Oni koje rat nije ni okrznuo, nemaju moralno pravo raspravljati o bilo kakvom oprostu, niti o odlučivati o bilo čemu u ime žrtava. Oni koji nemaju ničega zajedničkog s vukovarskom ratnom pričom, nemaju moralno pravo arbitrirati o toj stvari. Oni kojima u ratu nije nitko stradao nemaju osjećaj gubitka i bola, ne mogu se staviti u ulogu žrtve i ne mogu je razumjeti, čak ako to iskreno žele i nastoje. Nitko nema pravo (a pogotovu oni koji nisu osjetili ništa od ratnih strahota) docirati žrtvi ili joj nametati bilo što, pa i svoje stavove o tomu što je pravedno a što nije i određivati kako će se ta žrtva ponašati u danim okolnostima, pogotovu vezano za ratne posljedice, pa i kažnjavanje ili nekažnjavanje ratnih zločinaca.
To je tako. Ili bi barem trebalo biti. Ne po bilo kakvom zakonu, nego s moralnog i ljudskog stanovišta.
Ljudski je da nas uvijek nas naša nesreća više boli nego tuđa. I nepravda koju nam bilo tko učini, više nas pogađa nego one druge (često i mnogo veće) koje se svakodnevno čine ljudima oko nas. Svakomu od nas je njegov križ najteži – to je stara i dobro poznata istina koju ne treba posebno dokazivati.
I to je također ljudski.
No, postoji li kod nas ljudi kao moralnih i etičkih bića, neki minimum solidarnosti s patnjom, bolom i nepravdom što ih trpe ljudi kojima smo okruženi? Sa zgražanjem gledamo na televiziji slike užasa iz Sirije, Afganistana, Iraka, brinemo o žrtvama terorističkih napada, migrantima, potraga za izgubljenom sirijskom djevojčicom traje već danima – i lijepo je da imamo taj osjećaj solidarnosti sa žrtvama, koje god nacije, vjere i boje kože bile.
No, kako se ponašamo u vlastitoj kući? Jesu li mnogi od nas licemjeri i ostaju li njihova srca zatvorena za patnje kroz koje prolaze njihovi sugrađani, braća, pripadnici njihovog naroda koji su doživjeli najteža stradanja u ratu 90-ih godina, pogotovu oni koji su izgubili bliske osobe ili još uvijek tragaju za njihovim kostima?
Iskreno, uvijek sam se kao čovjek grozio onih koji 90-ih godina nisu doživjeli ništa od onoga što je rat nosio sa sobom, ali iz svojih komotnih i konformističkih pozicija (iz razno-raznih, najčešće prizemnih razloga) uzimaju sebi pravo “popovati” ljudima koji su izgubili sve (svoje članove obitelji, zdravlje, kuće, imovinu, sve što se moglo izgubiti i što su imali u razdoblju prije rata). Držim kako je to krajnje nemoralno, nepristojno, pa usudio bih se reći, čak drsko, bezobrazno i perfidno.
Ako već nisi u stanju razumjeti žrtvu i nemaš ljudskog osjećaja solidarnosti s njom, barem šuti i nemoj joj stvarati dodatni teret.
Večernjakova “Baba Vanga” točno zna što će biti 13.10.
Ovih dana, sasvim sam slučajno (na društvenim mrežama) naletio na jedno društvo “Vukovaraca” koji međusobno (preko društvenih mreža) šire tezu kako će se “prosvjedu u Vukovaru odazvati svi osim Vukovaraca”. Kao šlagvort za raspravu poslužio im je tekst Renate Rašović objavljen 26. rujna 2018. na Večernjem hr upravo s tim naslovom.
(Vidi: (https://www.vecernji.hr/premium/prosvjedu-u-vukovaru-odazvat-ce-se-svi-osim-vukovaraca-1272217)
Neke od osoba iz te grupacije su itekako pismene (pojedine pišu i za portale), pa mi nije jasno zašto se same ne oglase po tom pitanju (ako ih toliko “žulja” prosvjed) nego u prvi plan guraju Večernjakovu “Baba Vangu” i kriju se iza nje. Možda zato što u Vukovaru nisu u stanju okupiti više od desetak istomišljenika.
