Prateći gotovo usputno (što zbog zasićenosti odbojnim vijestima, a što zbog brojnih obveza što ih donosi završnica školske i akademske godine), zbivanja oko svjetskoga nogometnog prvenstva, osjetila sam kako moju pažnju i interes malo pomalo zaokuplja Hrvatska reprezentacija i utakmice, ali i pojava i jednostavnost do tada mi nepoznatog čovjeka, novog izbornika Hrvatske reprezentacije gospodina Zlatka Dalića, njegova sigurnost, osmijeh, ponosna poniznost, te sam, kao i mnogi, točnije mnoge, koje nogomet prate tek povremeno, sve redovitije počela pratiti nogometne vijesti i utakmice, a kojima su se postepeno pridruživali svi članovi uže i šire obitelji, od najstarijih do najmlađih, dakako obučeni u kvadratiće i sa zastavama u rukama, na kući, autu… Prepričavala sam djeci ushit iz ’98, ali istovremeno, osjetila sam da se nešto tiho i neumitno rađa…zar u nogometu?!
Nogomet – jedino ‘mjesto’ koje nam je preostalo, u kojem nam je dopušteno i moguće u potpunosti biti što jesmo, gdje možemo punim srcem klicati himnu s rukom na srcu i punim plućima izraziti ljubav prema Domovini. Jer, ta vrlina na svim drugim područjima društva donosi uglavnom podsmijeh, prijezir, postala je nepoželjna, prognana, čak i iz najponosnijih državnih blagdana. S gorčinom sam zaključila kako je u nogomet ‘utrpano’ sve ono čime treba biti prožeto svo hrvatsko društvo u svim područjima, od gospodarstva, obrazovanja, kulture, znanosti… U nogomet su ‘utrpane’ ponajprije domoljubne pjesme, amnoge od njih prozvane navijačkim. Jedino u nogometu može se vidjeti mnoštvo crveno-bijelih kvadratića, hrvatskih stjegova, domoljubnih pjesama i poklika, radosti i veselja, te sam u zadnje sam vrijeme često pomišljala: pa zar je nogomet sve što nam je (pre)ostalo i da je to učinjeno, kako bi se i ovom zadnjem kutu u koji smo pritisnuti, s prijezirom gledalo na ‘one koji kliču onima koji samo trče za loptom’…
Upravoje nogomet, kojemu je očito bilo namijenjenop/ostati jedinim i posljednjimutočištem Hrvata, zadao gol, penal, autogol, kako god; ‘zatrpao’ je gol onih koji su ga prezirali i sve činili da nam i to zadnje utočište ogade i unište…
Sa svakom sam se novom utakmicom tijekom Svjetskoga nogometnog prvenstva, sve zainteresiranije trudila povezati i upamtiti imena i lica hrvatskih reprezentativaca.
Danas ih sve imenom i prezimenom prepoznajem.
I ne samo to.
Svaki čovjek kojemu je po roditeljima, precima ili na bilo koji drugi način darovana milost vjere, u svakome svom danu i cijelom svom životnome putu, kao i putu vlastitoga naroda, prepoznaje i iščitava Božju volju, Njegovu prisutnost i znakove vremena u povijesti.
Stoga i u, usuđujem se reći i nesvjesnom, ali Providnošću vođenom izboru igrača izbornika gospodina Zlatka Dalića, vidim poslanje dvanaestorice, točnije, dva puta toliko, u kojemu svatko tko imalo poznaje kršćanstvo, prepoznaje apostole i značenje pojma apostolat.
Dvanaestorica koja predstavljaju i simboliziraju svu Hrvatsku povijest i sadašnjost, sve ono što Hrvatska jest isve ono što ju čini takvom kakva jest.
