Tema Bandićevog “Spomenika domovini” o kojoj je Braniteljski portal u nekoliko navrata već pisao i upoznavao hrvatsku javnost, pojavila se ovih dana u medijima…
Naime, Milan Bandić podiže “spomenik domovini”, autora arhitekta nenada Fabijanića kojeg je očito inspirirao “Spomenik hrvatske pobjede Oluja 95” podignut kao nacionalni spomenik svim poginulim, nestalim i živim herojima obrambenog Domovinskog rata, a na što je Fabijaniću odmah ukazao i arhitekt Spomenika pobjede u Kninu Tonko Zaninović.
Međutim, ovaj Bandićev spomenik domovini, kako ga nazivaju, na društvenim je mrežama već izazvao buru negodovanja, posebice hrvatskih branitelja, koji se nikako ne slažu sa ovim Bndićevim “spomenikom domovini” i kojeg mnogi uspoređuju sa nadvožnjakom, spomenikom pokojnoj Hrvatskoj, ali i izrugivanjem prema svim žrtvama obrambenog Domovinskog rata poginulim u stvaranju samostalne i neovisne RH. Nedefiniranost i sama svrha ovog spomenika mnogima je zapela za oko te se pitaju, koje su to sve žrtve kojima Bandić diže ovaj spomenik.
Zar već nemamo Oltar Domovine, kojega je svojedobno podigao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman a koji se namjerno zapušta i zaboravlja, kao i Spomenik hrvatske pobjede Oluja 95 u Kninu,…samo kako bi se ignorirao prvi hrvatski predsjednik i sve žrtve iz Domovinskog rata, što je samo jednan u nizu pokušaja detuđmanizacije i omalovažavanja svih hrvatskih branitelja, čemu bi trebao doprinijeti i ovaj “ničemu potreban” Bandićev spomenik domovini, koji bi kako se doznaje, po nekim procjenama trebao koštati oko 20 -30 milijuna kuna.
Čemu dupliranje skoro potpuno istog spomenika kakav već imamo u Kninu, gradu hrvatske pobjede, gdje mu je i mjesto i koji nosi naziv kakav mu pripada “Spomenik hrvatske pobjede Oluja 95” i jasno se za razliku od ovog Bandićevog odnosi upravo na obrambeni Domovinski rat , kako mu i stoji u samom nazivu “Spomenik hrvatske pobjede Oluja 95″…Spomenik hrvatske pobjede Oluja 95, podignut je na inicijativu Mladena Miloševića ,koji je punih šest (6) godina “ratovao” sa vjetrenjačama da bi napokon , zahvaljujući njegovoj upornosti i jasnoj viziji i podignut usred Knina , gdje je sve ratno zlo u Hrvatskoj započelo i u konačnici, blistavom VRA Oluja 95 i završilo…Upravo je zato M. Milošević i dao naziv i arhitektu i umjetniku nacrtao izgled nacionalnog spomenika s punim nazivom “Spomenik hrvatske pobjede Oluja 95!!
Međutim ovdje ne postoje nikakve slučajnosti već je sve ovo dobro isplanirano
-Prvi cilj je izmještanje cjelokupne proslave Dana pobjede, Domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja iz Knina u ljeti pusti Zagreb, jer smo se u ovih nekoliko zadnjih godina uvjerili kako se ciljano opstruira proslava hrvatske pobjede te je ista poprimila samo politički a ne slavljenički kontekst.
-S obzirom da današnju pohvalu premijera Plenkovića kurikularnoj reformi i ministrici Blaženki Divjak, kao i izjavi premijera u Dubrovniku o “Nekim sukobima prije 25 godina” jasno je da će se ubuduće 5.kolovoza, prilkom obljetnice, ponajprije izostaviti riječ VRO- OLUJA. Pa bi se Dan pobjede mogao odnositi na 9.svibnja Dan kapitulacije nacističke Njemačke i pobjede “antifašizma”. Jer mi iz Braniteljskog portala znademo da Milanu Bandiću lijepo stoji bedž s likom Tita i lijepa kapa partizanka na glavi. Što drugim riječima treba značiti da podizanje ovakvog njegovog spomenika neće biti pijetet i u slavu pobjednika u obrambenom Domovinskom ratu.
-Pitamo se, je li slučajnost demografsko izumiranje i nebriga o razvoju bivših okupiranih područja, posebice dalmatinskog zaleđa, Banije i nekih drugih opustjelih hrvatskih teritorija.
-Je li slučajnost spominjanje uvezivanja Pupovčevih srpskih općina u Vijeće općina?
-Takve slučajnosti mogli bi nabrajati u nedogled, a mi vjerujemo u samo jednu slučajnost, u onu narodnu “kako se samo djeca rade slučajno”, a poslije usvajanja Istanbulske konvencije i ta je narodna izreka u potpunosti izgubila smisao.
-Ipak je sigurno da Bandić ne radi ništa slučajno.
