Nedaleko Srba na lokaciji Dabin vrh u gustoj šumi 2014. godine otkrivena je masovna grobnica u koju su nakom „ustanka“ 27. srpnja 1941. bačeni pobijeni Hrvati koji su tu živjeli (selo Ivezić). Radi se o čitavim obiteljima s djecom. Dva dječaka Jure i Jakov Ivezić u trenutku bacanja u jamu imali su jedva 3 godine…
Prof. dr. Milorad Kubad sa Zavoda za sudsku medicinu potvrđuje da dosad pronađeni ostatci pripadaju osobama od dječje dobi do osoba starije životne dobi. Zavjera šutnje trajala je za vrijeme komunizma. Štoviše, 27. srpanj slavljen je kao dan ustanka u Hrvatskoj s obrazloženjem da je tu pukla prva puška protiv „okupatora i domaćih izdajica“.
“Sve se odavno zna. Na ovome mjestu su žrtve, djeca i odrasli, živi bacani u tu jamu. Zato želim podsjetiti da je to bilo odmah nakon pucnja prve puške u Srbu. Vrijeme je da se naša država jasno odredi prema tim događajima. Pa, bar se ne bi trebalo okupljati i slaviti tu prvu pušku, jer je poznato kako je ona krenula”, izrekao je te rečenice tadašnji biskup gospićko-senjski Mile Bogović na završetku ekshumacije na Dabinu vrhu u gustoj šumi, u blizini Donjega Srba.
Mit „prve puške“ slavljen je bučno i nitko se nije usudio kritički govoriti ili pisati o tim događajima. Mit je slavljen i u samostalnoj Hrvatskoj. Hrvati koji su pobijeni ili protjerani iz Srba, Borićevca i okolnih sela 1941. nisu spominjani u partizanskoj historiografiji. Jednostano nisu postojali.
Nakon 73 godine vraćen je dug nevinim žrtvama: bar će biti otkriveni njihovi posmrtni ostaci, oplakani i dostojno pokopani s obilježjima. Obilježavanje 27. srpnja dobiva drugačije svjetlo.
Dva dječaka Jure i Jakov Ivezić u trenutku bacanja u jamu imali su jedva 3 godine. Slavi li tzv. narodni ustanak u Srbu i njihovo ubojstvo
Međutim, povijesna istina, strogo čuvana od javnosti punih 75 godina, unatoč tome što je jama otvora 80 x 60 cm bila zazidana 1966. godine kako bi se prikrio zločin, napokon je bez velikih nepoznanica izišla na vidjelo i bacila na krivotvoriteljsko smetlište tobožnji »partizanski ustanak« u Srbu.
Koliko god to bolno bilo za antifašističke i druge nevladine udruge, temeljem dosadašnjih znanstvenih istraživanja i svjedočenja potomaka žrtava, riječ je o stravičnom zločinu nad nevinim hrvatskim žrtvama – obiteljima iz zaseoka Ivezići koji su pobijeni tijekom tzv. ustanka u Srbu. Ono je tada potpuno opljačkano i spaljeno, a ubijeno je 37 osoba, među kojima 18 djece u dobi od tri do 18 godina. U jamu su bačene i trudnice, a spasila su se samo dvojica mladića i jedna djevojka.
Otvor jame na Dabinom vrhu koja je duboka 20 metara kroz koju su živi bacani djeca, žene i muškarci…
I tom ekshumacijom na vidjelo izlazi istina o ustaničkom, zapravo četničko-partizanskom teroru iz 1941. godine kada se s tih područja hrvatsko stanovništvo nakon brojnih pokolja moralo iseliti. Tko nije izbjegao teško bi izvukao živu glavu. U tim krajevima popis zločina nad Hrvatima je užasan…Inače, u ovom kraju istočne Like Hrvati su praktički nestali, iščezli. Nedvojbeno i zaslugom tzv. “ustanika” iz srpnja 1941. godine.
