Na današnji dan 1991. godine započela je bitka za Nuštar. Hrabri branitelji tog istočnoslavonskog mjesta uspjeli su obraniti “vrata Hrvatske” čime su ušli u legendu.
“Topnički napadi su prestali i hrvatska vojska se izvukla iz skloništa da se nadiše svježeg zraka i vidi da li ima još ijedna čitava kuća poslije tih tri tisuće ispaljenih projektila protekle noći. Bila je neobična tišina. Pomislio sam, možda nas ostave na miru. A onda se čula zapovijed: “Na položaje, evo ih!”. Počela je odsudna bitka za Nuštar.”, prisjeća se jedan od svjedoka.
Malo mjesto između Vinkovaca i Vukovara do 1991. godine bila je mirna slavonska općina okružena rijekom Vukom i plodnim njivama. Idilu života u Nuštru prekinule su agresorske granate; 2. svibnja 1991. za stanovnike Nuštra sve se promijenilo. Nuštru će uslijediti teški dani, ali i ulazak u legendu. Nuštar, ponosno ističu njegovi mještani, nikad nije osvojen. Donosimo vam priču o pomalo zaboravljenoj bitci Domovinskog rata – bitci za Nuštar.
Ovo slavonsko mjesto sa 6000 stanovnika ovih dana obilježava Dan obrane i Dan općine. Nuštarci i dvadesetak godina nakon završetka borbi pokušavaju zaliječiti ratne rane. Iako ih Dan obrane i Dan općine podsjećaju na teške ratne trenutke, Nuštarci odaju počast onima koji su najzaslužniji što slobodno koračaju ulicama svog mjesta.
Prva nuštarska krv u Domovinskom ratu prolivena je 2. svibnja 1991., prisjećao se prof. Stanko Leko u svom tekstu o teškim nuštarskim danima. Iz zasjede su ubijeni policajci Stipan Bošnjak i Zdenko Perica, zajedno sa još desetoricom u Borovu selu. Stanovništvo mjesta počelo se osipati. Naoružali su se lovačkim puškama, kalašnjikovima rezervne policije, protuoklopnih sredstava nisu imali. Početkom lipnja formiran je prvi vod Zbora narodne garde. Prve granate došle su u srpnju. Nuštarci se nisu predavali, mnogi su ostali braniti svoje ognjište. Situacija je bila iznimno teška; okolna sela sa većinskim srpskim stanovništvom pružila su utočište četničkim hordama iz Srbije. Nuštar je u listopadu 1991. pretrpio strašna razaranja, a posebno su ubojite bile bombe “krmače”. Nekoliko stoljetnih šokačkih kuća je zauvijek nestalo. “Rušili su nam štagljeve, štale i trijemove, sve ono što smo najviše voljevi, gdje smo rasli, zaljubljivali se, ženili i umirali”, svjedoči Grgo Krajina. Padom dva kilometra udaljenog Cerića, agresor se približio na puškomet. Prvi tenkovski napad uslijedio je 3. listopada.
Neprijatelj je iz smjera Marinaca uspio osvojiti položaj Zidine. Napad na Nuštar počeo je u popodnevnim satima u dva pravca. Hrabri branitelji uništili su moderni T-84, dva tenka uspjela su se povući. Uništen je i jedan transporter. Cijena napada bila su dva ubijena mještanina koji su ubijeni pri povlačenju neprijatelja. Iduća dva dana četnici su atriljerijskom paljbom uzvraćali za gubitke; bačena je i aerosolna bomba. Više nije bilo kuće na kojoj ratna stradanja nisu bila vidljiva.
Odlučujuća žestoka bitka bitka vodila se 5. listopada.
“Topnički napadi su prestali i hrvatska vojska se izvukla iz skloništa da se nadiše svježeg zraka i vidi da li ima još ijedna čitava kuća poslije tih tri tisuće ispaljenih projektila protekle noći. Bila je neobična tišina. Pomislio sam, možda nas ostave na miru. A onda se čula zapovijed: “Na položaje, evo ih!”. Počela je odsudna bitka za Nuštar.”, piše Grgo Krajina.
Nakon topničke pripreme, započeo je kombinirano pješačko-oklopni napad iz smjera Marinaca i Henrikovaca. Žestoke borbe branitelja i agresora započele su, znakovito, u ulici Križnog puta. Dio tenkova je onesposobljen, a dio se, zajedno s pješadijom, probijao prema središtu mjesta kojeg su u prošli. Došli su do crkve Duga svetoga, no ondje su potpuno uništeni. Preživjeli su se počeli povlačiti. Nuštar je te večeri slavio pobjedu. Ne slavio u pravom smislu riječi; na ulicama Nuštra ležala su tijela poginulih boraca, životinjske lešine, a zrakom se širio miris paleži. Tog je dana uništeno osam srpskih tenkova i četiri transportera.
Nakon tog 5. listopada neprijatelj više nije ušao u Nuštar. Iako je pokušao.
“Nama je bilo teško, ali ono što se krajem listopada 1991. dešavalo u Vukovaru bilo je jezivo. Dan i noć smo iz Nuštra slušali kako ‘mrve’ Vukovar, a nismo imali snage da im pomognemo. Ipak 13. listopada pokušan je proboj preko Marinaca, koji je neuspješno završio s petnaest mrtvih i s preko četrdeset ranjenih hrvatskih vojnika. A onda i pad Vukovara. Mnogi Vukovarci su našli spas u Nuštru probivši srpski obruč, mnogi nisu uspjeli i grobovi njihovi Bog zna gdje su.”, svjedoči Krajina.
Iako su dalekometni napadi na mjesto nastavljeni do svibnja 1992., stanovnici su se u proljeće počeli vraćati. Započela je obnova kuća, a djeca su u rujnu krenula u školu. Prema nekim proračunima na Nuštar je do kraja 1991. palo 100.000 teških projektila. Uz nemila materijalna stradanja poginulo je 50 mještana, 120 ih je ranjeno, a 22 su ostali teškim invalidima.
G.S.