Zašto toliko frke oko jedne izjave o jogurtu i javnom iskazivanju hrvatstva, kojom je, kao i obično, Predsjednica odradila odličan PR, u par rečenica na kratak i jasan način prezentiravši “našu stvar” na strancima razumljiv i prihvatljiv način?…
Je, da, svi sad možemo filozofirati da je jogurta ipak bilo a kave, praška za veš i struje nije bilo, ali koji bi vam Austrijanac – a njima je intervju dan – povjerovao da je postojala krajem 20. stoljeća u Europi država u kojoj ste morali povremeno živjeti bez struje i pisati zadaće uz petrolejku, čega se ja, a sigurno i Predsjednica, dobro sjećamo? Možda jedan od onih koji su radili u dućanima u Grazu, koji su često imali posebne odjele za “Jugose”, s jeftinom bofl robom – ne zato da bi nas podcijenili, nego znajući kakva nam je kupovna moć.
A kako je predsjednica imali priliku vidjeti svijeta i putovati dalje od Ponte Rossa u Trstu – koji je tada Jugoslavenima naviklima na ograničenu ponudu svega izgledao kao Harrods, iako se radilo o običnom “buvljaku” – i zacijelo, kao Riječanka, jela Dannoneov jogurt kojeg su svi Riječani tada kupovali u Trstu zajedno s Rama margarinom i sličnim stvarima, možda i nije bila tako oduševljena s “85 vrsta jogurta”, domaćih i većinom nepostojećih. Naime, i autori te medijske izmišljotine su, valja priznati, napisali da se zapravo radi o broju uzoraka testiranih od 1965. do 1974. na području cijele SFRJ, što će reći da je brojka o 85 vrsta jogurta notorna besmislica: Realno, u Zagrebu ste imali na izbor jedan ili dva. Plus voćni.
No čemu takva histerija, takav napor da se dokaže da je u Jugoslaviji svega bilo, takva povrijeđenost i uvrijeđenost? Mi Hrvati smo navikli da se po nama i našoj zemlji pljuje svakodnevno: Jugoslaveni se pak smrtno uvrijede kad iznesete bilo kakvu neugodnu činjenicu o njoj.
Pa su tako sad krenuli kukati kako smo u Jugoslaviji ne samo imali 85 vrsta jogurta nego smo imali domaći jogurt, a ne ovo uvozno smeće kao sad, kad je sve premrežio uvozni lobi (kao da taj uvozni lobi nisu sami kupci koji, kao što su prije odlazili po strane proizvode u Trst, danas kupuju strane proizvode ako su bolji ili jeftiniji, ili oboje!). A kad je svojevremeno upozorena da bi trebala dijeliti domaće, a ne uvozne, čokoladice – ti isti su je sprdali zato jer promovira nešto domaće (što je predsjednici uostalom i posao!). Primjećujete obrazac dvostrukih standarda? To je početak.
Klevetanje samoupravnog socijalizma
Specifičnost Hrvatske je što se svako iskazivanje ponosa svojom zemljom i njenim dostignućima smatra glupim i antiintelektualnim, dok se pak svaka kritika države koja je 1991. povela rat protiv Hrvata da bi ih nakon 46 godina okupacije konačno istrijebila, Jugoslavije, smatra nečim društveno neprihvatljivim, što je čini jedinstvenom u svijetu.
Izgleda da svatko ima komentar na intervju Predsjednice, no u tim komentarima je vrlo lako moguće povući jasnu i nedvosmislenu nacionalnu razdjelnicu između onih koji su emocionalno vezani za Jugoslaviju, i onih koji su emocionalno vezani za Hrvatsku, pri čemu su među elitama, čini se, prvi u većini ili bar glasniji. Oni čija lojalnost i dalje leži na neprežaljenoj im Jugoslaviji pokušavaju ismijati Predsjednicu ili su “zgroženi”: Tu su očito Beljak, Ostojić, Komadina, Miletić, Mrak-Taritaš. U drugoj su skupini Hasanbegović i Miro Kovač; Premijer naravno šuti i ne izjašnjava se, a to govori i više nego dovoljno.
