Srebro pozlatiti
Ovaj velebni, ne samo nogometni nego opći nacionalni uspjeh ostvarila su djeca Domovinskog rata. Njihovi očevi su bili hrvatski branitelji, prognanici, stradalnici i veliki radnici. Takvi su i oni! Na nama je odgovornost da darovano srebro pretočimo u „zlato“.
Prema izvješću BBC-a a na temelju mišljenja poznatih svjetskih nogometaša Hrvatska je oštećena u finalnoj utakmici svjetskog prvenstva. Ipak, za sve nas je srebro zlatnog sjaja. Osobito stoga jer je osvojeno pošteno, radom požrtvovnošću i ljubavlju. Cijela Hrvatska to priznaje a potvrđuje velebni doček naših nogometaša u Zagrebu.
Sreća
Imao sam priliku upoznati pokojnog Vlatka Markovića, velikog domoljuba, nogometnog stručnjaka i utemeljitelja institucija HNS-a. Tom prilikom je posvjedočio da je rodom iz Mandinog Sela (što je meni duvnjaku, bilo jako važno) te da je kao devetogodišnjak s ocem na biciklu iz Bugojna (u kojem je živio), dolazio u rodni kraj, prašnjavim makadamom (sedamdeset kilometara!). Markovića pamtim još po nečemu, a što je jako važno i ma veze sa sadašnjim velikim uspjehom hrvatskog nogometa. Govorio je o razlici između dobrog i vrhunskog trenera (izbornika) te između ostaloga kazao – „od svega je najvažnija sreća“. Svakako, na sreću ne mogu igrati oni koji nisu dobri ili barem jednako dobri kao i protivnik. Naveo je nekoliko, izbornika koji su se proslavili nakon što je u odlučujućoj utakmici, jedna lopta u posljednjoj minuti sretno završila u mreži… Dakle, Marković je uz rad, odgovornost i ustrajnost, sreći pridavao veliku važnost.
Jeli sreća „dar“ kocka ili je to ipak nešto više? U svakom slučaju, treba učiniti sve kako bismo je umnažali i „zaštitili“. U tom kontekstu, jedna zdravstvena paradigma bi mogla biti od koristi. Naime, i onda kada smo u punom zdravlju, da bismo ga sačuvali moramo djelovati preventivno. Ovo se može preslikati i na sadašnje zadovoljstvo i sreću koju su nam darovali naši nogometaši. Dakle, moramo prevenirati možebitne prijetnje „zdravlju sreće“ naroda. U tom kontekstu, kao i u medicini, potrebno je uzeti anamnezu i izvršiti objektivni pregled te postaviti dijagnozu.
Dg
Sve do ovog velebnog uspjeha, hrvatski nogomet je u javnosti predstavljan kao „močvara“ koju vode isti takvi ljudi. I pokojni je Marković bio jedan od njih. Pa i Dalića su izabrali takvi. Sjetimo se komentara na HTV-u nakon njegovog izbora: zavičajna, hadezeovska veza! Čak će se reprezentacijom upravljati iz Međugorja! (Svakako, ne Onog Međugorja zbog kojeg je Dalić godinama tamo dolazio i molio… I za sreću). I ključni igrači su predstavljeni isto. Ako je tako, a imajući u vidu da je sreća dar, za mnoge (s Neba!), nameće se pitanje – mogu li takvi biti miljenici sreće? Osobito stoga što je sreća osjetljiva biljka, koja ne raste u močvari niti srebrom cvjeta. A Hrvatska je, uz sav napor i sposobnost, Bogu hvala, imala i sreću.
