Tradicijska kultura
Hrvatsku tradicijsku kulturu obilježava izrazita raznolikost. Ekološki uvjeti i utjecaji kultura s kojima su Hrvati tijekom povijesti dolazili u dodir (sredozemne, srednjoeuropske, starobalkanske, orijentalne i dr.) uvjetovali su razvoj triju specifičnih regionalnih kultura: panonske, dinarske i jadranske.
Panonsku je kulturnu zonu obilježavala kultura žitarica, lana i konoplje te stajski uzgoj krupne stoke (konji, goveda). Stanovalo se u prizemnicama od drva ili zemljom omazanog pletera (zapad) te od nabijene ilovače ili nepečene opeke (istok), pokrivenima slamom. Uz rijeke Kupu i Savu prevladavale su drvene katnice, nastale od nekadašnjih sojenica. Pokućstvo je bilo visoko. Od domaćih je obrta osobito bilo razvijeno tkanje na vodoravnom tkalačkom stanu i lončarstvo na nožnom kolu. Od likovnog je izraza posebno bilo zanimljivo ukrašavanje (šaranje)tikvica. Odjeća je bila od platna, gusto nabrana, s bogatim utkanim ili vezenim ukrasima, te dopunjena suknenim i kožnatim prslucima, prostranim suknenim kabanicama ili kožusima i širokim opancima kapičarima ili čizmama. Žene su nosile ogrlice od koralja i staklenih perlica, a u Slavoniji su se kitile zlatnicima.
Licitar, šareno ukrašen kolač koji se tradicionalno proizvodi u sjevernoj Hrvatskoj, najčešće u obliku srca. Obrtnici, medičari, izrađuju i pića od meda te voštane predmete. Njihov je obrt uvršten na UNESCO-ovu listu svjetske nematerijalne baštine.
Karakteristični su bili godišnji ophodi mladeži selom na blagdane sa skupljanjem darova (jurjaši na Jurjevo, kraljice ili ljelje na Duhove, ladarice na Ivanje, betlehemari na Badnju večer i dr.) te bogati svadbeni običaji. Glazbena i plesna tradicija također su raznolike. Posebnost Međimurja jednoglasni su napjevi koji se temelje na srednjovjekovnim ljestvicama (tzv. starocrkveni načini), a od glazbala bordunska citra, cimbal i violina, uz pratnju kojih su se plesali plesovi u paru (utjecaj alpske zone). Najpoznatiji ples sjeverozapadne i središnje Hrvatske, drmeš,pleše se u parovima ili malim kolima uz svirku gudačkog sastava zvana guci. Za Slavoniju i Baranju karakteristično je plesanje u kolu, praćeno svirkom na gajdama,puhačkom glazbalu s mješinom, koje je do 20. st. gotovo u potpunosti potisnula tambura.
U dinarskoj je kulturnoj zoni (gorska Hrvatska i dalmatinsko zaleđe) prevladavalo planinsko stočarstvo (ovce, koze). Pastiri su s velikim stadima ovaca ljeti boravili u planinskim, a zimi u primorskim krajevima, koristeći se pokretnim torovima i kolibicama. U alpskom tipu stočarenja obitelji su sa stokom u proljeće iz dolinskih sela odlazile na visinske stanove, gdje su raspolagale njivama i sjenokošama, a otuda u ljetnim mjesecima na visoke planinske pašnjake. U jesen bi pokupili urod s njiva i pred zimu se vratili u selo. U gorskoj Hrvatskoj kuće su bile pretežno od drva, često s kamenim prizemnim dijelom, visokih i strmih krovova pokrivenih drvenim daščicama. Pokućstvo je bilo nisko.
Čipka, mrežasta ukrasna izrađevina od različitih niti, isprva dio odjevnih predmeta, a poslije i samostalni ukrasni predmet. U Hrvatskoj se izrađuju čipke na iglu (otok Pag), na batiće (Lepoglava u Hrvatskom zagorju) i od agavinih niti (otok Hvar), a uvrštene su na UNESCO-ovu listu svjetske nematerijalne baštine.
U domaćem su obrtu bili zastupljeni izradba vunenih tkanina za posoblje i odjeću, proizvodnja valjanoga sukna u stupama pokretanima vodom, lončarstvo na ručnom kolu. Pastiri su bili posebno vješti u rezbarenju drva. Ženska se nošnja sastojala od platnene košulje ravna kroja s karakterističnim geometrijskim vezom na prsima i rubovima rukava, vunene pregače te dugačkoga suknenoga haljetka zobuna. Muškarci su nosili uske suknene hlače i suknene haljetke u tri sloja preko košulje, široki kožni pojas te više slojeva vunenih čarapa ukrašenih suknom. Djevojke i muškarci nosili su plitke crvene suknene kape, dok su udane žene glavu prekrivale bijelim rupcem. Kao obuća nosili su se lagani prepleteni opanci. Svečanu odjeću dopunjavao je raznovrstan i obilan srebrni nakit te, u muškaraca, urešeno oružje. Za društveni su život bili specifični oblici nekrvnoga srodstva (pobratimstvo, kumstvo).