No najjasniji je bio Joža Manolić, bivši šef komunističke tajne policije: “To je klevetanje samoupravnog socijalizma”, kaže on, kao da još uvijek živimo u vremenu kad je za “klevetanje socijalizma” on slao svoje žbire da ljudima zagorče život! Sama njegova izjava potvrđuje ne samo u kolikoj je mjeri Predsjednica bila u pravu kad je rekla što je rekla – nego kako i danas, u (navodno) neovisnoj Hrvatskoj, nije jako pametno javno se deklarirati kao Hrvat!
Uostalom, dok ovih dana kolumnistu iz Indexa pjena ide na usta jer će Tomislav Merčep, čovjek koji je dobio sedam godina robije radi ubojstva jedne civilne osobe, za koju godinu izaći na slobodu i biti rehabilitiran – na što po njima nema pravo jer je počinio za Jugoslavene najveći od svih grijeha, ubio osobu srpske nacionalnosti u ratu – dotle jedan Manolić, za kog se navodi u dobro dokumentiranoj optužnici da je masovno ubijao ratne zarobljenike i civile, pritom ih mučio, te navodno da je naređivao i osobno provodio ubojstva onih koje je smatrao “neprijateljima države”, jedan Manolić koji je po navodima iz optužnice zapravo antifašistički ratni zločinac, provodi mirnu starost zaštićen kao lički medvjed od bilo kakvih suđenja.
Merčep i Manolić kao paradigma
A Jugoslaveni se jednakom žestinom pjene na činjenicu da je Merčep osuđen na “samo” sedam godina i da će jednog dana izaći iz zatvora, kao i na činjenicu da je jednom netko htio suditi jednako svim ratnim zločincima, pa i njihovima (i zbog toga izgubio premijersko mjesto!). U Hrvatskoj, dakle, nije problem suditi braniteljima ako su što zgriješili u ratu – ali jest problem suditi antifašistima koji su zgriješili puno više u onom prije ratu, kako smo vidjeli ne samo na primjeru Manolića, nego i Boljkovca. Onaj prvi i dalje javno istupa i pita ga se što misli o jogurtima i tome je li se u Jugoslaviji smjelo biti Hrvat! Baš prava adresa, osoba koju to treba pitati, bravo!
Sama činjenica da on i dalje slobodno javno istupa, da ga se u medijima prikazuje u pozitivnom svjetlu iako bi ga trebalo tretirati kao i nacističke ratne zločince, pa da ga se još i pita je li bilo jogurta u SFRJ jasno govori o moralnoj bijedi današnje Hrvatske i nesposobnosti da se etablira i nametne u vrijednosnom smislu umjesto pokojne SFRJ: Biti Hrvat je i dalje nepoželjno i malkice sramota, govoriti da u Jugoslaviji nečeg nije bilo je užas, a isto tako govoriti da u Hrvatskoj išta valja je moralno neprihvatljivo.
Treba li nas onda čuditi što zemlja koja svoje ratne veterane tretira kao narodne neprijatelje, difamira ih na svakom koraku i u tisku ih naziva pogrdnim imenima koja se ne smiju koristiti za ljude drugih rasa ili homoseksualce jer biste završili u zatvoru, tako reagira na jedan intervju Predsjednice koji je jasno i nedvosmisleno išao u korist Hrvatske i koji je dan da bi se pojasnilo zašto je Hrvatska morala ići u neovisnost?
“Srbi su nas napali pa smo se morali braniti” baš ne zvuči dobro ni uvjerljivo, iako je istina; no žalosno je kolikom broju Hrvata nikad nije smetala činjenica da su u Jugoslaviji, kao Hrvati, u najboljem slučaju građani drugog reda osim ako se ne odreknu hrvatstva kao identiteta, po obrascu kojeg su Marx i duhovni otac svih velikonjemačkih šovinista, uključujući onog s brčićima, Engels, ponudili Židovima – naročito Marx u svom ogavnom antisemitskom pamfletu “O židovskom pitanju”.
Marx – čiji je otac bio konvertit sa židovstva na protestantizam, dakle što bi se reklo “poturica gori od turčina” – se cijelog života sramio svojih židovskih korijena i pokušavao ih prikriti te se odmaknuti što je moguće više od židovstva, a ponajviše time što je pisao izrazito antisemitske traktate, od kojih je neke u kojima najizravnije piše o Židovima kao genetski programiranim zločincima koji su u korijenu kapitalizma danas izrazito teško pronaći. Doduše, to mu nije smetalo da posuđuje novac od bogatih Židova i onda ga ne vraća.
