Povodom 80. obljetnice oružanog otpora u Lici

Prvi organizirani oružani otpor u Hrvatskoj protiv srpskog vojno-policijskog terora u Kraljevini Jugoslaviji dogodio se 7. rujna 1932. u Lici, u Brušanima. Taj događaj poznat je kao Velebitski ustanak a trebao bi imati prvorazrednu povijesnu, političku, pa i medijsku pozornost. Zašto se još i danas ustručavamo rasvijetliti sve okolnosti hrvatske prošlosti i značajne događaje čije je razumijevanje važno za hrvatsku budućnost i slobodu? Zašto se izbjegava govoriti o 80. obljetnici Velebitskog ustanka?

Lički ustaša iz davnina

Brušane su prastaro velebitsko naselje, u Brušanskoj dolini, uz prometnicu koja preko središnjeg dijela Velebita vodi u Karlobag. (vidi – Reportaža: Brušane – od ispod ekvatora do hrvatske povijesti). Nije čudo da su tu na cesti od mora prema Gospiću srpski žandari uspostavili svoju stanicu kako bi strateški kontrolirali taj vitalni dio Like.

Represije koje su činili Srbi u starojugoslavenskoj državi danas se namjerno prešućuju, preskače se redoslijed uzroka i posljedica, nastavlja se mitomanijska jugokomunistička i velikosrpska ‘historiografija’.

Smišljenom politikom izmišljenih događaja poput onog u Srbu, nastavlja se podmetanje srpskog “antifašizma” kao kukavičjeg jajeta Hrvatskoj, uz istovremeno napuhavanje brojki žrtava zločina u NDH, ranije u Jasenovcu, a od nedavno i u Jadovnom. Brojke se znatno razlikuju, ali uvijek u zlogukom rastu uz svesrdnu pomoć ‘istoričara’ iz Beograda, poput Zatezala o Jadovnom, s obilatim kađenjima episkopa SPC-e. Sve to ne smeta etici sveučilišnog profesora Pupovca i njegovoj družbi politike nacionalnih sukoba niskog intenziteta, dapače taj se etnobiznis značajno razvio posljednjih godina.

Povijesni redoslijed

Protivno tome hrvatski vlastoljubljivi političari, poslije smrti Franje Tuđmana, nisu nikada istupili protiv takvih krivotvorina. A trebali bi prije svega zbog istine utvrđivanja povijesnog redoslijeda uzroka i posljedica spirale zločina, a zaključno sa zahtjevom o stručnom istraživanju Šaranove jame u Jadovnom, kako bi se utvrdila istina.

Stoga za širitelje prijateljstva etnobiznisa, potrebno je utvrditi neke povijesne činjenice vezane uz Velebitski ustanak. Početak spirale srpskohrvatskih zločina započinje nasilnim pripajanjem hrvatskog naroda u zajednicu sa Srbima i krvoprolićem 5. prosinca 1918. na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Tada su srpski žandari prema službenom izvješću ubili 13 (od toga 9 domobrana), a ranjeno 17 osoba.

Prosvjedi u Zagrebu 5. prosinca 1918.

Zbog tog krvoprolića zavladalo je u Zagrebu ogorčenje o kojemu se nitko nije smio javno izjasniti, kako ne bi bio odmah uhićen. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškog dnevnika “Hrvatska”, kojemu je šef policije dr. Grga Angjelinović još dan prije zabranio daljnje izlaženje. Nakon pokolja u Zagrebu na ulicama se pojavila brojna vojska novog srpskog režima, čitavi odredi pješaštva i konjaništva.

