Prema čl. 40. Ustava Republike Hrvatske, u Republici Hrvatskoj jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.
Je li to tako?
Zadnje desetljeće mi pravoslavci u Hrvatskoj pokušavamo dokazati vlastima kako u RH postoje Hrvati-pravoslavci unatoč nametnutoj srpsko-jugoslavenskom obrazcu po kojem su svi pravoslavci Srbi. Tako svi stavljamo naglasak na to da je na popisu stanovništva iz 2011. bilo 16 647 Hrvata pravoslavaca, što je zadnja crta obrane, jer kad stavljamo naglasak na broj od samo 16 647 Hrvata-pravoslavaca zapravo ispada da po nekim automatizmom prihvaćamo to da su 180 000 Srba pravoslavaca zapravo članovi „SPC u RH“. Popis stanovništva iz 2011. prikazuje da su to Srbi-pravoslavci, a nikako da su članovi baš te vjerske zajednice (SPC). U anketi takvo pitanje nije postavljeno zato i nitko nije dao takav odgovor. Dakle 2011. nitko se nije izjasnio koje crkve je član.
Jedini relevantni državni dokument u suvremenoj Hrvatskoj, koji prikazuje baš broj članova vjerskih zajednica je Popisa stanovništva iz 2001. Tako u RH tzv. SPC ima 40 433 članova, Makedonska PC – 211, Crnogorska PC – 44.
Najviše je pravoslavaca bez nacionalnog predznaka – čak 195 969!
To su zapravo vjernici (potencijalni članovi) Hrvatske pravoslavne crkve jer kad bi ti ljudi htjeli biti članovi neke od registrirane četiri strane pravoslavne crkve, odavno bi to i učinili. U većinski pravoslavnim državama kao što su Rusija, Rumunjska, Bugarska, Grčka … na ovaj način – bez nacionalnog predznaka izjašnjavaju se zapravo svi pravoslavci državljani tih država. Tamo niti ne postoje neke strane pravoslavne crkve jer bi to bilo protivno crkvenim kanonima. Svim tim pravoslavcima nije niti razumljiv taj pojam „pravoslavlje s nacionalnim predznakom”, koji ne postoji nigdje drugdje na svietu, osim na teritoriju bivše Jugoslavije, koji suprotno kanonskom pravu svojata SPC.
Hrvatska pravoslavna crkva je hrvatska zato što djeluje u Republici Hrvatskoj, ona je pravoslavna Crkva mjerodavna za teritorij RH i njeno pravoslavno stanovništvo – njoj se slobodno mogu pridružiti svi pripadnici hrvatske nacije bez obzira na etničko podrijetlo, jer rečeno je: Gdje ste vi dvoje ili troje u Mom imenu i Ja sam uz vas(Mt.18:20).
Ustav (statut) HPC vrijedi isključivo i samo na teritoriju RH i ona moli za hrvatski narod jer je u RH narod hrvatski. U bogoslužju HPC koristi hrvatski jezik, koji je službeni jezik u RH (članak 12. Ustava RH).
Kanonski nepostojeća „SPC u Hrvatskoj“ tvrdi da su njeni članovi Srbi, na srbijanskom jeziku moli za srpski narod kakvog u RH nema (postoji samo srpska etnička manjina) i čak propovjeda neku posebnu srpsko-pravoslavnu vjeru, što je etnofiletska hereza prepoznata i u svjetskom pravoslavlju. Postoji samo jedna vrsta pravoslavlja i ono nema etničko-nacionalni, nego državno-teritorijski predznak. Svaka suprotna tvrdnja je hereza!
Status tzv. „SPC u Hrvatskoj“ posebno je zanimljiv. Njezine eparhije integralni su dio SPC iz Srbije, ali samu „SPC u Hrvatskoj“, čak ni SPC iz Srbije formalnopravno ne priznaje, jer ju nema ni u svom statutu – ali priznaje ogromni novac (kune!) koji preko nje izvlači iz Hrvatske i hrvatsku pravoslavnu imovinu. „SPC u Hrvatskoj“ postoji samo na papiru, a jedini na svijetu tko ju priznaje Vlada je Republike Hrvatske i to temeljem štetnog (i nesporno ništetnog) dvostranog ugovora sa subjektom koji nije subjekt ni pozitivnog ni kanonskog prava, pa je nejasno kako je uopće moguće s takvim „subjektom“ imati ugovorni odnos koji ne bi teško i nepovratno kršio i zakon i pravila struke.
Zašto je Ivica Račan 2002. potpisao taj štetan (i ništetan) ugovor baš sa stranom SPC, koja u RH ima samo 40 000 članova i tada nije bila registrirana niti u svojoj matičnoj državi Srbiji, to još ne znamo. Račan je dobro znao podatke iz Popisa stanovništva 2001. i potpuno je nerazumljivo zašto je negirao skoro 200 000 potencijalnih članova HPC na račun pet puta manjeg broja članova strane SPC, kojoj je darovao cjelokupnu pravoslavnu imovinu RH.
Sa stranom i kanonski nepostojećom „SPC u Hrvatskoj“, Vlada RH podpisala je štetan (i ništetan) ugovor, a još uvjek nema razumjevanje za potrebe druge po veličini vjerske zajednice, koju čine čak 200 000 hrvatskih državljana, koji nisu bili i ne žele biti članovi SPC nego traže vlastitu Hrvatsku pravoslavnu crkvu, koja je druga po veličini vjerska zajednica nakon Katoličke crkve i čiji je broj vjernika dvostruko veći od sveukupnog broja članova svih registriranih vjerskih zajednica i koji čine 82 % od svih pravoslavaca u Hrvatskoj te 5 % cjelokupnog stanovništva.
Republika Hrvatska do sad nije poštovala vjerske slobode domicilne skupine hrvatskih pravoslavaca – pripadnika Hrvatske pravoslavne Crkve i to beskrajnim odugovlačenjem njezine zakonske registracije, u skladu s pozitivnim pravom (usprkos najurednijoj mogućoj dokumentaciji) i kanonskim pravom po kojem „redosljed crkvenih djela mora slijediti državnu raspodjelu”, a što znači da se obnavljanjem samostalne Hrvatske države mora obnoviti i samostalna pravoslavna crkva, čije je postojanje uvjet punine hrvatske državnosti i suvereniteta.
HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR