Željka Barkić, 49-godišnja supruga pokojnog hrvatskog branitelja pripadnika 105. brigade Ivice Barkića, udovicom je postala 2009. godine kada je Ivica umro od teškog karcinoma grla i kostiju.
Obzirom na dvije šake tableta dnevno, rak grla i kostiju nije bio iznenađenje
Ivica koji je sa Željkom živio kraj Đurđevca, bio je 40 postotni HRVI, a čija je invalidnost utvrđena na osnovu PTSP od kojeg se liječio godinama:
„Pio je dvije šake tableta dnevno. Rak koji ga je počeo izjedati uopće nas nije iznenadio. Nije nam bilo lako”, ispričala nam je suznim glasnom Željka koja u vrijeme smrti svoga supruga nije ni slutila da će joj itko, ikada sporiti status udovice,donosi dnevno.hr.
„Obzirom na smrt kao posljedicu rata, činjenicu da je ratovao 5,5 godina, proglašenjem opće radne nesposobnosti i 10 godina liječenja od PTSP-a, 2009. sam zatražila status udovice. Smatrala sam da ja, koja sam cijeli život na našem seoskom domaćinstvu bila isključivo domaćica, na to imam pravo”, objasnila nam je naša sugovornica koja je svu potrebnu, suprugovu dokumentaciju poslala na vještačenje u Rijeku. Vještačenje je bilo gotovo relativno brzo, a onda je Željka primila poštu od koje je doživjela potpuni šok:
Vještačili su tuđe papire i odbili moj zahtjev za status udovice
„Prvo što sam vidjela jest odbijenica, a onda sam počela čitati… Na odluci je bilo samo ime i prezime moga supruga, ali sve, dijagnoze i cijela anamneza liječenja je bila od drugog čovjeka! Na rješenju je navedeno kako je „moj suprug” bio ranjen i kako je još ’92. obolio od raka te da se stoga smrt ne može tretirati kao posljedica rata, ali to nije povijest bolesti moga muža!”, kaže očajna Željka koja ponavlja kako je njezin muž obolio „debelo” nakon rata.
Ona sumnja da je na račun papira njezinog supruga, netko drugi imao koristi:
Netko je iskoristio oboljenje i dokumente moga muža
„Ja sam obična domaćica, vjerujem da su u meni vidjeli naivnu ženu koju je lako prevariti. A onda nakon što sam se pobunila protiv odbijenice za koju uistinu nema osnove, krenuli su me „vozati” po ministarstvima i po kojekakvim komisijama. Tamo sam tek doživjela prava poniženja. Govorili su mi „kako vas nije sram tražiti invalidnost” iako sam ja tamo došla na njihov poziv a nisam znala niti zašto me trebaju. Pravdala sam se da ne želim nikakvu invalidnost, sramila sam se, ma htjela sam se ubiti od sramote”, doznajemo od nesretne, nepriznate udovice koja se prisjeća i kako su joj rekli „tko vam je kriv što niste imali djecu”:
„Mi smo željeli djecu i pokušali smo, ali na žalost, moj suprug nije mogao postati ocem. Ta njihova rečenica me strašno zaboljela”.
Je li moj suprug to zaslužio?
Unatoč svemu, Željka Barkić je odlučila sudskim putem istjerati svoju pravdu, a u tome je i uspjela. Sud je donio odluku da se u njezinom slučaju postupi po zakonskoj stavci koja bi za Željku bila najpravičnija, a to je u ovom slučaju značilo priznavanje statusa udovice hrvatskog branitelja. A onda je uslijedilo otezanje, ignoriranje, dolazak 2013-te godine, zastara i novi zakoni,donosi dnevno.hr. .
„Od smrti moga supruga, godinama živim sama. Snalazim se kako znam i umijem, u kući nemam vodu, perem se u bunaru… Pitam se, hoću li ikada dočekati pravdu za sebe i svog supruga? Znači li ovo da je sva njegova žrtva i muka uzaludna? Znači li ovo, da ako nisi imao sreću postati roditeljem, da će sa tvojom smrću nestati sve tvoje zasluge?”, upitala se za kraj Željka koja nije imala sreću da postane majkom, koja je zajedno sa svojim suprugom prošla kalvariju njegove bolesti i koja na kraju nema čak ni tu „sreću” da je, unatoč smrti svog muža, proglase udovicom.