Akcija “Una ’95”, jedna je od najintrigantnijih, najosporavanijih i svakako – najkrvavijih akcija koja je osim brojnih žrtava za sobom povukla i brojna pitanja na koja niti danas nitko ne nudi odgovore. Osim toga, ova akcija se naziva i neuspješnom. Koliko je ta akcija bila nužna, gotovo mjesec i pol nakon Oluje? Je li Glavni Stožer HV-a bio ishitren? Je li ideja o prelasku Une čamcima bila najsretnije rješenje? I u konačnici, tko je i zašto izdao zapovijed za povlačenje? Na ova pitanja, preživjeli koji pamte svoje mrtve suborce do danas ne dobivaju odgovore…
–Danas je obljetnica akcije “Una” koje se Hrvatska iz nekog razloga odriče. Ne bi to smjela, jer je to akcija u kojoj je život izgubilo 49 branitelja, od toga 26 pripadnika 2a brigade. Toga je dana ubijeno čak 13 pripadnika ratno istesanih i savršeno obučenih Crnih Mambi. U operaciji Una zapovjedništvo ZPZ upotrijebilo je 2. gardijsku brigadu Gromovi na svom glavnom i pomoćnom smjeru napada. Glavni smjer napada je bio Dvor na Uni – Prijedor. Pomoćni smjerovi napada bili su Hrvatska Dubica – Topići, i Hrvatska Kostajnica – Knežica. Jedan od preživjelih pripadnika Crnih mambi, Bužanić Nenad – Zagi i danas se svega sjeća:
– Dan prije akcije dobili smo zapovijed za punu borbenu spremnost i prijam borbene zapovijedi. Bio sam u prvom čamcu koji je nas je prebacivao u Hrvatsku Dubicu, a vratio se sa posljednjim… Topništvo je neprekidno udaralo po našim snagama, no pravi problemi počeli su kada smo prešli rijeku i ušli 300 metara u dubinu i oko kilometar u širinu predgrađa H. Dubice. Bilo je strašno… Ispred nas je bila čistina, a moji suborci su počeli padati kao pokošeni. Od metka ih je odmah poginulo osam… U brdima smo čuli nadolazeće tenkove i dovlačenje teškog naoružanja, a mi smo imali svega nedovoljno raketa. Nadali smo se nekoj pomoći, no onda smo dobili zapovijed za povlačenjem. Tada je teško nastradala i Nevenka Topalušić koja je s nama bila rame uz rame. Ukrcali smo ranjene u čamac i vratili se poraženi – doznajemo od Nenada Bužanića, donosi dnevno.hr.
Tijekom djelovanja u području Dvora na Uni snage 2.gbr imale su 13 poginulih: Petar Žuk, Dario Baltić, Miroslav Šišić, Stevo Miota, Siniša Mikočević, Željko Čelepirović, Marijan Drvodelić, Miroslav Kovačević, Marko Budimir, Darko Matić, Paul Simonišek, Dragan Kondić i Tarik Hadžihasanović.
Tijekom borbenih djelovanja u području Dubice postrojba TS 2.gbr imala je 13 poginulih bojovnika od kojih su tijela njih devet ostala neizvučena te su kasnije razmijenjena. Poginuli su: Ante Petrušić, Zoran Špoljar, Miroslav Briševac, Zdenko Paestka, Ivo Barać, Zvonko Zrna, Josip Macan, Stjepan Pajsar, Dražen Horvat, Rudi Fistrić, Darko Oljačić, Mile Martelo i Mato Kunkić.