Samomrzeći Hrvati
Sličnost s Hrvatima tu nije nimalo slučajna; kao što su Židovi u Marxovo vrijeme bili percipirani kao izraziti negativci i niža rasa, tako su i Hrvati kroz povijest često smatrani – i smatrali sami sebe – potkapacitiranima. Divljenje Srbima tijekom zbog kapaciteta da na razvalinama Otomanskog carstva zasnuju kakvu – takvu neovisnu državu, s jedne strane, s druge strane strah regionalni, prvenstveno dalmatinskih elita da će izgubiti svoje položaje i sinekure ako dvor preseli u Zagreb; oni su se, tražeći mogućnost neovisnosti za Dalmaciju koja bi njima osigurala suverenost, instinktivno povezali s Beogradom kao saveznikom protiv Zagreba, i to objašnjava zašto su najobrazovaniji Hrvati u Dalmaciji, pripadnici elita, često bili najveći Jugoslaveni, a ponekad i otrveni četnici. Brojne ugledne obitelji su jednostavno u Zagrebu vidjele prirodnog neprijatelja, a u Beogradu prirodnog saveznika: Puk u Dalmaciji, koji nije imao dilema oko toga gdje pripada i tko mu je neprijatelj a tko mu je sunarodnjak, je pak oduvijek bio izrazito prohrvatski. Ta podjela na projugoslavenske elite i prohrvatski puk se održala do danas, na žalost.
Zato je smiješno da mi danas moramo biti u defanzivi i dokazivati da u Jugi nije “bilo svega” i da je ona propala, što je ustvrdila i Badinterova komisija, i prije nego je proglašena neovisnost Hrvatske: Srbija je, uostalom, svoju neovisnost proglasila još s “memorandumom” četiri godine ranije, samo što je nije formalizirala jer joj je bilo u interesu zadržati jugoslavenski okvir dok Hrvati ne donesu – pod stalnim pritiskom Srbije, jasno – odluku o neovisnosti kako bi se njih moglo okriviti za razbijanje države.
Velik dio stanovništva je, na žalost, ostao lojalan toj i takvoj bivšoj državi i već preko 20 godina živi u zemlji koju nisu željeli. Zato mi danas moramo stalno slušati kako je “u Jugi svega bilo” i kako u ovoj državi ništa ne valja, i zato stotine tisuća Hrvata nasjedaju na podvale poput one kad je slovenski Borat Žiga Virc, poznati satiričar i autor “mockumentaryja”, lažnih dokumentaraca snimanih tako da na prvi pogled djeluju kao pravi, najavio dokumentarac o Titovom svemirskom programu. Čak je i mainstream tisak, poput Jutarnjeg, vjerojatno ipak namjerno jer nije moguće da nisu provjerili tko je Virc, to mjesecima širio kao “istinu”. Da ste im rekli da je Titov tim znanstvenika izmislio teleportaciju, replikator, i warp pogon iz Zvjezdanih staza, ali su onda to onda ustaše, liberalni kapitalizam, privatizacija i fantomskih 200 obitelji (od kojih vidimo jedino one udbaške!) uništili pa sad toga više nema, vjerovali bi! Ili bi se pravili da vjeruju!
A onda se kao licemjerno zgražaju jer, eto, nije bilo samo jedne vrste jogurta. Iako je čak i njima jasno da je to rečeno metaforički, u svrhu prenošenja poruke Austrijancima o pravoj prirodi jugoslavenske države. Dakle, tu se ne radi o jogurtu, struji, benzinu i Ponte Rossu – oko faktografije se čak svi manje – više slažu, samo je različito tumače – već o tome tko je emocionalno vezan za koju državu, i tko je kojoj državi lojalan. No dok kod Hrvata postoji, nametnuta ili ne, velika doza samkritičnosti spram Hrvatske, možda i prevelika i na granici pljuvačine bez reda i smisla, dotle bilo kakva samokritičnost Jugoslavena izostaje.
Marcel Holjevac
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Braniteljskog portala*