Nekako mi je (skoro) čak i žao izgubljenih duša, nesretnika, jalnih i mržnjom obuzetih jadnika koji u svojoj nemoći pokušavaju radikalnim izjavama i primitivnom retorikom neutralizirati ovo veličanstveno buđenje hrvatskog pobjedničkog duga, rijetko viđenu eksploziju domoljublja koja jasno pokazuje kako naš hrvatski narod nije uzgubio sebe – unatoč svoj negativnoj kampanji koja se protiv njega desetljećima vodi, organizirano, smišljeno, bjesomučno i nesmiljeno.
Na vidjelo je izašla destruktivnost onih koji su sebe proglasili „antifašistima“, čuvarima „slobode, demokracije i ljudskih prava“, a sve one koji ne pripadaju njihovom čoporu obilježili kao „fašiste“, „ustaše“, „talibane“ i „teroriste“.
Konačno se vidjelo tko je tko u ovoj priči. „Ustaše“, „fašisti“ i „talibani“ pokazali su njima i cijelom svijetu kako mogu mirno, dostojanstveno, ponosno i civilizirano slaviti svoje uspjehe, čak i kad ih na ulice izađu milijuni, pokazali su kako se voli svoje i poštuje tuđe i s koliko se žara bodri nacionalna reprezentacija koja bije boj na zelenom travnjaku braneći boje i čast svoga naroda.
Nije čudo da se grizu naši autošovinisti, petokolonaši i „antifašisti“ i da šalju poruke mržnje, koriste primitivni vokabular i pozivaju na nasilje.
Iz ruku im je izbijen jedan od glavnih aduta – jer, tko će od njih sada, poslije svega, moći uvjeriti svijet kako su Hrvati jedna primitivna, necivilizirana i ksenofobična rulja koja je zadojena „fašizmom“ i „radikalnim nacionalizmom“?
Njihova propaganda oslonac za blaćenje vlastite zemlje i naroda nalazi upravo u tim tvrdnjama. Da bi oni bili „antifašisti“ prijeko su im potrebni „fašisti“, ako „fašista“ nema, nije problem – izmislit će ih; to je uglavnom njihov rezon i metodologija koju provode, ne hajući za posljedice.
Kleveću zemlju u kojoj ugodno i lagodno žive. Neki za novac, drugi iz karijerističkih ili ideoloških pobuda, treći zato što im je propaganda isprala mozak i vjeruju kako se time bore za „više ciljeve“, a najveći je broj oni koji to čine samo zato da bi zadržali svoje privilegije u ovom društvu koje poput nasljednog prava prenose s koljena na koljeno od 1945. godine do danas.
Ti paraziti, pantljičare koje su se uvukle ovom narodu u tijelo i sišu njegovu životnu snagu, nisu dakle, toliko brojni, ali su jako dobro raspoređeni – na strateška mjesta, od državnog vrha preko državne uprave do medija, sveučilišta i brojnih znanstvenih u kulturnih institucija. Dodamo li tomu i znatan broj udruga civilnog društva koje pušu u isti rog i žive od blaćenju ove države, a što je najtragičnije, financiramo ih mi, građani protiv čijih vitalnih interesa rade, dobivamo odgovor na pitanje što se u Hrvatskoj doista događa i kako to manjina vlada većinom.
To je jedan suptilno postavljeni mehanizam čija demontaža mora započeti od vrha – ukoliko ne mislimo imati građanski rat ili novu revoluciju – odnosno, na vlast mora doći politička garnitura kojoj su Hrvatska i nacionalni interesi ovog naroda doista na prvom mjestu.
Dok narod ne prepozna takvu snagu (ukoliko je na političkoj sceni uopće ima) i ne pokloni joj povjerenje, od povremenih okupljanja i euforije neće biti mnogo koristi.
Sve do tada, koprcat ćemo se kao riba na suhom.
A oni…u svakom slučaju su za žaljenje. I nikako ne bi volio biti na njihovom mjestu nakon svega…