Moj Matteo je satima ležao na cesti poput psa, a mogao je biti živ. Tražila sam rezultate obdukcije, kaže potresena majka...
Martina Klapan, majka Mattea Ružića koji je tragično preminuo u nedjelju u Zaprešiću, nakon što u vozilu Hitne pomoći, koja je prva došla na intervenciju, nije bilo liječnika koji bi mu pomogao, rekla je medijima kako je kontaktirala ministra zdravstva Milana Kujundžića.
Došla je do njegovog privatnog broja i poslala mu poruku.
– Pitala sam ga bi li mu bilo drago da su tako ležala njegova djeca na cesti satima poput psa. Da su tako ležali Ana i Hrvoje? Zar životi njegove djece vrijede više od života moga Mattea? – otkrila je.
Martina kaže, ministar joj nije ništa odgovorio, a zna i da neće.
– On će mirno spavati. Sve će se zataškati, ogradili su se od svega. Smatram da se to mora riješiti, da se mora pokrenuti. Sutra to može biti nečije drugo dijete na cesti. Da je moje dijete ležalo kao pas satima na cesti, nije li to sramota? Moje je dijete moglo biti živo da su ga počeli spašavati na vrijeme. Satima je ležao na cesti, a to nije zaslužio.
Najviše me boli što je umro u mukama, a nitko mu nije mogao pomoći, – izjavila je i otkrila da je razgovarala s čovjekom koji je bio s Matteom do zadnje sekunde, gledao ga kako je počeo plaviti i umirao mu na rukama.
– Mučio se do zadnjeg časa, vikao je da mu netko pomogne, nije mogao doći do zraka. Sve manje i manje je disao dok nije umro. Na tabletama sam, tresem se. Jučer sam bila na injekcijama. Užasno mi je teško. Ne znam što pokrenuti, kuda otići. Ministar Kujundžić je rekao da je sve bilo po propisima, a do Mattea nije uopće došla Hitna pomoć nego sanitetsko vozilo sa sestrom i tehničarom koji su u torbi imali flaster i bivacin, rekla je.
Sin Matteo joj je iz prvog braka, a ima još i 14-godišnju kćer. Kaže da je Matteo volio dolaziti k njoj u Pridragu u blizini Zadra, gdje ona živi posljednjih pet godina.
Slobodna Dalmacija piše kako majka želi da se dozna istina te da je tražila da sina vidi zadnji put, ali su joj radnici rekli da ne smiju otvarati lijes. Zaražila je rezultate obdukcije koje će dobiti tek za dva-tri mjeseca.
– Bilo je jako puno ljudi na sprovodu, puno njegovih prijatelja iz srednje škole. Ja sam na toliko tableta da ne mogu više ni plakati. Ne želim da se o tome govori dva, tri dana i da se zaboravi. Mislim da se to treba riješiti. Tražiti krivca u tome. Nema mi smisla. Umirao im je pred nosom, a nisu imali ništa. Kako je moguće da su došli nepripremljeni? Zašto im je toliko dugo trebalo?
Moj Matteo je imao astmu i problema s alergijom, ali je uvijek nosio pumpicu sa sobom. Nikad mu nije bilo ovako loše. Razgovarala sam s jednom doktoricom koja mi je rekla da su mu mogli pomoći da su mu dali injekciju na vrijeme. Spasio bi se. Pa imao je samo 21 godinu. Još nije ni počeo živjeti! – kaže Martina.
– Bio je uvijek veseo. Volio je puno trenirati capoeiru, imao je dva psa. Završio je školu za kuhara, ali je zadnjih pola godine radio u Iskonu. Prije nekoliko dana me zvao i hvalio se da je položio vozački i kupio auto. Danas ga je trebao preuzeti. Kad je otišao ove godine na godišnji, rekla sam mu da dođe k meni. A on je rekao da nije siguran da će imati dovoljno novca jer je kupio auto. Rekla sam mu da mu ništa ne treba. Neka samo dođe. Sve poruke koje mi je slao, sve ću čuvati. Više neću moći kome slati poruke, neću se moći čuti s njime, neću ga moći zagrliti – rastreseno govori Martina.
Zahtijeva ostavku ministra Kujundžića i svih odgovornih za smrt njezina sina.
– Nitko mi ga više ne može vratiti. Ne znam kako ću s time živjeti. Treba nešto napraviti da se ovo više nikad ne dogodi. Želim da ministar Kujundžić da ostavku. Toliko je toga obećao. I za onu jadnu dječicu koja su bolesna i za cjepiva. Ne znam što on radi na dužnosti. On će ovo zataškati i mirno spavati, a nitko nije zaslužio to što se Matteu dogodilo. Meni svaki život vrijedi isto. A njemu? – gnjevno zaključuje Martina.