Atentat u Beogradskoj skupštini

Nastavak takve politike nametnute zajednice ponovio se kad je srpski zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić u Beogradskoj skupštini ‘demokratiju’ takve države potvrđivao pištoljem. Pucnjevima u srpskom parlamentu usmrtio je hrvatske zastupnike HSS-a Pavla Radića i Đuru Basarićeka, smrtno ranio Stjepana Radića, a ranjeni zastupnici Ivan Grenđa i Ivan Pernar su preživjeli. Svjedok tih ubojstava u skupštini bio je i hrvatski zastupnik Ante Pavelić, kasnije vođa ustaškog pokreta i NDH. Hrvatski je narod već poslije atentata bio na rubu sveopće pobune.

Nečuveni model srpske demokracije, zapečaćen revolveraškim hicima u skupštini, ostaje bez primjera igdje u svijetu. U Hrvatskoj je izazvao opće narodno nezadovoljstvo i prosvjede diljem Hrvatske. U Zagrebu je bilo oko 100.000 demonstranata na ulicama, a srpska žandarmerija i dalje brutalno nastavlja krvoproliće, ubijajući još trojicu Hrvata, ranivši 60-tak ljudi i uhitivši još 120 prosvjednika.

Stjepan Radić umro je 8. kolovoza 1928. u Zagrebu od posljedica ranjavanja i bio je to do tada neviđeni sprovod. Nažalost, ti se događaji svake godine obilježavaju bez političke pozornosti i bez ikakve medijske pozornosti, iako su bez presedana u demokratskom svijetu.

Zašto hrvatska politika tu istinu o srpskom zločinačkom stoljetnom teroru nad Hrvatima nije potrudila podastrijeti svijetu, kao i međunarodnom sudu na informativno uzročno-posljedično razmatranje?

Aleksandar I. Karađorđević

Poslije krvave skupštine uslijedio je početkom 1929. godine novi nastavak srpske demokracije u vidu Šestojanuarske monarhističke diktature po inovaciji kralja Aleksandara I. Karađorđevića. Raspušten je parlament, zabranjen je rad svih političkih stranaka, sindikata itd, zabranjeni su politički skupovi, uvedena je najstroža cenzura.

Okolnosti u Hrvatskoj su takve da se primjerice u Bjelovaru još 1924.g. regularno utemeljilo Udruženje četnika, a kao odbrana od velikosrpstva ustaški se pokret javlja tek krajem 1928. u Zagrebu, a službeno je osnovan 7. siječnja 1929. u Italiji.

Nastavlja se srpski policijski teror, hrvatski politički protivnici ubijaju se na ulicama, progone se, zatvaraju i muče. Proklamirano je prisilno integralno jugoslavenstvo, nasilno je promijenjeno ime države u Kraljevina Jugoslavija, a hrvatski nacionalni političari postaju divljač za odstrel.

Najpoznatiji su slučajevi: u Zagrebu na ulici 19. veljače 1931. ubijen je Milan Šufflay, hrvatski povjesničar, albanolog, znanstvenik, a iduće 1932. godine izvršen je atentat na književnika i pravnika Milu Budaka.

“S verom u Boga – Za kralja i otađbinu”

Do Velebitskog ustanka dolazi upravo u takvim političkim okolnostima krvave i represivne velikosrpske diktature. Srpski žandarski teror nastavlja se otimačinama, premlaćivanjima i ubojstvima po hrvatskim selima.

Sustav optužbi zadržan do danas

U tim krvavim okolnostima Velebitski ustanak je odgovor u vidu pokušaja oružane revolucije u Lici. U rujnu 1932. godine organizirali su se pripadnici organizacije Hrvatske revolucionarne organizacije ustaša, usmjereni protiv srpskog fašizma. Vođa ustaša bio je hrvatski narodni zastupnik, pravnik dr. Ante Pavelić. Iako će povijesna gibanja Antu Pavelića dovesti na čelo NDH, politički kontekst zbivanja 1932. godine treba jasno odvojiti od onoga što će uslijediti u 2. svjetskom ratu.