Iz središta srca i iskona hrvatskoga čovjeka, podneblja iz kojega je iznikla drevna ganga i do danas opstala (na UNESCO-voj listi nematerijalne kulturne baštine čovječanstva kojoj je potrebna hitna zaštita), na tom je dakle, hercegovačkom tlu i iz tih i takvih korijenaiznikaogospodin Zlatko Dalić. Nošen ne/prilikama vremena u kojemu je odrastao, upijajući,pamteći i promatrajući roditelje, djedove, rodbinu, susjede, vođen vjerom, molitvom i krunicom, taj pečat utisnut u njega, u svakom je njegovom djelovanju postao/bio i njegovo obilježje, koje je radom i molitvom hranio, zalijevao, ponizno i ponosno.
Geni kameni.
Već sam se, prateći, promatrajući, promišljajući i proučavajući put hrvatske povijesti, posebice one suvremene, osvjedočila kako je vjera ključna da hrvatski narod živi i opstaje.
Često razmišljam: ‘O, Bože, tâ gdje bi nam bio kraj i kako bi nam izgledala sadašnjost da nije bilo Krbavske bitke, Bleiburga…Samo u mome području, koje mi je poslanje i profesija, kako bi izgledala hrvatska glazba i umjetnost, da nisu nestali, ubijeni, zatvoreni ili na bilo koji način onemogućeni djelovati glazbenici Mirko Kolarić, o. Miroslav Grđan, o. Bernardin Sokol, vlč. Albe Vidaković, vlč. Matija Ivšić, o. Petar Perica, o. Bruno Adamčik, prof. Slavko Modrijan, Ivo Flögl, Ivan Degrel, Vladimir Gerčan… A opstala je tek nekolicina onih koje je tadašnji komunistički režim trebao, jer nije imao ‘vlastite’ intelektualce, a od svakoga je od njih zahtijevao stvarati i oblikovati komunističku propagandnu umjetnost u obrazovanju i kulturi. I prešućivati zaslužne prethodnike.
Za kvalitetno školovanje,studij i sve što ono donosi (stipendije, inozemstvo, napredovanja u poslu, društvu..) su ostali zakinuti.
Obitelji preživjelih s Bleiburga o/dra/stali su u zapuštanim selima diljem Hrvatske, vrletima Velebita i Zagore, na kamenu i suncu, s kozom i kamenom kućicom, prignuti ka Zemlji koja ih je hranila i Nebu koje im je davalo snagu i blagoslov, dok su svo vrijeme stiskali krunicu skrivenu u džepu vlastitom rukom istkane nošnje. Djeca su odrastala uz skute udovica, majki i bakâ, iz čijih su džepova virila zrnca krunice i izborani prsti koji su ih prebirali, a usne se pomicale u tisuće ZdravoMarijapri svakodnevnim poslovima preživljavanja i prehranjivanja preživjelih gladnih usta, iz nekada brojnih obitelji.
Za kvalitetno školovanje u velikim gradovima su uglavnom bili zakinuti.
Djeca preživjelih s Bleiburga lutala su za roditeljima raseljena po drugim mjestima, gradovima, inozemstvu, okupljajući se u svojoj Crkvi i katoličkim misijama, koje su im jedine čuvale sjećanje i spomen na Domovinu i Boga, koju su slijedili ili postali njezinim pastirima.
Djeca Domovinskoga rata – Vatreni.
Najveći dio naših hrvatskih reprezentativaca nije odrastao u uvjetima koji bi im osigurali vrhunsko školovanje, poziciju, moć, utjecaj. Oni nisu sinovi ‘elite’. Izrasli su, poput njihovih očeva,poput hrvatskih branitelja, iz i u malim mjestima čija imena do sada uglavnom nismo niti čuli, niti smo ih znali pronaći na karti. Koliko su im rodna sela desetljećima patila i bila zaobilažena, znaju zacijelo njihovi roditelji i djedovi.
Luka Modrić – iz Modrića u zadarskome zaleđu, dijete pastir, čuvar koza na Velebitu, svjedok stradanja Modrićevih iz Domovinskoga rata.