Th
Prevencija je znanje! Što u ovom kontekstu trebamo znati, zapravo to znamo, ali znanje treba ponavljati, kako se ne bi zaboravilo. Prije svega treba prepoznati kreatore „močvare“ (u daljnjem tekstu „kreatori“) tj. uzrok bolesti. Nisu to samo oni koji crtaju kukaste križeve na našim stadionima. Niti samo oni koji vlastiti neuspjeh brane pljuvanjem onih koji su uspješniji…, pa čak niti samo oni koji su divljali na europskim stadionima i sramotili Hrvatsku. Najmanje su to obični ljudi, navijači koji su uvučeni u primitivnu i tobožnju netrpeljivosti Dinama i Hajduka, Splita i Zagreba itd. Istinski „kreatori“ dolaze iz taloga naše turobne prošlosti. Infiltrirani (i umreženi) u gremije političke, medijske i materijalne moći. Hoće sve i pod svaku cijenu kontrolirati, a što (još) nisu uzeli pod svoje proglase „močvarom“. Njihovi pipci su raznorazni „analitičari“ pa i komentatori i voditelji, koji za sada „močvaru“ ne spominju, prijetvorno se raduju s narodom a uspjeh pripisuju samo izborniku i igračima. (Treba li pogađati, što bi isti kazali da na jedanaesterce ne pobijedismo Dance…). Paradigma „svega zla“ nametnuta je Zdravku Mamiću. Njega, niti bilo koga drugoga, ne smije se pravdati ukoliko je učinio nešto što je nezakonito, međutim smrde nakane „kreatora“ da prisvoje tuđe plodove, pri čemu javno progone te mimo suda – sude i presuđuju.
„Kreatori“, kreiraju i javna priznanja. Tako je ono izostalo korijenima suvremenog hrvatskog nogometa, među kojima ključno mjesto pripada upravo Vlatku Markoviću. Sjetimo se da je, isprovociran od istih, a vezano za njegov odlazak s funkcije predsjednika HNS-a kazao: „bit ću predsjednik dok me je volja“! I sreća da (i) o tome nisu odlučivali kreatori „močvare“. Znakovito je prešućivanje zasluga Zorislava Srebrića, Ante Pavlovića, Tomislava Ivića…, te Davora Šukera kojeg cijeli svijet pamti po sposobnosti prezentiranoj u hrvatskom dresu i hrvatskom imenu. Uostalom, izostalo je priznanje HNS-u kao hrvatskoj instituciji, dosadašnjim izbornicima i bivšim igračima „našoj dici“. Ovim povodom valja naglasiti da se ne smiju zaboraviti zasluga i Nikole Kalinića! Mladića koji je u kvalifikacijama srčano branio naše boje i mislio da zaslužuje više… I pogriješio. („Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen“, ili pak – tko griješi neka ga ne baca – imamo ga i previše).
Dakle, selekcioniranje zasluga nije samo pitanje ljubomore i bezobrazluka. Prije svega to je osmišljen projekt nijekanja temeljnih institucija nositelja nacionalnog ponosa. U tom kontekstu ne odgovaraju im niti istinski izvori ovog nogometnog čuda među kojima su svakako i talent i rad, ali i još NEŠTO. Ovaj velebni, ne samo nogometni nego opći nacionalni uspjeh ostvarila su djeca Domovinskog rata. Njihovi očevi su bili hrvatski branitelji, prognanici stradalnici i veliki radnici. Takvi su i oni! Preko trnja (i prašine) – do zvijezda! I nije točno, a često se izgovaralo, kako je iza njih stajalo 4.5 milijuna Hrvata (i svih građana RH). Iza njih su stajali svi naši ljudi, kojih u svijetu ima bar još toliko. Hrvatski narod je jedan jedinstven i nedjeljiv, bez obzira gdje živi. Rakitić, Lovren, Kovačić, Dalić…, dolaze iz te „Hrvatske“.
Dakle, uz rad i talent, korijen ovog čuda leži u dvije temeljne stvari: Domovinskom ratu (tj. kolektivnoj memoriji „od križa do ponosa“) i nacionalnom zajedništvu (RH i Hrvata izvan RH). A upravo to „nekima“ smeta.