Tko god pročita uradak spomenute autorice, a ima imalo veze s medijima i koliko-toliko poznaje tehnologiju propagande, jasno mu je: riječ je o naručenom članku, pamfletu u kojemu se pod krinkom “brige” za Vukovar i vukovarske žrtve želi omalovažiti i gradonačelnika Penavu i njegovu inicijativu, sve skupa staviti pod sumnju i u konačnici dokazati tezu kako su Vukovarci protiv prosvjeda te se istome neće odazvati, nego je sve “uvezeno” sa strane (s tim što je, dakako, u negativnom kontekstu spomenut tko drugi nego dežurni krivac za sve Tomislav Josić – po njima, valjda, pored gradonačelnika jedini Vukovarac koji će se odazvati mirnom prosvjedu 13 listopada).
E, pa kad je već tako, pogledajmo na trenutak tko se to “brine” za vukovarske žrtve i komu je toliko stalo do toga da se na jedan perfidan i zaplotnjački način dokaže kako prosvjed nema nikakve veze s Vukovarcima.
Za početak par riječi o “liku i djelu” Večernjakove “Baba Vange” (novinarke Renate Rašović koja u pauzi između svojih trivijalnih opservacija ljubavnih tema za neke od laganih ženskih časopisa, nađe vremena da “ubije” po koju dnevnicu i putem odrađivanja ovakvih pamfleta za svoje nalogodavce).
Koliko sam mogao vidjeti iz njezina predstavljanja (https://m.vecernji.hr/autori/renata-rasovic-1624/profil) jer ju ne znam niti me zanima, rođena u Zagrebu 1970. godine, prve je novinarske korake napravila na Radiju 101, radila je za Pavićev EPH, inače piše tekstove i za Story, Autograf hr, Večernji list (dakle, od Mojzešice preko Nine Pavića do Pilsela i Styria-e). Očito “osebujna” novinarska pojava sa širokim i raznolikim spektrom uradaka različitih vrsta (ali i s prepoznatljivim ideološkim usmjerenjem) kojoj nije nikakav problem po narudžbi sklepati bilo što za bilo kojega poslodavca pod uvjetom da bude plaćeno i da je usmjereno protiv “desničara”.
Odmah na prvu zaključujem kako je riječ o “autentičnoj” Vukovarki koja je ovaj grad vjerojatno gledala bezbroj puta na fotografijama, starim razglednicama, u dokumentarcima, TV reportažama. I ona sebi daje za pravo stavljati se u ulogu arbitra i mudrovati što to Vukovarci “hoće” ili “neće”, što tko od njih “misli” ili “ne misli”, kako se osjećaju, jesu li Penavine namjere iskrene ili ne, kakva je Josićeva uloga svemu i konačno, točno zna čak što će se dogoditi 13. listopada (već 26. rujna “proriče” kako će se prosvjedu odazvati “svi osim Vukovaraca”), na čemu bi joj mogla pozavidjeti i Baba Vanga
Tekst je, dakle, tipičan prizemni, naručeni pamflet iz pera osobe koja o Vukovaru ne zna ništa niti ju je za njegovu sudbinu briga (o ratu i žrtvama da ne govorimo), ali poput mnogih drugih najamnika odrađuje svoju “šihtu” za pristojan honorar koji i jeste glavni motiv za ovakva pisanija.
Sljedbenici “Baba Vange” i njihova zaplotnjačka kampanja
A sad riječ-dvije o “sljedbenicima” Večernjakove “Baba Vange” (alias Renate Rašović) koji njezinu tezu iznesenu u naslovu spomenutog pamfleta nastoje dalje “gurati” preko društvenih mreža s ciljem dokazivanja kako u Vukovaru postoji neko “ekstremno” jezgro okupljeno oko Penave i Josića i pošto-poto forsira prosvjed, iako ga Vukovarci ustvari ne žele.
Stjecajem okolnosti i sasvim slučajno znam neke od tih osoba. I pouzdano znam da nisu rođene niti su živjele u Vukovaru sve dok im se iza 2000. godine nije pružila prilika uvaliti se u državnu službu na dobro plaćena mjesta, dobiti stanove i veće plaće (koje su se isplaćivale na područjima od posebne državne skrbi). To je bila njihova jedina motivacija i isključivi uzrok nagle “zaljubljenosti” u grad na Dunavu koja ih je odjednom obuzela.
I nakon toga, kad su se već uvalili na radna mjesta u državnoj službi (i u stanove), ta su se gospoda lijepo (kako to inače biva i u prirodnom, životinjskom svijetu), počela prilagođavati sredini.
Olakotna okolnost za njihovo napredovanje i dobivanje bolje plaćenih poslova (u toj i takvoj državnoj službi) bila je ta što su se naši Hrvati (rođeni Vukovarci koji su prošli ratnu golgotu) slabo vraćali u grad (što i ne čudi, s obzirom na sve kroz što su tamo prošli), a budući da je poslije mirne reintegracije u Vukovaru ostao popriličan broj Srba, nastupila je neka vrsta “simbioze” između tih došljaka i “krajišnika” (od kojih su mnogi nakon amnestije za oružanu pobunu završili u državnim službama – jer drugih poslova u gradu u to vrijeme i nije bilo), pa su naša (hrvatska) gospoda “dođoši” (kako za doseljenike kažu Vojvođani), stjecajem okolnosti vremenom s njima stupala i u određene kolegijalne (i druge) odnose. Sasvim normalno i prirodno, zar ne? Nitko nikomu ne treba brojati krvna zrnca, niti su naša gospoda došljaci u Vukovar za bilo što krivi, slijed okolnosti je bio takav.
Samo iznosim činjenice koje objašnjavaju mnogo toga.
I nema ta “simbioza” nikakve veze s nacionalnim, vjerskim ili ideološkim opredjeljenjem ili osjećajem – to je bio (i ostao) čisto interesni savez kakav postoji u svim birokracijama na svijetu.
Truli kompromisi i gaženje žrtve Vukovara uzrok su podjela
Hrvati – rođeni Vukovarci, povratnici u Vukovar – u najvećem broju (kako je poznato) su ratni stradalnici, većina njih invalidi nesposobni raditi ili umirovljenici, što znači da su u samome početku ostali izvan tih birokratskih struktura (koje su odlučivale o svemu), a što je pogodovalo daljnjoj “simbiozi” doseljenika (naturaliziranih Vukovaraca) i “krajišnika”.
Slijed okolnosti je nažalost, uskoro pokazao da se mirna reintegracija pretvorila u truli kompromis pri čemu se u Podunavlju i posebice Vukovaru, od 1998. godine nadalje nije smio spomenuti ratni zločin – jer, to “narušava ionako krhke međunacionalne odnose” (kako su govorili “mirotvorci” iz svojih udobnih zagrebačkih ureda i međunarodnih organizacija).
I naši uškopljenici iz vrha vlasti i međunarodni medijatori čija je zadaća bila tobože raditi na “normalizaciji stanja”, jednako su doprinijeli da se istina o ratu i njegovim teškim posljedicama potisne i zanemari, pa na kraju i počne izokretati. Sve to, uz nekažnjavanje ratnih zločinaca od kojih su se mnogi uvukli u policiju, sudstvo i druge državne službe i administraciju, dovelo je do toga da Vukovarci (starosjedioci) koji nisu pristali na takav “suživot” i odustajali su od povratka u svoj grad – a u onima koji su se usprkos svemu tamo vratili i ostali (a nisu pripadali novouspostavljenoj društvenoj “eliti”) javilo se sasvim opravdano nezadovoljstvo.
Oni jednostavno nisu mogli razumjeti da u miru gube grad koji su uz tolike žrtve branili u ratu i za koji su toliko patili.
Vukovar je dobrim dijelom naslijedio “krajinske” kadrove u lokalnim tijelima vlasti i gradskim službama, zahvaljujući odredbama sramotnog Erdutskog sporazuma i drskosti političkih lidera Srba u Podunavlju, pa i dobrog dijela njihovih sljedbenika koji su i dalje Vukovar smatrali “srpskim gradom” – i to čak bez ikakvoga obzira i zadrške javno iznosili.