-DOSTA JE: Ne dirajte u heroje obrambenog Domovinskog rata koji su Vam stvorili slobodnu i neovisnu Hrvatsku!…
Bandić u svom naumu ide i korak dalje, pa bi na njegovom spomeniku u sklopu istoga trebale biti cigle od stakla koje bi podsjećale na Zid boli, bez imena i prezimena poginulih i nestalih u obrambenom Domovinskom ratu, za kojega je upravo Milan Bandić komunalcima izdao zapovijed da se u ranim jutarnjim satima makne i odnese nekud te da se u konačnici zakopa pod zemlju.
Gdje je danas Zid boli – spomenik Domovinskog rata? Pod zemljom!
Zid boli je hrvatski spomenik apela za humanost i ljudska prava trebalo restaurirati, obnoviti, konzervirati te ga onda premjestiti na primjerenu lokaciju, ako već nije mogao ostati u Selskoj, ali ga se nikako nije smjelo premjestiti na Mirogoj i u sklopu spomenika Dušana Džamonje zakopati, jer su na ciglama ispisana imena i 1150 ljudi za čiju sudbinu još uvijek ne znamo. No, ukoliko želite vidjeti gdje je danas Zid boli, i kako je Džamonja “sačuvao” ovaj najljepši spomenik, otiđite na Mirogoj. Tamo ćete se susresti s jadom i bijedom “našeg najpoznatijeg kipara” i pustiti suzu kad vidite da Zid boli više uopće ne postoji!
Prošlo je 25 godina (1993.) otkako je podignut jedan od najboljih, najljepših i najveličanstvenijih spomenika iz hrvatskog Domovinskog rata – Zid boli, kojeg su u Zagrebu na inicijativu tadašnjeg Centra za zaštitu ljudskih prava, zatočenih i nestalih građana Hrvatske (Apel), odnosno njegove predsjednice Zdenke Farkaš, sagradile uglavnom majke koje su u ratu izgubile nekog od članova svoje obitelji. Tako su mnoge majke, poput Kate Šoljić ili Eve Šegarić “sazidale” više crvenih (za one koji se još traže) ili crnih opeka (za one koji su ubijeni). Danima su žene podizale spomenik svojoj djeci, očevima, ili naprosto najbližima. Na svakoj bi opeci napisale i ime. Taj je spomenik bio dugačak čak nekoliko stotina metara, a postavljen je na pločniku Selske. Roditelji, branitelji, ali i mnogi drugi građani vrlo su rado dolazili kod ovog jedinstvenog spomenika, kakvog nije bilo nigdje u svijetu. Tu su se palile i svijeće i prisjećalo ljudi koji su najzaslužniji za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, a kojih više nema. Jedne godine, baš na moju inicijativu, piše Pavković, kraj mnoštva tih opeka čekali smo i Novu godinu! Gospođa Farkaš je bila osobito ponosna na ovo djelo, baš kao i mnogi drugi predsjednici i predsjednice Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata, a kako i ne bi kad je to bio i najfotografiraniji spomenik. Ali…sredinom 2005. nekome je zasmetao taj čudesni spomenik, zasmetala su tolika imena poginulih, pa je odlučio nešto što također ne postoji nigdje u svijetu, zakopati te opeke – pod zemlju, odnosno ukloniti ih s ulice.
Zid boli nije nagrizao zub vremena već je smetao ostatcima UDBE i KOSA, kao i jugiokomunističkim strukturama u Hrvatskoj te su ga pošto poto željeli maknuti od očiju javnosti što im je u konačnici i uspjelo.Uklonili su istinu i zakopali je!
Ta je (politička) inicijativa naišla na protivljenje većine Udruga iz Domovinskog rata, ali da se on ukloni, pojedini su političari angažirali predsjednike i najuže rukovodstvo nekih udruga, koji su umjesto politike i političara stali na stranu rušenja. Došlo je do “pravog rata” između braniteljskih udruga, ali i samih branitelja. Nekome je to očito bio cilj – zavadi, pa vladaj! Da bi sačuvale Zid boli, koji je trebao biti premješten na zagrebačko groblje Mirogoj, gdje je poznati kipar Dušan Džamonja, čovjek kojem su dali da podigne najviše spomenika iz NOB-a, imao zamisao da opeke “pokopa” podno spomenika koji je tamo podignut, u Džamonjinoj realizaciji, naravno za nemale novce. U želji da sačuvaju ovaj spomenik majke su protestirale, zatim opeke prekrivale hrvatskim zastavama, plakale… Ali, ništa nije pomoglo. Zid boli je morao nestati sa zemlje kao da ga nikada nije ni bilo. Zbog otpora, premještanje u organizaciji Grada Zagreba (Milana Bandića!) prvi put je počelo u rano jutro (kao što su i u Vukovaru postavljene ploče na ćirilici) 4. lipnja 2005., ali je privremeno zaustavljeno jer su se tome usprotivile pojedine braniteljske udruge. Ali taj “zastoj” nije dugo trajao. Opet u jutro, oko šest sati (sic!) 24. lipnja je nastavljeno. Opeke su se slagale na palete te kamionima odvozile na Mirogoj! Predsjednik tadašnjeg Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja izjavio je novinarima da daje punu potporu Gradu Zagrebu za premještanje Zida boli na Mirogoj, ističući da se Zid boli premješta na inicijativu onih koji su ga gradili – roditelja i članova obitelji žrtava Domovinskog rata, što naravno nije odgovaralo istini. Nakon uklanjanja Zida boli Zdenka Farkaš je rekla da je to “vandalski čin i kulturocid” te da će o tome upoznati i međunarodnu zajednicu, tim prije što su opeke s imenima branitelja i civila “brzinom munje” na Mirogoj zakopane u zemlju. Farkaš je apelirala na tadašnjeg predsjednika Republike Stjepana Mesića, predsjednika Vlade Ivu Sanadera i predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa da ne dopuste da se Zid boli zakopa na groblju.
Takav spomenik kao izraz zahvale braniteljima i civilnim ratnim žrtvama trebala je izgraditi Vlada, a ne Grad Zagreb i on se nigdje u svijetu ne gradi na groblju, rekla je Farkaš.
Također je izjavila novinarima da je Zid boli kao hrvatski spomenik apela za humanost i ljudska prava trebalo restaurirati, obnoviti, konzervirati te ga onda premjestiti na primjerenu lokaciju, ako već nije mogao ostati u Selskoj, ali ga se nikako nije smjelo premjestiti na Mirogoj i u sklopu spomenika Dušana Džamonje zakopati, jer su na ciglama ispisana imena i 1150 ljudi za čiju sudbinu još uvijek ne znamo (to je bilo 2005. godine).
Međutim, Zid boli bio je sastavljen od ukupno 13.600 crvenih i crnih opeka, na kojima su bila ispisana imena nasilno odvedenih, zatočenih i nestalih, te poginulih branitelja i civila.
A zbog čega se Zid boli morao premjestiti “u zemlju” u rano jutarnjim satima, tada je novinarima objasnio Načelnik zagrebačkog odjela za branitelja Miodrag Demo. Čovjek je rekao da je to učinjeno zato (čujte sad ovo!) da se ne bi stvarala gužva u gradu, te da se zakopavanju imena poginulih jedino protive pojedinci (!), a ne udruge.
Da nije smiješno, bilo bi žalosno.
I na kraju, što je na sve to rekao Brozov kipar Dušan Džamonja?
Zlonamjerno je reći da će cigle Zida boli biti zabetonirane u spomenik, jer će se one moći premjestiti bilo kada (kakva laž, op.a.) Odluka o premještanju Zida boli nikad nije bila ideja poništenja, nego jednostavno spremanja. Na taj su se način cigle koje propadaju i koje su izložene nevremenu trebale sačuvati!
Ovome uistinu nije potreban nikakav komentar.
Nu, ukoliko želite vidjeti gdje je danas Zid boli, i kako je Džamonja “sačuvao” ovaj najljepši spomenik, otiđite na Mirogoj. Tamo ćete se susresti s jadom i bijedom “našeg najpoznatijeg kipara” i pustiti suzu kad vidite da Zid boli više uopće ne postoji, napisao je svjedok vremena Mladen Pavković.!.
Bandićev spomenik domovini-Od fontana Bandić se okrenuo podizanju spomenika
Krajem iduće godine Zagreb bi mogao dobiti spomenik svim žrtvama rata, prvenstveno Domovinskog. I to ako sve tijekom gradnje bude idealno, dodat će arhitekt Nenad Fabijanić, prema čijem projektu će se dignuti monument. Hoće li se Spomenik domovini, koji će stajati na zelenoj površini između Gradske uprave i KD Vatroslav Lisinski, uistinu “otkriti” do kraja iduće godine, znat će se detaljnije, smatra gradonačelnik Milan Bandić, tek 24. rujna, kada se otvaraju ponude za izvođenje radova, piše Večernji list.
U svakom slučaju, radovi na uređenju počet će iduće proljeće, a vrijednost im je – 21 – 34-milijun kuna. Visoku cijenu gradonačelnik Zagreba Bandić opravdava “specifičnošću i složenošću projekta i materijala”.
Portal dužine tridesetak metara, jedan od objekata od kojih se sastoji spomenik, izradit će se, naime, od posebnog polimernog materijala ojačanog vlaknima, koji su iznimno otporni na većinu kiselina i lužina te koroziju, pa su time i troškovi održavanja minimalni. U odnosu na tradicionalne konstrukcijske materijale, poput čelika ili betona, ovaj materijal je 50 posto lakši pa će se konstrukcija i lakše montirati. Mjesto na kojem će strane delegacije i državnici ostavljati cvijeće i vijence za sve žrtve koje su pale za domovinu bit će, pak, kraj kamenog monolita u blizini portala. Monolit visok više od tri metra izvest će se u kamenu hrvatskog podneblja naziva “Jadran zeleni”. Drugi objekt u sklopu spomenika – Zid boli – bit će, pak, od stakla i na njima neće pisati imena poginulih kao što je to pisalo na Zidu boli i ciglama koje su zakopali zajedno sa imenima hrvatskih branitelja.