Marko Miljanić, legendarni je ratni zapovjednik obrane Škabrnje, Prkosa i Zemunika Gornjeg. Početkom listopada 1991. počeo je obavljati dužnost zapovjednika Samostalne bojne Škabrnja. U tom hrvatskom selu, gdje su srpski četnici, a poglavito pripadnici zloglasne JNA učinili najstrašnije zločine nad civilima, pretežno ženama, djecom i starcima, na prvoj borbenoj liniji ostao je do 30. studenoga 1991…
Nakon okupacije sela, i dalje je nastavio borbu za slobodu Hrvatske. Tijekom jedne vojne operacije, 2. listopada 1992. bio je i ranjen te je dobio status 40 postotnog ratnog vojnog invalida. Unatoč tome nastavio je obavljati najsloženije vojne i policijske zadatke. Umirovljen je 1997., kao hrvatski policajac, a dosad je na žalost jedino odlikovan Redom hrvatskog trolista (prošle godine na prijedlog moje malenkosti, koja je za njega predlagala veće i značajnije odlikovanje, ali nije prošlo!) te Spomenicom Domovinskog rata i medaljom Oluja.
Uz ratne zapovjednike obrane Vukovara, već odavno je zaslužio i čin generala, ali niti su ga dobili Mile Dedaković-Jastreb i Branko Borković- Mladi Jastreb niti ga je dobio on.
A u Škabrnji se, kao što smo istaknuli, u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata dogodio strašan zločin. Izveli su ga domaći pobunjeni Srbi uz pomoć snaga JNA 18. studenoga 1991., kada je ubijeno 84 Hrvata, 26 branitelja i 58 civila.
U tom malom mjestu nadomak Zadra, nakon srpsko-crnogorske agresije svako je domaćinstvo bilo „zavijeno u crno“.
Kad smo Miljanića upitali, je li tko do danas odgovarao za počinjene ratne zločine u Škabrnji, rekao je:
- Svake godine me to pitaju i uvijek odgovaram isto- nitko! Da, odgovarala je jedna bolničarka, tek toliko da se može reći da su nekoga optužili. No, to je više bila „smijurija“ od ovako ozbiljne teme kao što je ratni zločin.
A tko je, po vama, najviše odgovoran što je Škabrnja zavijena u crno?
- Ratni zločinac Ratko Mladić, koji je bio zapovjednik i glavni kolovođa srpskih zlotvora koji su nosili crvenu zvijezdu petokraku.
Zanimljivo je da je ovo mjesto u dugoj povijesti čak tri puta razoreno i spaljeno….
- Da, prvi puta za vrijeme turskih pohoda, a potom 1944. i 1991.
Pa, tko je razorio Škabrnju u vrijeme II. svjetskog rata?
- Oni koji su, kao i 1991., nosili zvijezdu petokraku!
Vama je dobro poznati primjer obitelji Šegarić iz Škabrnje…
- Kako da ne! Reći ću vam ono što se u našem kraju i te kako dobro zna, samo za primjer, a o čemu sam javno i više puta govorio. Partizanski odbornici su ovdje 1943. pljačkali hrvatski narod, pod parolom „Sve za NOP“. Otimali su sve i sva, od hrane, ulja, stoke…,ali toj otimačini ljudi su se suprotstavljali. Među njima bio je i Šime Šegarić koji nije dozvolio da mu oduzmu kola koja su njemu i njegovoj obitelji značila opstanak. No, zlotvori su pod crvenom petokrakom došli noću, njega mučki ubili, a njegovu suprugu golu i bosu odveli i likvidirali, tako da joj se ni danas ne zna gdje joj je grob. Iza njih ostala su dva sina i četiri kćeri. Jedan sin, stariji, kasnije je pobjegao preko granice i naselio se u Australiji. Drugi sin Radoslav nastavio je živjeti svoj seljački život u kojem je dobio četiri sina i četiri kćerke. Dolaskom 1991. njegov sin Šime, radnik u Zadru, pristupio je pričuvnom sastavu policije. 18. studenoga 1991., kad su ponovno došli zlotvori pod zvijezdom petokrakom, mučki su iz podruma izvukli Radu, masakrirali ga, a tog dana ubijen je i njegov sin Šime. No, toga tužnog i crnog dana u Škabrnji je ubijeno i masakrirano čak 14 članova obitelji Šegarić i to na pragu svoje kuće! Ni zbog toga nitko nije odgovarao!
I što se, gospodine Miljaniću, nakon toga jedino možemo zapitati?
- Puno toga, a prije svega – dokle ćemo to trpjeti, dokle ćemo se ulizivati svojim krvnicima, dokle ćemo držati pognute glave i čega se mi to zapravo bojimo? Nije valjda da se bojimo istine…
Jeste li nedavno bili na skupu u Vukovaru, kad se pitalo: zbog čega se ne optužuju, sude i zatvaraju srpski i ini ratni zločinci?