Ante Rebić– izVinjana Donjih, rodnog mjesta Brune Bušića (1939 – ubijen u Parizu 1978.)
Mario Mandžukić po ocu iz Pruda u BiH, odrastao u Slavonskome Brodu i Njemačkoj..
Domagoja Vidu iznjedrio je gotovo tisućljetni slavonski Donji Miholjac na samoj sjevernoj granici Hrvatske, iz kojeg su potekli ‘Vukovi’, rodno mjesto književnika Augustina Harambašića, a koje je posjetio i Franjo Josip..
Na Omiškoj stini očvrsnuo je Ivan Perišić…
Švicarska je domovina Ivana Rakitića, a privrženost matičnoj domovini Hrvatskoj utkao mu je otac iz slavonskih Sikirevaca…
Danijel Subašić iz Donatovog drevnog Zadra..
Šime Vrsaljko iz Hrvatskoga primorja, odrastao u Dalmaciji, Zadru, pa Zagrebu…
Marcelo Brozović izOkuja pokraj Velike Gorice…
Ivan Strinić iz ponosnog Imotskog, Filip Bradarić iz Splita.. Lovre Kalinić iz kraljice Jelene Solina…
Vedran Ćorluka iz Doboja, kršten u drevnom franjevačkom samostanu u Plehanu, uništenom u Domovinskom ratu.
Andrej Kramarić i Milan Badelj, Marko Pjaca, Tin Jedvaji Josip Pivarić iz Zagreba…
Mateo Kovačić povezan sa Sesvetskim selima i sv. Antom, austrijskim Linzom i Kotor Varoši u BiH
Duje Ćaleta Car iz Šibenika Jurja Dalmatinca…
A iz srca Bosne /Bosna će ti reći sve, odakle nam prezime, pjeva nam Thompson/, iz Kraljeve Sutjeske, od 14.stoljeća i prije osmanske okupacije, sjedišta bosanskih banova i kraljeva dinastije Kotromanića, kulturno sjedište, franjevačkoga blaga sutješkoga samostana i knjižnice, tijekom stoljeća u više navrata paljena i rušena, iznikao je Dejan Lovren…
Gospodin Zlatko Dalić, iz rodnoga Livna, koje je kao branitelj branio, sve do Varaždina i Hrvatskoga zagorja koje mu je postalo drugi dom…
Lijepa li si…!
Prateći teme magistarskih i doktorskih radova najmanje unatrag najmanje deset godina, nije mi poznato da je u suvremenoj povijesti napravljeno i predstavljeno opsežno istraživanje o djeci prognanicima iz ratnih devedesetih, koja su djetinjstvo provela seleći se po hotelima, ali i onoj posijedjeloj od strahotapre- i proživljenih u svojim rodnim mjestima i bježeći u skloništa pod granatama i uzbunama. A veliki dio Vatrenih,predstavlja upravo njih. Od, Modrića sela, Kraljeve Sutjeske, preko Karlovca, Njemačke, Švicarske…do ‘vatrenih’ zvijezda.
Dakle, cijela je Hrvatska i sva njezina podneblja, sva njezina drevna i suvremena povijest utkana su u dvanestoricu veličanstvenih. Pripadnost svojemu hrvatskom narodu i korijenima iz kojih su u neznatnosti nicali, ponosno su sami pokazali na zajedničkoj fotografiji na kojima su na zastavama ispisali imena svojih rodnih mjesta i gradova, svetaca i zaštitnika u koje se uzdaju.
Lijepa li si…!
Tu dvanestoricu veličanstvenih apostola, narod je prepoznao.
Zašto?
Zato što se u tome narodu nalaze stotine tisuća takvih apostola.
Toga, 16. srpnja 2018. godine sam ih vidjela.
Vidjela sam i prepoznala niz Zlatka Dalića.
