hrvatske!
Z.PINTER.