Za glazbenu tradiciju karakterističan je poseban način pjevanja, ojkanje, koje se javlja kao pripjev stihu u različitim vrstama kratkih pjesama (rozgalicama, gangama i sl.). Dulje pripovjedne pjesme s opisom junačkih djela izvodili su pjevači guslari, koji su svoje pjevanje pratili svirkom na guslama, gudačkom glazbalu s jednom žicom. Tipični je ples nijemo kolo (poznato i kao vrličko, ličko ili sinjsko kolo), koje se izvodi krupnim koracima i poskocima bez glazbene pratnje.
U jadranskoj se kulturnoj zoni stanovništvo bavilo ribarstvom, uzgojem maslina, vinove loze, smokava i badema te ovčarstvom i kozarstvom. Na malim terasastim njivama uzgajalo se povrće i, u manjoj mjeri, žito. Iskorištavalo se samoniklo bilje (npr. brnistra za predivo, rogač). Važno je bilo brodarstvo i trgovina. Kuće su bile kamene, najčešće uske i visoke, s krovovima pokrivenima valjkastim crijepom ili kalanim vapnenačkim pločama. Imale su i otvorena ognjišta, opremljena napom i tipičnim sredozemnim priborom (gradele, verige, mijeh).
Nošnja se razvijala pod utjecajem gradskih sredina. Mušku odjeću obilježavali su opći sredozemni elementi poput širokih hlača stisnutih u nabore i kratkih nogavica te vunenih kapa u obliku tuljca. Žensku je odjeću činila platnena košulja na koju se oblačila zvonolika suknena suknja s naramenicama, opasana vunenim ili svilenim pojasom. Omiljen je bio nakit od plemenitih metala, dopunjen zrncima koralja ili bisera, nerijetko izrađen tehnikom filigrana.
U božićno-novogodišnje doba bio je uobičajen ophod čestitanja uz pjesmu i skupljanje darova (koledanje); vrlo su rašireni bili pokladni običaji. Izrazitim obilježjem narodnoga glazbenog izraza Dalmacije drži se klapsko pjevanje, višeglasno pjevanje u manjim skupinama, klapama, bez glazbene pratnje. Seoske je plesove (linđo, poskočica) pratila svirka na lijerici, trostrunom gudačkom glazbalu, a gradske (šotić, kvadrilja) svirka na gitari ili mandolini. Za tradicijsku glazbu Istre i Hrvatskog primorja karakteristični su kromatski tonski nizovi (najpoznatija je tzv. istarska ljestvica) na kojima se temelje i napjevi i svirka na sopelama (roženicama),puhačkom glazbalu vrlo prodorna zvuka. Često se svira na dvije sopele, malu i veliku, pri čem nastaje dvoglasje u tijesnim intervalima s unisonim ili završecima u oktavi. Isto dvoglasje nastaje i u pjevanju koje izvodi par pjevača. Uz svirku na sopelama plešu se balun i tanac.
Hrvatska ima 13 dobara upisanih na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva:
- čipkarstvo
- dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskoga primorja
- Festa svetoga Vlaha, zaštitnika Dubrovnika (3. veljače)
- godišnji proljetni ophod kraljice ili ljelje iz Gorjana
- godišnji pokladni ophod zvončara s područja Kastavštine
- procesija Za križen na otoku Hvaru (u Velikom tjednu)
- umijeće izrade drvenih tradicijskih dječjih igračaka s područja Hrvatskoga zagorja
- Sinjska alka, viteški turnir u Sinju
- medičarski obrt na području sjeverne Hrvatske
- bećarac, vokalni, odnosno vokalno-instrumentalni napjev s područja Slavonije, Baranje i Srijema
- nijemo kolo s područja Dalmatinske zagore
- višeglasno pjevanje dalmatinskih klapa
- glazbeni izričaj ojkanje.
Početkom 20. st. seosko je stanovništvo činilo više od 80% ukupnoga stanovništva Hrvatske i još je u velikoj mjeri živjelo prema tradicijskim obrascima. Iako je već tijekom 19. st. pod utjecajem modernizacije i urbanizacije tradicijska kultura počela postupno nestajati, taj je proces bio intenzivniji oko polovice 20. stoljeća. Mnogobrojne pojave tradicijske kulture danas nastavljaju život u promijenjenim oblicima i novim kontekstima, dobivaju nova značenja, a neke su od njih postale označiteljima nacionalnog, odnosno regionalnog ili lokalnog identiteta.
Takvi su npr. pokladni ophodi zvončara s područja Kastavštine, izvedbe bojnoga plesa s mačevima moreške u gradu Korčuli i običaja kumpanije u korčulanskim selima, godišnji ophod na Duhove kraljice ili ljelje u Slavoniji i Srijemu, viteško natjecanje Sinjska alka i mnogi drugi. Tradicijska glazba, pjesme i plesovi najčešće se izvode na folklornim smotrama te u različitim svečanim prigodama, pri čem su izvođači odjeveni u narodne nošnje. Najpoznatija takva manifestacija zagrebačka je Međunarodna smotra folklora, zatim Vinkovačke jeseni, Đakovački vezovi (također folklorne smotre), Festival dalmatinskih klapa u Omišu i drugi. Uz mnogobrojna amaterska folklorna društva, njegovanju hrvatske folklorne tradicije posebno je posvećen profesionalni Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske Lado(osnovan 1949).
H.H.