Župa Boričevac brojila je tada 2.000 hrvatskih mještana, no nakon ljeta 1941. hrvatski živalj je doslovce nestao. Selo je posve uništeno i spaljeno, zauvijek je nestalo s topografije tog područja.
Posljednji od obitelji Ivezića, pok Dane Ivezić, njega nije ubila srbska ruka 1941. god., njega je natjerala u smrt nepravda i nebriga, bešćutnost u slobodnoj Hrvatskoj. Nije dočekao pronalazak njegove obitelji, izvršio je samoubojstvo.
Očito je iz popisa da je svih skupa Ivezića pobijeno točno 37. Budući da je iz jame na Dabinu vrhu izvađeno 19 žrtava, da ih je u Srpskome Klancu ubijeno sedam, preostalih 11 treba potražiti, najvjerojatnije, u jami Golubinki, u kojoj je također najavljeno iskapanje.
Nije teško doći i do imena odgovornih za taj zločin, barem po zapovjednoj odgovornosti, jer su četničko-partizansku pobunu u Srbu 27. srpnja 1941. zajednički vodili zapovjednici u novoosnovanoj četničkoj brigadi, koja je imala 1000 naoružanih četnika i 60 komunista partizana: Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajica Omčikus, Stevo Radenović i drugi, kao i zapovjednik partizanskoga odreda Đoko Jovanić, kasniji general JNA. Dakako, nitko od njih nikada nije odgovarao za monstruozni zločin, nego su uživali sve »prvoboračke« i »antifašističke« blagodati i povlastice!
Osim toga, brotnjanske se žrtve moraju promatrati u sklopu svih žrtava na širem području Donjega Lapca, Velikoga Bubnja, Boričevca i Brotnja, kojih je bilo više od 430, kao posljedica ustanka u Srbu.
Na kraju, nije li došlo vrijeme da se čelnici hrvatske države jasno odrede prema tim događajima i da se pokrene inicijativa za uklanjanje spomenika kojim se veliča bezobzirni zločin nad hrvatskim civilima, pogubljenima bez suda i presude?
Namiće se zaključak da je to bio početak etničlkog čišćenja Hrvata s prostora od Srba preko Borićevca do Udbine. Veličanje „prve puške“ u Srbu zapravo je veličanje likvidacije čitavih obitelji koje su krive samo zato što su bili Hrvati, živjeli na svojim ognjištima, radovali se novom danu…
Imena žrtava objavljena su u knjizi Josipa Pavičića »Dossier Boričevac«:
Ika Ivezić r. 1876., Marija Ivezić r. 1914., Jelena Ivezić r. 1937., Dane Ivezić r. 1869., Kata Ivezić r. 1869., Kata Ivezić r. Markovinovć r. 1906., Marija Ivezić r. 1933., Manda Ivezić r. 1936., Jure Ivezić r. 1938., Luk Ivezić r. 1859., Mara Ivezić r. 1899., Boja Ivezić r. Beronjić r. 1862., Dane Ivezić r. 1909., Boja Ivezić r. 1898., Jelka Ivezić r. 1923., Jure Ivezić r. 1929., Ana Ivezić r. 1923., Ika Ivezić r. 1934., Mara Ivezić r. 1923., Jela Ivezić r. 1927., Lukica Ivezić r. 1929. Kaja Ivezić r. 1932., Ana Ivezić r. 1934., Ika Ivezić r. 1865., Mićo Ivezić r. 1926., Stjepan Ivezić r. 1929., Pero Ivezić r. 1932., Luka Ivezić r. 1935., Jakov Ivezić r. 1938., Nikola Nino Ivezić r. 1915., Marko Ivezić r. 1904., Josip Ivezić r. 1898., Mile Ivezić r. 1901., Ika Ivezić r. 1899., Mrko Ivezić r. 1866., Jure Ivezić r. 1898., Milan Ivezić Crni r. 1913. (»Naklada Pavičić«, Zagreb, 2012., str. 346.-348.).