Svaki Vukovarac (koji ne pripada toj povlaštenoj skupini ili nije u savez s njima) reći će vam kako su od 1998. godine nadalje oni koji su u gradu ostali (ili doselili) za vrijeme njegove okupacije, imali privilegirani položaj.
I to je, nažalost, neoboriva činjenica.
“Krajišnici” su i poslije okupacije “drmali” lokalnim tijelima vlasti, gradskim službama, tržnicom (koja je i danas žila kucavica grada), prvi su bili na redu za zapošljavanje u državnim institucijama, prvi se dočepali sredstava za pokretanje biznisa (što ih je dodjeljivala hrvatska Vlada za oživljavanje gospodarstva) itd., itd.
Iako su mnogi od njih (poput bivšeg Šešeljevog četničkog vojvode i predsjednika njegove stranke za “SAO Krajinu” Rada Leskovca) i nakon što su dobili pozamašna sredstva za započinjanje vlastitog privatnog posla nastavili veličati “SAO Krajinu” i velikosrpsku ideologiju, to je kod strane gospode zagrebačke na Pantovčaku i Markovom Trgu prolazilo nezapaženo, kao i mnoge druge pojave (stalni četnički incidenti – pogotovu na utakmicama, koncertima, za pravoslavne Božiće, Uskrse, te skrnavljenja spomenika žrtvama iz Domovinskog rata itd., itd.).
U Vukovaru je zgažena i ponižena hrvatska žrtva i žrtva svih drugih branitelja koji su se borili i patili za njegovu slobodu. I to je bio i ostao glavni uzrok nemogućnosti pravog i iskrenog suživota, jer suživota nema bez zdravih temelja i elementarne pravde, BEZ ISTINE.
Oni koji su od Vukovara više uzeli nego su mu dali nemaju pravo određivati kako će se ponašati žrtva
Vukovarska je priča, dakako, mnogo složenija i nije ju moguće ispričati u tri riječi, ali ostaje činjenica da je pometanje problema pod tepih dovelo do toga da je Vukovar ostao podijeljeni grad. On tako funkcionira već 20 godina i to je istina koju mora priznati svatko tko priznaje realnost.
Ovaj prosvjed zakazan za 13. listopada objektivno je uperen i protiv nerada državnih institucija i nepoduzimanja onoga što su odavno morali a nisu odradili u zadnjih 20 i više godina.
I, naravno, ne može se očekivati da će bilo tko zaposlen u policiji, Državnom odvjetništvu, Općinskom sudu ili bilo kojoj drugoj državnoj službi (pogotovu ako zauzima neku značajniju poziciju) bio on Hrvat, Srbin, Mađar, Čeh, Nijemac ili pripadao ma kojem drugom narodu, činiti nešto što bi mu moglo ugroziti poziciju ili radno mjesto, što je s ljudskog stanovišta i razumljivo.
No, postoji još nešto, a to je pitanje međusobne povezanosti i isprepletenosti interesa (jer ni Vukovar nije na to imun, kao i bilo koja druga sredina u Hrvatskoj), jer ponašanje birokracije ima svoje zakonitosti.
Njihova zajednička “crta obrane” je zadržavanje postojećeg stanja, odnosno, pozicija koje zauzimaju. Njih ne zanimaju nikakva pravda, istina, niti progon zločina, nego su isključivo vođeni vlastitim interesima. I to je savršeno jasno i dobro poznato svakom Vukovarcu, koliko god se o ovoj temi šutjelo.
Najkraće rečeno, oni kojima je dobro i koje rat nije okrznuo imaju jedan stav prema stvarnosti, a žrtve koje čekaju na pravdu više od 26 godina drugi.
Ali, krajnje je nemoralno i nije ljudski poslije toliko godina tjerati žrtvu da šuti i podnosi i dalje očitu nepravdu samo zato da ne bi narušavala nečiji konformizam.