Zašto se hrvatski narod dugo etiketirao genocidnim, a bilo kakva domoljubna politika fašističkom prijetnjom, što se djelomično zadržalo do današnjih dana? Upravo zato, jer se nakon sloma NDH, po završetku rata i uspostavi Titove države, slično kao i u prvoj Jugoslaviji, proganja svaka ideja hrvatske državotvornosti i proziva fašizmom.

Za razliku od Hrvata, Srbi su svoj nacionalistički fašizam iz vremena Drugog svjetskog rata vješto ‘gurnuli pod tepih’. Tako se u Titovoj državi za krivce svih zločina uvijek optuživalo Hrvate, kao fašiste i ustaše. Posebice one koji bi samo pomislili na samostalnu Hrvatsku državu. To je, dakle, bio najučinkovitiji sustav držanja u pokornosti, pa se po istom poučku optužbe nastavljaju u samostalnoj Hrvatskoj.

Da bi takve optužbe prolazile bez većih otpora, žrtve i zločine Jasenovca stalno se podgrijavalo, a svako novo napumpavanje brojki hrvatskih zločina uvijek je bilo dobrodošlo. To je od nedavno ponovno krenulo i u Jadovnom (vidi Pupovčev maskenbal u Jadovnom).

Đuro Zatezalo i ponovno krivotvorenje

Začetnik i ideolog ustaških zločina u Jadovnom je Đuro Zatezalo. Rođen je 1931. pokraj Ogulina, po zvanju učitelj, doktorirao je na temu narodne vlasti na Kordunu, Baniji i Lici u razdoblju od 1941-1945. Autor je 15 knjiga i niza skupova s tematikom iz perioda NOB od1941-1945. Poslije 1960. postaje veliki ‘stručnjak’ za zločine počinjene nad Srbima, zatim je postavljen za sekretara Komisije za historiju kotara Karlovac, pa se još bolje skrasio na mjestu direktora Historijskog arhiva u Karlovcu.

Godine 1991. godine Zatezalo je nestao iz Hrvatske s kamionom arhivske dokumentacije. Skrasio se u Beogradu od kuda nije prestao širiti svoju srbomitomansku propagandu tiskanjem sve nebuloznijih optužujućih knjiga. Na naslovnici knjige “Jadovno” izravno se povezuje malj i Stepinac te tako zagrebačkog nadbiskupa oslikava kao ubojicu i zločinca iz Jadovnog. Jednostavno, ono kako je Savo Štrbac širio laži protiv Hrvata poslije 1995., to je Zatezalo radio svih dugih godina poslije 1945. Prije tri godine, Pupovac kao vješti profesor na katedri ‘etnobiznisa’ i ‘politike nacionalnih sukoba niskog intenziteta’ (vidi Večernji.hr), okuplja družbu koja 2009. započinje nova kađenja o zločinima u Jadovnom.

Zatezalo je napumpao brojku srpskih žrtava Jadovna na preko 40 tisuća ili kako prikladno stoji na spomeniku u Jadovnom – nekoliko desetaka tisuća. Pri tom treba razmisliti, je li sve to moguće s obzirom da je logor Jadovno bio otvoren nepuna četiri mjeseca.

Austrougarski časnici poslije I. svjetskog rata, Muzej grada Gospića

Velebitski ustanak

Velebitski ustanak vodili su revolucionari iz Gospića na čelu sa Andrijom Artukovićem. Vođa ustaničkog napada bio je bivši austrougarski časnik Juraj – Juco Rukavina, a neki od sudionika su Marko Došen, Josip Tomljenović i Nikola Orešković.

Odluka o podizanju ustanka donesena je nakon izvršenih priprema u ljeti 1932. na sastanku u Spittalu u Austriji, na kojem su sudjelovali ustaški emigranti Ante Pavelić, Gustav Perčec i Vjekoslav Servatzy. Iako se često naglašava kako je Pavelić došao iz Italije uspostaviti NDH, rijetko se spominje da ga je Karađorđevićeva srboslavija dugo željela smaknuti, što onda objašnjava prilike njegovog djelovanje iz emigracije.

Priprema za akciju započele su u proljeće 1932. Zatim je u noći 6. – 7. rujna 1932. napadnuta žandarmerijska stanica u Brušanima. Pred vrata žandarske postaje podmetnut je eksploziv koji se trebao uzbuniti i dići na noge seljake velebitskih sela te pročuti se u Hrvatskoj, odjeknuti Jugoslavijom i Europom.

Željelo se upozoriti na neriješeno hrvatsko pitanje u Kraljevini Jugoslaviji poslije atentata u skupštini, poslije Šestojanuarske diktature 1929. i drugih srpskih terorističkih represija nad Hrvatima po beogradskom kolonijalnom modelu tlačenja i podjarmljivanja Hrvata.

Ustaše u Italiji oko 1932.g.

Uz deset ustaških emigranata koji su stigli iz Zadra, u napadu na žandarmeriju u Brušanima sudjelovali su i navedeni članovi ustaške organizacije s područja Gospića. Okršaj je trajao pola sata, nakon čega su se napadači povukli.

Vlasti Kraljevine Jugoslavije odgovorile su na ustanak masovnim uhićenjima i premlaćivanjima. Srpski žandari izvršili su temeljito pročešljavanje područja Like i Primorja. Uhićivani su i zlostavljani mnogi Hrvati, a pri “čišćenju” terena hrvatskom stanovništvu činjene su ogromne materijalne štete, otimačine i paleži.

Zar se čuditi ako su zločini upamćeni iz Karađorđevićevog krvavog režima, poslije u NDH pokrenuli novu spiralu zločina.

Naime, već pri samom proglašenju Hrvatske države, 8. travnja 1941. u Bjelovaru, inicirali su militantni Srbi, odnosno četnici, nove zločine: 10. travnja u Donjim Mostima, 12. travnja u Gračacu itd. Poslije te nove spirale srpskih zločina slijede onda i oni ustaški.

Srpska politika pokazivala se uvijek protivnikom svake samostalne Hrvatske, uostalom zar smo zaboravili nedavne događaje od 1989. – 1995.?

Odnosi ustaša i komunista

Većina sudionika Velebitskog ustanka sklonila se u talijanski Zadar, no neki su ipak uhićeni i osuđeni na robiju. Najistaknutija osoba i vođa Velebitskog Juraj – Juco Rukavina uhvaćen je i osuđen na smrtnu kaznu, koja je kasnije zamijenjena doživotnom robijom.

Komunist Milovan Đilas upoznao se sa Rukavinom i drugim sudionicima Ličkog ustanka na robiji u Lepoglavi. Komunisti i hrvatski patrioti surađivali su tada i prijateljevali na robiji.

Milovan Đilas 1945.

Đilas je zabilježio: »Rukavina i ja smo postali pravi prijatelji, što nije bila iznimka. Drugi komunisti sprijateljili su se s “nacionalistima” i takva prijateljstva često su preživjela zatvorske godine.«

Rukavini je obranu za sud sastavio profesor Sima Marković, jedan od prvih sekretara KPJ. Rukavina je 1939. pomilovan i pušten iz zatvora, ali već početkom iduće godine ponovo je zatvoren u Lepoglavi.

U rasulu Jugoslavije u travnju 1941. grupa interniraca među kojima je bio i Rukavina, razoružavaju stražare i proglašavaju uspostavu nove vlasti u Perušiću. Ante Pavelić imenovao je Rukavinu zapovjednikom Ustaške vojnice 16. travnja 1941.

Nakon pada NDH zarobili su ga Englezi kod Bleiburga, isporučen je partizanima u grupi sa drugih dužnosnicima vlade NDH.

Suđenje pred vojnim sudom II. armijske oblasti u Zagrebu trajalo je samo jedan dan, bez ijednog preslušanog svjedoka. Partizanski prijeki sud je devetoricu, među kojima je bio i Rukavina te predsjednik vlade NDH Nikola Mandić i ministar Mile Budak, osudilo na smrt.

