Srpski poraz na rijeci Marici (ili kod Černomena), jedan je od onih događaja koje srpska historiografija rijetko spominje i to iz više razloga.
Prvi se sastoji u tomu što su Srbi tu bitku izgubili neslavno.
Naime, njihova je vojska bila dvostruko brojnija od turske koju je predvodio Lala Šahin. Turski se vojskovođa plašio napada, jer za pomoć koju je zatražio iz Stambola trebalo je vremena, pa je stoga u srpski tabor poslao svoje uhode da vidi kakvo je tamo stanje. Nakon što je dobio dojavu da u srpskom taboru vlada opći nered i da se srpska vojska (uvjerena u svoju nadmoć) napila i pozaspala, riješio je napasti ih. Iznenadivši pijane i sanjive Srbe usred noći, Lala Šahin je izvojevao sjajnu pobjedu uz minimalne gubitke.
Upravo tako opisuje bitku na Marici general pukovnik Petar Tomac (koji je do 1944. godine bio u Hrvatskom domobranstvu, a potom prešao u partizane) u svojoj knjizi Vojna istorija (Beograd, 1959.) . Ovo vrijedno historiografsko djelo Tomac je pisao s čisto stručnog – vojno strateškog motrišta i uzimajući u obzir sve raspoložive i relevantne izvore.
Poraz Srba na Marici bio je odlučujući u pogledu njihovog vazalnog položaja prema Osmanlijama, budući da su svi njihovi krajevi južno od Skopske Crne Gore odmah potpali pod tursku vlast, a najveći (u epskim pjesmama opjevani) narodni junak Marko Kraljević, skupa je s ocem Vukašinom postao turski sluga (vazal) i već je u bitci na Kosovu (28. lipnja 1389. godine) na turskoj strani sudjelovao u borbi protiv braće Srba sa svojih 2.000 konjanika, o čemu također piše Petar Tomac u navedenom djelu.
Tomčeva Vojna istorija je inače spadala u fundus svih vojnih i garnizonskih knjižnica na području bivše SFRJ i koristila se u srednjim vojnim školama i na akademiji tadašnje “JNA” kao obvezna literatura.
Bitka na Marici pala je u sjenu, a fokus srpske historiografije okrenut ka Kosovu, iako je tamo 28. lipnja te 1389. godine bio posrijedi sukob između kršćanske vojske i Osmanlija.
Pored Hrvata koje je predvodio njihov velikaš s područja današnje Bosne i Hercegovine Vlatko Vuković Kosača, u ovoj su bitci sudjelovali i odredi Bugara, Čeha, Vlaha, Poljaka i Mađara, a bilo je nešto vitezova i iz zapadnih zemalja.
Ona je, međutim, bila unaprijed izgubljena, jer kršćani su imali 2 do 3 puta manje snage nego Osmanlije.
Srbi su gotovo u potpunosti zanemarili bitku na Marici iako je ona za njih bila početak petstoljetnog ropstva i na Kosovskoj bitci izgradili svoj mučenički mit, prisvajajući je i proglašavajući “srpskom” kako bi stvorili dojam da su jedino oni u tadašnjoj kršćanskoj Europi pružali otpor prodorima Osmanlija.
Zlatko Pinter