I još je nemoralnije kad to čine naturalizirani “Vukovarci” koji su u taj grad došli sasvim slučajno, u potrazi za poslom i stanom i koji ga toliko osjećaju “svojim” da bi iz njega vrlo rado zbrisali onog trenutka kad bi im netko u Osijeku, Zagrebu, Rijeci ili Splitu ponudio slično radno mjesto i kakav-takav stan.
Oni danas uzimaju sebi za pravo arbitrirati ili “gatati” o tomu što će se dogoditi 13. listopada.
Ja nisam Baba Vanga (kao novinarka Rašović) i ne znam što će biti za sedam dana na prosvjedu u Vukovaru, ali u jedno sam posve siguran: Vukovar je u Hrvatskoj i Hrvatska će tog dana biti u Vukovaru s Vukovarcima – onima koji su obranili grad, dali sve za Vukovar i najviše propatili – bilo to komu drago ili ne.
Ne sporim pravo nikomu tko živi u tom gradu da se smatra Vukovarcem, neovisno o tomu je li tamo rođen ili je došao jučer. Daj Bože da se svi u Hrvatskoj osjećamo tako, ali iskreno i bez glume, bez zadnjih i skrivenih namjera.
Ali, neka mi bude dopušteno reći i ovo: Nije niti može biti veći Vukovarac od ratnih stradalnika grada heroja onaj koji je prije deset ili petnaest godina došao u ovaj grad radi posla i stana i koji ništa za njega nije dao – ali uzeo jeste.
Pravi Vukovarci su dali gradu mnogo više nego su od njega dobili ili uzeli i to je saldo koji na kraju priče moramo uzeti u obzir, jer ljubav se mjeri žrtvom i odricanjem, a ne busanjem u prsa i velikim riječima iza kojih ne stoji ništa.
I to je (po meni) temeljna razlika između Vukovaraca i “Vukovaraca”.
Naravno, legitimno je biti i protiv prosvjeda.
Svi oni građani Hrvatske, pa i Vukovarci koji su protiv (a sigurno ima i takvih, ne dvojim), mogu slobodno organizirati svoj “kontra-prosvjed” (zašto ne!?) i javno zatražiti da ratni zločinci ostanu i dalje nekažnjeni, a institucije zadužene za taj dio posla nastave po starom. Sasvim sam siguran da bi imali popriličnu potporu od SDSS-a, dožupana Ćurčića (koji se ni danas “ne može sjetiti” je li bio 20. studenoga 1991. godine na Ovčari ili nije), ministrice Žalac, pa i svojih istomišljenika s lijeve obale Dunava.
Bilo bi to mnogo poštenije, nego rovariti putem društvenih mreža i zaplotnjački minirati pokušaj da se konačno poslije 27 godina čekanja stvari pomaknu s mrtve točke, a žrtve, njihovi potomci i rodbina postignu neku elementarnu pravdu kao zalog bolje budućnosti i zdravijih odnosa u gradu mučeniku i heroju.
Oni koji rane Vukovara ne osjećaju kao svoje, nemaju pravo prigušiti glas žrtve i ušutkati je. Minimum pristojnosti nalaže da se odmaknu – jer to ionako nije njihov problem. Njih rat nije dotaknuo i oni s tom pričom nemaju ništa.
Konačno su se svi mogući “dušebrižnici” – od premijera Plenkovića i pojedinih ministara do lijevo-liberalne i neokomunističke klike, mainstream medija, SDSS-a i ostalih “progresivnih” snaga našli na istoj valnoj duljini. Zdušno rade na politizaciji budućeg prosvjeda, dok u isto vrijeme dižu dreku oko toga kako neki drugi “žele politizirati predstojeći skup”.
Sindrom piromana koji potpale požar pa prvi jurnu kako bi ga tobože “ugasili” (i to benzinom) i nije neka novost kod nas. Često smo svjedoci toga.
Treba li ponoviti: prosvjedovat će se protiv tromosti državnih institucija i tražiti brže procesuiranje svih ratnih zločina, neovisno koje su nacionalnosti ili vjere, kako žrtve, tako i počinitelji.
Komu to smeta, objektivno se stavlja u poziciju obrane onih koji su vršili ratne zločine.
Zlatko Pinter
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala **