Dogodi se nekad da odu oni najveći, oni koji su svojim osobnostima oplemenjivali živote brojnih generacija, a koje su podjednako volili i crni i crveni i bez boje, jer je njihov stijeg bio trobojnica ljubavi, pisme i humora. Jedna takva osoba bio je i Oliver Dragojević, legendarni pjevač koji nije napisao ni jednu svoju pjesmu, ali ih je proživio punim plućima, pa i ne čudi da su upravo ona razlog njegove smrti. Što za jednu mladu Splićanku rođenu 86., kada je cvit Mediterana već venuo u pitaru našeg malog velog mista, može značiti gubitak barda hrvatske zabavne glazbe koji je ipak simbol jednog drugog vrimena, vrimena kad su se serenade pivale pod prozorima, kad su se fotografije listale u rukama i pohranjivale u fotoalbumima, kad se poljudska ljepotica smijala od vratnica do vratnica ugošćujući Mediteranske ljetne igre i ispraćajući Hajduka gromoglasnim pljeskom na svakoj utakmici.
Takvoga vrimena i takvoga Splita ja se sićam samo u magli, kroz koje podjednako dopiru zvuci ratnih sirena pred kojim smo se skrivali u podrumima i Melodija hrvatskog Jadrana u čije smo valove uranjali kao među mekane poplune na upravo presvučenim krevetima. Za mene koja sam devedestih odrastala na Sućidru, splitskom kvartu na rubu novog dijela grada, karakterističnom po funkcionalističkoj arhitekturi i narko biznisu koji se odvijao među blokovima neuglednih socijalističkih zdanja, Oliver sigurno nije simbol jednog mitologiziranog sjećanja o tome što Dalmacija jest i što je navodno bila prije nego su je opustošili ratni profiteri i poseljačili ono što je ostalo od nje.
Starog morskog vuka nikad se nisam bojala
Za mene je Oliver onaj veseli lik iz slikovnice koji može predstavljati bilo što. Mekanu sofu s koje sam sa sestrama gledala Melodije hrvatskog Jadrana, kip Cesarice u barokiziranoj seoskoj Crkvi, plastičnu Cesaricu u drvenom regalu malenog dvosobnoga stana u kojem sam se gužvala s još petero članova obitelji, novine ispod stražnjice na utakmicama Hajduka na koje sam odlazila s ocem dok je iz magnetofona brujalo: “2002. mi ćemo poć na Misec / u miru da provedemo lito / Jer od pustih turisti ča će doć nam na more / Ni okrenit se neće moć nitko.” Oliverova Cesarica postala je zvučna slika jednoga djetinjstva koje je prošlo u igrama na livadi i skakanju po krovovima, u iščekivanju maminog povratka iz grada, u iščekivanju tatinog povratka iz rata, u igri skrivača pred neprijateljem kojeg ne mogu prepoznati i zato sam još više od njega prestrašena…jer može biti bilo tko.
Starog morskog vuka se nikad nisam bojala, on je bio protuteža nevidljivom neprijatelju, kao ona nasmijana lutka što ju je otac donosio iz Jugoplastike, prijateljica iz školske klupe za koju vjeruješ da te nikad neće iznevjeriti. Dok su generaciji naših očeva i didova obećavali bolje sutra, mojoj generaciji nisu obećavali ništa, ništa osim ideje Domovine i povratka očeva. I bombona. Naš maleni stan je uvijek bio pun ljudi. Tata je vozio crvenog Renaulta sa čijeg je radija uvijek odzvanjala muzika. Onda je nastupila tišina. Renaulta je zamijenila crna Škoda Octavia, a goste ghostsi sužene perspektive i iznevjerenih obećanja.. Rat je završio, a mi smo zajašili internet i pohrlili u trgovačke centre da kupimo ono što prije nismo mogli.
Moje djetinjstvo nije obilježeno radnim akcijama, ni odlascima na skijanje. Seljakala sam se iz kuće na selu u stan u gradu, iz stana u sklonište, iz svjetla u tamu..U skloništu je bilo super jer smo svi bili zgusnuti na maloj površini i morali smo pričati da preživimo. Pričati priče…
Picaferaj gasi posljednje svitlo
A on je piva Cesaricu, ili ja to samo tako zamišljam. Onda smo iz te tame izišli na svjetlo. Ulica je preko noći postala dom mnogima…Na ulici se odvijao balkanski tango, kopalo se po kontejnerima, skupljali se politički poeni, a ono šta je najvažnije, lupalo se hrvatskim petama po hrvatskom tlu, što je bilo dovoljno za ispunjenje stoljetnog sna o slobodi. Poželjela sam se vratiti u tamu skloništa u kojoj zgodni mladi susjed piva Olivera.
Tada sam još bila dijete i nisam znala da se Cesarica ukazuje ženama koje su ostale bez muževa i sinova. Ja nisam ostala ni bez koga, ali svejedno me ta Cesarica spasila u mnogim besanim noćima od zlih kućnih duhova koje je prizivala dječja mašta, od straha od usamljenosti koja ruje i dan danas kad ostanem sama uz upaljenu svijeću i isključim zvuk mobitela. Nije se puno toga prominilo u 25 godina. Hrvatska se ispraznila od mladih, moj kvart se ispraznio od narko dilera, naš mali obiteljski stan se ispraznio od brojnih članova, a Split je zauvik ostao prazan gubitkom jednog od najvećih umitnika boema.
Kad sam čula da je Oliver umro, shvatila sam koliko je krhak ljudski život. Poželjela sam se vratiti u djetinjstvo i bosonoga trčati po livadi do posljednjeg daha. Do posljednjeg daha je trčao i Oliver. Nužnost da piva je bila poput zraka kojeg udiše, a nakon što je otpratio Smoju, Gendu, Bebića, Dvornike, i Runjića čiji je tekstove oživio onako kako ih ne bi uspio oživjeti nitko drugi, ostalo je još samo da s osmijehom na licu ode i on u zlatne dvore di ga čeka zlatna ekipa zlatnog vrimena, i baci s njima na briškule dok im nebeska Cesarica dili karte. Možda taj rajski vrt nalikuje splitskom perivoju gdje se povija zelena grana žutog lista, s koje jedan Galeb zauvik piva dok Picaferaj gasi posljednje svitlo….
Adio kumpanjo, kraj kamina nema više nikog da te zamini.