Vidjela sam narod u njegovoj punini; vidjela sam ono što on zaista jest, ono što želi biti, ono što mu samome nije dozvoljeno vidjeti, osjetitii osvijestiti.
I što je najljepše i ravno čudu: vidjela sam uslišane molitve! Naime, proteklih je godina bilo toliko poticaja i molitve za Domovinu, poziva na post, hodočašća, zavjete, devetnice, krunice, vapaji, krikovi Bogu za spas Domovine, da prestane to stanje beznađa, očaja, ravnodušnosti, nepravde, protjerivanja, iseljavanja, nemorala, uništavanja duha, obitelji…I mladi, stari, djeca, zdravi, bolesni, umorni i iscrpljeni molili su, hodali, po suncu, kiši, u svetištima, uporno i ustrajno.Ona tiha većina.
I evo ga! Bog je čuo, i odgovorio na najneočekivaniji i najljepši način, kako to On, uostalom, uvijek i čini.Od najmanjih je učinio najveće. I toga 16. dana mjeseca srpnja godine Gospodnje 2018. okupili su se u potpunoj radosti, ne skidajući osmijehe s lica i mladi i stari, i djeca i zdravi i bolesni, umorni i iscrpljeni, čekali su i stajali cijeli dan na suncu i kiši.
Vidjela sam brojne trudnice, mlade majke koje su gurale kolica, na cesti premotavale i hranile tek rođenu dječicu, očeve koji su satima igrali ‘lovice’ i ‘skrivača’ s djecom po ulicama zagrebačkog tzv. ‘zelenoga vala’, djece koje je mnoštvo steklo nove prijatelje, vidjela sam bolesnog starca sa štakom, kojemu je supruga-starica pomagala hodati i noseći mu mali stolčić na sklapanje na kojemu je trenutak kasnije uza zid zgrade strpljivo sjedio i čekao…vidjela sam brojne obitelji hrvatskih iseljenika iz najudaljenijih krajeva Europe i svijeta, ljude koji su samo zbog ovoga događaja ‘potegnuli’ na stotine i stotine kilometara iz svih krajeva Domovine…vidjela sam policajce koji nisu skidali osmijeh s lica i koje su razdragani ljudi grlili…vidjela sam ljude koji jedni drugima dijele vodu, hranu, ljude koji razgovaraju, pjevaju, raduju se.
I napokon, trenutak kada su Vatreni momci prolazili pokraj nas: valovi klicanja, podignutih ruku, pjesme, skakanja…sinčić na očevim ramenima držao je tatine ruke, a tata, s obzirom da nije mogao mahati rukama, skakao je desetinama puta, mašući tako tijelom, umjesto rukama… I tako pola milijuna ljudi, od kojih svatko, ali baš svatko može ispisati vlastitu i jedinstvenu priču i sjećanje na taj zacijelo, najposebnijii najljepši dan u hrvatskoj povijesti.
Još desetci tisuća idućih su dana dočekivali Vatrene u njihovim rodnim mjestima diljem Hrvatske…milijuni Hrvata ove će srpanjske dane prepričavati djeci, unucima…
Zamijetila sam kako se u lipnju i srpnju nižu blagdani posvećenih Gospi i hrvatskim omiljenim svecima: nogometno prvenstvo otvoreno je dan nakon blagdana i molitvi upućenih svetom Anti Padovanskom, potom Ivan Krstitelj, Petar i Pavao, Ćiril i Metod, obljetnica spaljivanja prvoga hrvatskog sela Ćelije 7.7. 1991. (četvrtfinale),sveti Benedikt – zaštitnik Europe (polufinale), Majka Božja Bistrička, blagdan Presvetog Otkupitelja (finale), a tijekom ljeta slijede sv. Ilija, Marija Magdalena, sv. Jakov, sv. Ana, Gospa od Anđela, Gospa Snježna (Oluja!), Velika Gospa…
Bog, kao da nas je toga šesnaestoga srpanjskoga dana, na blagdan Gospe Karmelske, stavio pred zrcalo irekao: ‘Pogledaj se, narode moj, što jesi, što možeš, što imaš, što vjeruješ!’