- Bio sam, kako da ne. Takvi skupove se moraju organizirati i u drugim sredinama.
Neki pričaju da nije istina da se ne istražuju i ne sude srpski i ini ratni zločinci…
- Ako je suditi po Vukovaru, Škabrnji, Voćinu, Saborskom, Petrinji, Sisku, Lipiku, Pakracu i drugim gradovima i mjestima lako je zaključiti da se na tom planu učinilo iznimno malo. Eto, moja majka, koja danas ima 98 godina, ovih je dana pozvana da pred istražnim organima kaže što je to bilo 1991. u Škabrnji, iako je na tu temu dosad svjedočila najmanje desetak puta! Treba li tome dodati još neki komentar?
I vi ste, u nekoliko navrata svjedočili na Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu…
- Da, bio sam svjedok u svezi srbijanskih ratnih zločinaca i zločina. Jednom sam pokazao jednom sucu i fotografije na kojima su bila masakrirana tijela nevinih ljudi iz Škabrnje. Sudac je rekao: nemojte to pokazivati, to ne mogu gledati! No, od mojeg svjedočenja nikada nije bilo ništa. Sve je prošlo kao voda, a ja sam nakon svakog dolaska iz Haaga doživio „živčani slom“, jer sam se uvjerio da mi pričali ili ne pričali sve će biti isto!
Koliko ste vi članova svoje obitelji izgubili u vrijeme Domovinskoga rata?
- Srpski četnici su mi ubili oca, brata i još sedam članova obitelji!
Unatoč svega što ste proživjeli, vratili ste se u Škabrnju…
- Da, vratio sam se, kao i mnogi drugi koji su imali sreću i ostali živi. Iz Škabrnje se nitko ne iseljava. To je bilo i bit će hrvatsko selo, koje smo uspjeli obnoviti, od obiteljskih kuća, škole do crkve. Četnici su čak razorili i našu Župnu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije. Sjekirom, na kojoj je bilo osam zareza i koja je bila sva krvava, odsjekli su glavu kipu Djevice Marije. Razvaljeni kip i sjekira je jedino što je ostalo od te crkve! Inače, crkva je srušena dva mjeseca nakon okupacije.
A što kažete na polemike: hoće li ili ne će srpski politikant Milorad Pupovac ove godine, 18. studenoga, sudjelovati u koloni sjećanja na žrtve Vukovara?
- Taj me uopće ne zanima. Rođen je nedaleko Škabrnje, (Ceranje Donje, kod Benkovca), pa bi bio red da, ako se toliko želi pokloniti nevinim žrtvama, prvo dođe u naše mjesto. I da klekne kao Willy Brandt!
Je li ikada posjetio Škabrnju?
- A još jednom kažem da su mu s ovog područja njegovi korijeni. Bilo bi zanimljivo da ga netko pita – zašto zaobilazi naše mjesto, a tobože se toliko zalaže za mir, osuđivanje zločina i slično?
Nego, kako se danas, 27 godina nakon početka srpske agresije, živi u vašem mjestu?
- Imam dojam da Škabrnja stoji na mjestu. Tome su krivi i ovdašnji političari. Osnovna škola se i dalje zove po imenu Vladimira Nazora, kao da nemamo nekog junaka iz Domovinskoga rata po kojem bi se mogla zvati. Branitelji su, kao i svugdje, razjedinjeni. Od općine naša braniteljska udruga, za razliku od svih drugih, ne prima ni kune! Što da vam još kažem?
Posjećuju li političari Škabrnju?
- Dođu, poslikaju se i – odu. No, za razliku od njih meni je najdraže kad nam dođu školska djeca ili članovi braniteljskih udruga iz svih krajeva države. Obično ih ja dočekam i pričam im istinu!
Kako gledate na hrvatske medije u odnosu na obilježavanje obljetnica iz Domovinskoga rata, odnosno praćenja aktivnosti hrvatskih vitezova?
- Malo se govori i piše o stvaranju slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države, pod vodstvom dr. Franje Tuđmana. Kad su neke obljetnice iz Domovinskoga rata obično im se posveti nekoliko redaka ili objavi fotografija ne veća od poštanske marke. U većini medija uglavnom prevladavaju ekstremno lijevi spisatelji. Jaki su kad treba negativno pisati o Tomislavu Merćepu, pljuju po njemu što se ide liječiti, a o jednom ratnom zločincu ala Vasiljković pišu kao da se radi o „srpskom junaku“. Sva sreća da postoje još dva – tri lista gdje mogu pisati i objavljivati hrvatski domoljubi, i da ima tu i tamo neke tv emisije na lokalnim programima koje ističu samo istinu. No, da nema pojedinih portala gotovo se ništa ne bi znalo o hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. Čudim se HRT-u da imaju samo jednu, kratku, emisiju o hrvatskim braniteljima, a desetak „ala Stanković“ u kojima se pljuje po onima koji su, kako vi obično kažete, bili prvi kad je trebalo!