Kazna je izvršena strijeljanjem, po nekim podacima negdje u Maksimirskoj šumi u Zagrebu.

Odjek u inozemnom tisku

Velebitski ustanak i događaji u Lici imali su priličan odjek u inozemnom tisku, posebno talijanskom i mađarskom. Italija i Mađarska imale su interes za razbijanje Kraljevine Jugoslavije i zato su podupirale ustaše. Akcija u Brušanima prikazivana je kao odlučan zaokret u borbi Hrvata protiv velikosrpskih tlačenja iz Beograda.

List Proleter, centralnog komiteta KPJ u broju od 28. prosinca 1932. objavio je da Komunistička partija »pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu«.

Sami borbeni hrvatski nacionalisti u to doba nisu za sebe usvojili opći naziv “ustaše”, nego su se još nazivali “frankovci”, “hrvatski nacionalisti”, “hrvatski nacionalni borci”, “hrvatski nacionalni revolucionari”. Komuniste i hrvatske nacionaliste tada su približavale činjenice da su bili pod udarom Šestojanuarske diktature i da su izlaz vidjeli u oružanom otporu. Potvrda tome bila je u suradnji i solidarnosti na robiji, o čemu svjedoči Zajednica političkih zatvorenika osnovana u Lepoglavi 1934.g.

U današnjoj slobodnoj domovini Hrvatskoj Velebitski ustanak trebao bi imati povijesnu važnost jer ga se smatra prvim organiziranim otporom hrvatskog naroda protiv vojno policijskog terora Kraljevine Jugoslavije o čemu svjedoči spomenik u Brušanima podignut 7. rujna 1998. od Gradskog odbora HDZ Gospića i HDZ Brušana i Rizvanuše.

Zašto je spomenik nastao u Tuđmanovom političkom vremenu, a kasnije se zanemario i spomenik i događaj zbog kojeg je postavljen, nije teško zaključiti. Velebitski ustanak svjedoči o izuzetno teškom stanju u kojem se hrvatski narod našao već uspostavom prve Jugoslavije, ukazujući ujedno na svu složenost političkih odnosa u kasnijem vremenu, nasuprot pojednostavljenjima i krivotvorinama jugoslavenskih komunističkih ideologa i velikosrpske propagande.

Posjet Muzeju grada Gospića

Tragom događaja Velebitskog ustanka uputili smo se u Gospić. U Muzeju Like grada Gospića provjerili smo spominje li se ičim ovaj događaj iz 1932. godine.

U tijeku je izložba Povijesno oružje sa zanimljivim postavom, no bez ijednog slova na očekivanu temu. Tamo se može vidjeti slika posljednjeg ličkog hajduka harambaše Laze Škundrića i njegova puška, zatim fotografija austrougarskih vojnika negdje u snijegu Velebita, kao i oružje do Drugog svjetskog rata. No, baš ni spomena o događaju Velebitskog ustanka!

Lički harambaša Lazo Škundrić, Muzej grada Gospića

Čak nam u Muzeju nisu ništa znali reći o grobu poginulog Stjepana Devčića, ubijenog ustanika u potjeri nakon napada na srpsku žandarmerijsku postaju u Brušanima.

A Stjepan Devčić, pravi lički junak, rodio se na podgorskoj strani Velebita, u gorštačko-pastirskome selu Dolcu Devčić, kod Lukovog Šugarja. Zbog državnog terora Kraljevine Jugoslavije Stjepan se s ostalim Lukovčanima priključio ustaškomu pokretu.

Kod sela Jadovna, u sukobu s potjerom poginuo jedan od ustanika Stjepan Devčić, čiji se grob nalazi nedaleko mjesta pogibije. Njegov grob išli smo potražiti prema informacijama s kojima smo raspolagali.