Šansa
Radom, zajedništvom i ljubavlju može se sve. U tome i jest gospodarska i demografska šansa Hrvatske. Uostalom, ako su to mogli nogometaši mogu i političari (Sabor i Vlada) te svaka institucija, obitelj i konačno svaki pojedinac. Ako možeš u jednome biti najbolji, možeš biti dobar u svemu. Zbog svega toga, spriječiti je kreatore „močvare“ da zajašu na istinski uspjeh hrvatskih nogometaša s ciljem da ih slavom ovjenčane uzmu „pod svoje“, osobito Zlatka Dalića (nekoć „zavičajnu vezu“, a sada „prijatelja“) istinsku metaforu ovoga velebnog uspjeha. Ne samo stoga što svi oni tamo ne pripadaju, nego stoga što će „kreatori“ sreću okrenuti na nesreću. Da nije daleko od lovorika do „raspni ga“, dokaz je Domovinski rat, svekolike žrtve i velebna hrvatska vojna pobjeda, kao i simboli tog vremena – Tuđman, Šušak i hrvatski generali. Kreatori političke, gospodarske (i nogometne) „močvare“, preko noći su nam nametnuli krivnju, zebnju i apatiju, što zbog mržnje što zbog vlastitog interesa.
Premijer Plenković već sutra od svih svojih ministara, državnih službenika i namještenika ima pravo i dužnost tražiti zaokret i „dodanu vrijednost“. Uvesti nultu toleranciju za kriminal i nerad. Tko nije „spreman“ neka sjedne na klupu! Za početak, prestati se glodati nevažnim i štetnim prijeporima – klipovima kreatora hrvatske „močvare“. Upravo sada je prilika! Na ovom zanosu i „sreći“ (Božjoj pomoći), Hrvatska treba sve ono što je istinski močvarno u društvu i politici, očistiti i okrenuti na dobro. Svaka obitelj i svaki pojedinac – navijač, imaju odgovornost. Među stotinama tisuća ljudi nitko nije vidio „Bad blue boys“, „Torcidu“, „Armadu“. Svi smo bili za Hrvatsku! Bar na tren je izgledalo da nitko „ne ide malen ispod zvijezda…“. U tom duhu treba i nastavati jer „…za let si dušo stvorena“.
Svatko tko se ovih dana omotao dresom naših junaka treba dati svoj doprinos, od Predsjednika (ice) do učenika u školi. Inače nije dostojan! Kreatori društvene, političke i nogometne „močvare“, za sada zaodjenuti u ovčje runo, svemu ovome ne bi smjeli biti na putu. Moliti je se i nadati, da će i njih natkriliti i „ugušiti“ snaga dobra. Uostalom i njihova su djeca – naša! Njihovo vrijeme prolazi! Vjerovati je i činiti sve, da svako dijete bude dalje od otrovnog stabla – svake vrste. Pola milijuna ljudi na dočeku je dokaz da se može. I zamalo toliko u Splitu, Varaždinu, Donjem Miholjcu, Imotskom i drugim gradovima Hrvatske. Bio je to svojevrsni referendum demokracije, ljubavi i domoljublja. Neorganiziran, nekontroliran, spontan i iskren! Bez stranačke, ideološke i ine razlike. Nacionalno nabijen – do neba, a istovremeno bez i jednog incidenta – povoda kako bi i sada „kreatori“ došli na svoje. U tom kontekstu, s ciljem zaštite od davno osmišljene politike „fašizacije“ naroda donijeti je i Zakon kao instrument zaštite od „kreatora“ zla.
Zaključno
Bog nam je uz velike žrtve darovao državu. Nakon toga smo se na putu u punu slobodu počeli klanjati zlatnom teletu. Bilo je svega i svačega. Prepušteni smo osudama i prijeziru svijeta (i nas samih prema sebi samima), u strahu za sutra napuštamo svoj Dom i Domovinu… Onda nam je On na pozornici tog istog svijeta, u svom beskrajnom milosrđu i kreaciji okrenuo lice: „ ne bojte se malovjerni…“!
Piše / dr. Ivan Bagarić