To je čista uslišana molitva brojnih poniznih Zlatka Dalića, koji su tiho, šuteći, strpljivo stiskali krunicu u džepu, prebirali njezina zrnca i pomicali usne na tisuće i tisuće Zdravo Marija…
To je moj hrvatski narod.
Kao primjer i svjetionik.
Svima.
Jedna mi je bivša studentica, danas mlada profesorica s dva završena fakulteta, dijete ubijenoga hrvatskog branitelja, rekla na dočeku Vatrenih 16. srpnja poslije podne, ispred zgrade Muzičke akademije:
‘Htjela bih da ovaj dan nikada ne završi!’
Htjela bih da ovaj dan nikada ne prestane, od tada mi neprestano odzvanjau ušima…
I shvatila sam da je u toj rečenici moja mlada kolegica najbolje opisala taj prekrasan i nezaboravan i jedinstveni dan, kao i dane koji su mu prethodili i kao da me je utješila u mojim brigama i rekla: ‘Ne bojte se, ne brinite za Domovinu!’. Tim je riječima potvrdila i izrekla i njezinu vjeru u budućnost, vjeruu novi naraštaj kojemu i ona sama pripada, naraštaj iznikao u i iz temelja Domovinskoga obrambenog rata, iz naraštaja njezinoga oca i svih sinova Oluje, naraštaja Vatrenih.
‘Htjela bih da ovaj dan nikada ne prestane!’ U toj je rečenici vjera da je Hrvatska tu, da usprkos svima i svemu, nije bačena na koljena, ne tone u očaju, ne pristaje na kritizerstvo i blaćenje vlastitog Doma i Domovine – vlastite države i da nije odustala od same sebe i da ostaje ponosna i ponizna.
‘Htjela bih da ovaj dan nikada ne prestane!’ U toj je rečenici vjera i potvrda da je tu među nama novi naraštaj kojegainteresira i koji će istražitivlastitu povijest, od pobijene inteligencije s Bleiburga, a s time u vezi i uspjehe djece koja su svim progonima i omalovažavanjima usprkos, čuvajući koze i ovce, postajala svjetski prvaci.
Vjerujem u naraštaj koji neće zaboraviti sudbinu svojih vršnjaka, djece prognane iz vlastitih domova i zavičaja, nasilno istrgnute iz krila i korijena u koje ih je Bog smjestio, a koja su lutajući svijetom opet pronašla svoj Dom.
Vjerujemu naraštaj koji će stvarati i skladati umjetničke i popularne pjesme, skladbe, filmove i predstave u kojima će ponosno opjevati svu patnju, muku, žrtvu i iz njih izniklu pobjedu i pobjednike svoga naroda. Naraštaj koji će svoju budućnost ponosno graditi na sjećanju na temelje svoje Domovine: svoje očeve, hrvatske branitelje, koji su njima, svojoj djeci i unucima, dok su bili njihovi vršnjaci, s krunicom u ruci ivjerom u Boga izgradili, slobodnu i neovisnu hrvatsku državu –i trajno su ugrađeni u njezine temelje!
Posebno mi se urezalo lice djevojke koja punim glasom pjeva državnu himnu. Odjednom, lice joj se rasplače pri spoznaji značenja riječi, te ne uspijeva naglas ispjevati stih: ‘.. dok mu živo srce bije!’
Često promišljajući o riječima bl. Alojzija Stepinca, u trenutcima kada mi je misli obuzimalo pitanje je li moj narod počinje nestajati, shvatih istinitost davnih Stepinčevih proročkih riječi:’Sve prolazi, a samo Bog ostaje’ iz kojih zaključujem:
Vlast prolazi, narod ostaje!
Eva Kirchmayer Bilić