Na ulazu u Jadovno kapelica je Sv. Jakova, a uz cestu ploča s natpisom dobrodošlice, velikim bijelim slovima. Paradoksalno, upravo odlazimo u mjesto o kojem od nedavno likovi pod raznim maskama natežu nove krivotvorine o “vekovnim” srpskim i inim stradanja.

Ove godine Milorad Pupovac je izjavio da su zločini u Jadovnom ‘matica svih kasnijih zločina druge polovice 20. stoljeća u Hrvatskoj i BiH’. Očita se želi Jadovno ozloglasiti i proglasiti ga mjestom izvornih ustaških zločina prije svih zločina, pa tako opravdati Srb i četnička klanja i paljenja hrvatskih sela, Brotnja, Lapac, Boričevac, Prijeboj i dr.

Jer NDH je proglašena 10. travnja 1941. a logor Jadovno je po Zatezalu i njegovim slijednicima proradio, odmah drugi dan – 11. travnja. Istina ili podvala?

Tako bi i Velebitski ustanak iz 1932. kao oružani pokušaj otpora srpskoj hegemoniji mogao biti krivotvoren i proglašen zločinačkom namjerom s predumišljajem na budućnost i tako iskoristiti za opravdanje kasnijih srpskih zločina.

Grob Stjepana Devčića

Na izjave poput onih o Jadovnom kao ‘matici svih kasnijih zločina’ osvrće se i Ivan Vukić u Političkom zatvoreniku (244/245, srpanj/kolovoz 2012.) opisujući potragu za grobom Stjepana Devčića:

„Bože, do kada će te srbokomunističke olupine živjeti na mitu o ustaškim zločinstvima, neprekidno ih podgrijavati i umnožavati, ne bi li svoja zločinstva opravdali i potisnuli u podsvijest, optužujući ustaše!? Logor Jadovno postojao je nepuna dva mjeseca. Kada se odbije vrijeme za izgradnju logora i njegovo zatvaranje, možda nije djelovao ni mjesec dana. Nitko razuman ne negira logore u NDH, od kojih su jedni naslijeđeni od Kraljevine Jugoslavije, a drugi novootvoreni po nalogu tzv. saveznika Nijemaca i Talijana, ali se zločinstva ne opravdavaju zločinima i povijesnim krivotvorinama!”

Kolovoz pod Velebitom, pitomo je vrijeme, u prelijepom kraju. Ulazimo u selo bez vidljivih stanovnika. Livade su pokošene, mjesto je uredno, na vrhu brijega svetište Marije Pomoćnice, podignuto dobrovoljnim radom mještana i njihovih doprinosa.

Župnik Josip Kapš po dolasku u Brušane, poslije rata 1959. odmah poduzima sa svojim suradnicima obnovu crkvi. Godine 1962. vlč. Josip Kapš obnovio je crkvu Sv. Martina u Brušanima, uz velike poteškoće i ometanje UDB-e, a potom 1963. podigao i crkvicu u Jadovnom.

Na malom trgu u Jadovnom nema oznaka ni prema Šaranovoj jami, a ni prema grobu Stjepana Devčića. Tražili smo bilo kakvu oznaku, osim opisa biciklističke staze, nema ništa. No, s lijeve strane ceste na ulazu u Jadovno, gdje se nalaze prve kuće stotinjak metara po strani, tu je zaselak Krč.

U gustoj šumi povrh tri kuće na velebitskoj kosini nalazi se grob Stjepana Devčića.

Lički junak bio je ovdje teško ranjen, a preminuo je na strmijem dijelu staze povrh kuća. Prenijeli su ga niže, na blaži pokos u šumarku i tu su ga pokopali. Tako je opisao nalaženje groba Ivan Vukić u Političkom zatvoreniku

Grob Stjepana Devčića

Grob Stjepana Devčića posve je nevidljiv u šumarku. U noći 7. na 8. rujna 1932. Devčić je sudjelovao u napadu na oružničku postaju u Brušanima. Na uzmaku je smrtno ranjen u okršaju protiv žandara u zaselku Krču, u Jadovnome i tu mučenički za Hrvatsku zauvijek ostao.

Mnoga će pitanja o događaju, spomeniku i grobu Stjepana Devčića, ostati i nadalje otvorena za lokalne i državne vlasti. Možda vlastima postaviti samo ono najvažnije pitanje: Je li njegova žrtva zločin ili iskaz hrabrosti pri otporu jugoslavenskoj hegemoniji?

Ove će godine zahvaljujući poštovateljima istine i domoljubima grob Stjepana Devčića povodom 80. obljetnice Velebitskog ustanka biti barem dostojno obilježen.

Ako je Velebitski ustanak bio zločin zašto se to ne objavi sa podacima i činjenicama. Ako je to bio čin hrabrosti i otpora, zašto onda hrvatske lokalne i državne vlasti zaziru od dostojnog obilježavanja tog revolucionarnog događaja hrvatske povijesne čežnje za slobodom? Zašto se istovremeno krivotvore zbivanja vezana za Jadovno? Ima li to neke veze sa etnobiznisom? Dokle će se dopuštati da nam razni pupavci i natezala rastežu iskrivljenu prošlost i stigmatiziraju budućnost? Spirala zločina ima svoj početak u Beogradu, s mnoštvom strašnih posljedica po Hrvatskoj kroz gotovo cijelo prošlo stoljeće.

Nije li vrijeme i zločin lažnih optuživanja prozvati zločinom? Prozvati i zločin krivotvorenja istine, i zločin laži o pokrštavanjima, i zločin širenja napuhanih brojki žrtava, i zločin izmišljenih događaja, i zločin neistraženih jama, i zločin prešućivanja, i zločin preskakanja zločina, i zločin neutvrđivanja uzroka zločina, i zločin posljedica međusobnih zločina, konačno i zločin etnoiskorištavanja zločina, i starih i novih.

U pozitivnom sukobu mišljenja ide se od negativnog k pozitivnom, od destruktivnog prema konstruktivnom zaključku, iza kojeg slijedi ili zajedništvo ili razlaz. Pa ne mora svatko živjeti u zemlji ‘zločina’, u zemlji koju ne voli, u zemlji koju mrzi. Iskorištavati državu i medije, izluđivati narod iskrivljenim nametanjem zločina, nije li to isto zločin?

Ulaz u velebitsku šumu u kojoj se nalazi grob Stjepana Devčića.

Za otrežnjenje njima i svima nama, o svim događajima i nesrećama koje su donijele dvije Jugoslavije napokon treba progovoriti istinito, onako kako su se dogodile, sljedeći uzročno-posljedični niz. Treba jasno reći zašto su već 1918. u Zagrebu pale žrtve, razmisliti dobro o posljedicama atenatata u Beogradskoj skupštini 1928., kakvi su to uvjeti potaknuli 1932. oružanu pobunu u Lici i, napokon, zašto su se obje Jugoslavije raspale u moru krvi? Nije li vrijeme za okončanje spirale zla, umjesto da se ona i dalje oživljava prešućivanjima uzroka i krivotvorenjima posljedica?

Znani i neznani grobovi i vapaji svih žrtava iz tih grobova nas na to obvezuju. Osim toga, dokle god ne bude povijest Hrvatske i hrvatskog naroda, poglavito od trenutka ulaska Hrvatske u Jugoslaviju, napisana činjenično točno, i dok se takva ne bude učila u školama, bavit ćemo se poviješću, umjesto da se bavimo sadašnjošću i budućnošću, a da nam pri tome povijest bude ono što i treba biti, učiteljica i oslonac budućeg boljeg i ispravnijeg života.

Tekst: Damir Borovčak
Slike: Ljubomir Škrinjar i Damir Borovčak/izvor – hkv.hr