Svima nam je istom stazom poći, poklonit se herojima Vukovara, njihovoj muci i boli. Zastati u tišini i pomoliti se gradu i puku koji je vječno upisan kao žrtveni jaganjac hrvatskog naroda. Svatko doživi na svoj način silinu emocija koje zapljusnu po dolasku u Vukovar. Jedna majka je svoje emocije, bol i tugu ispisala i riječju iskazala svu ljubav kojom ljubi mučenike i njihov grad, staze i crte na kojima su branili svoju domovinu i svoj Vukovar.
Križ jednog od heroja Vukovara, pripadnika 1. gardijske brigade
Napokon pohodih Vukovar. Bogu hvala.
Taman se podigla magla kad smo pošli iz Zagreba. Široka polja kao da me miluju, pogledom lutam po zrelim kukuruzištima, zlate se bundeve, zelene repe.
Redaju se tako sela i gradovi ravne Slavonije.
Polako se približavamo Vinkovcima, Bosut lijeno teče. Pitomi grad nas dočekao obasjan jesenjim suncem. Malo smo predahnuli krijepeći se vrućom kavom.
Uživam promatrajući prolaznike. Čini mi se da ih poznajem . Ima nešto što nas iznutra veže neraskidivim sponama.
Vozimo se vijugavom cestom kroz hrastovu šumu prema Vukovaru.
Osjećam nemir i tjeskobu.
Nebo se u daljini s ravnicom spaja. Evo nas u Nuštru. Grad okićen zastavama nas pozdravlja. Sjećanja naviru na 1991. godinu i junačku obranu ovog lijepog mjesta.
Uređene kuće i okućnice , prizori dirljivi, srce brže tuče.
Primičemo se Bršadinu,mjestu skoro praznom te se nižu drukčije slike i osjećaji .
Na vidiku nam predgrađe Vukovara, a kako dublje ulazimo u Grad tako se i tuga uvlači u moje biće.
Najprije smo posjetili bolnicu.
Tiho, skoro na prstima da ne probudimo duše preminulih branitelja, civila, djece.
Svaki korak silaska u podrum bolnice povećava jezu u srcu, a neki čudan strah prožima tijelo .
Tajac, misli zamrznute. Upijam prizor po prizor nepodnošljive tišine. Bolno. U tamnoj sobi tek čujan glas nabraja poginule.
Dušu para svako ime i nova je bol, ali na spomen Andrije Alčića i Ivana Poljaka – Sokola, mojih Sinjana, srce mi zajauka.
Blijedih lica, zamukli, izlazimo.
Na Sajmištu grobovi branitelja nijemo progovaraju o krvavim borbama na rodnom pragu.
I obrani, o slobodi.
Mitnica gizdava pred nama.
Vodotoranj ponosno strši salutirajući, pozdravljamo i mi njega, ushićeni hrvatskim simbolom otpora agresorskoj sili.
U Vukovaru zgrade, spomenici, ulice… dišu kao živa bića, svatko svoju priču ima.
Ravnom cestom stižemo do prelijepog Memorijalnog groblja. Miješaju se u kovitlacu sjećanja, tuga i ponos. Zastajem , čitam i gutam imena. Htjela bih svako zagrliti, pomilovati.
O Bože, daj im mir!
Zadržavam se pored grobova Blage Zadre i Marka Babića, junaka koje majke ne rađaju svaki dan.
Posebno žaloste prazni grobovi koji čuvaju humke za nestale u vihoru nepravedene i nepoštene borbe s tuđinskim osvajačem.
Iz počivališta kao da čujem vapaj: “Vi koji bilo što znate, recite, krik nevinih žrtava budit će vas i u grobu. Promislite, i istinom ljagu s duše sperite.“
Zločin ovo bješe , bez kazne i pokajanja.
Hangar na Ovčari. Križ, krunice i svijeće podsjećaju na veliko zlo. Ne ponovilo se.
Čahure donesene sa stratišta umetnute u beton sjaje koracima hodočasnika bez kraja i konca.
Zlokobna tišina, mrak. Fotografije nestalih i pogubljenih drhte, kao opomena.
Nestvarno , čini mi se da sam dospjela s onu stranu , u život zagrobni.
Svaki pronađeni predmet je istaknut i simbolizira osobu, nekog tko je nekad bio na ovoj zemlji, s nama.
Na tamnom svodu svijetle zvjezdice njihovih duša koje bdiju nad nama.
Spirala se vrti s imenima dragih ljudi, zvjerski smaknutih.
Na dnu svijeća plamti progovarajući, ovo nije kraj. Nada se pomalo budi , a vjera u uskrnuće titra u bespuću zbilje.
Bože moj, što su sve prošli ovi nesretni ljudi?!
Dođosmo i do stratišta, pognutih glava. Bez riječi, molitva na usnama prigušena, srce jeca dok obilazimo mjesto tragičnog kraja.
Malo je reći, bol u grudima , a duša ožalošćena klonula.
Na odlasku srećemo P.J. Tromblona. Sitan čovjek velikog srca, prekaljeni borac s Trpinjske ceste.
Legenda živa obrane Vukovara.
Vraćamo se prema Osijeku. Automobilom se polako krećemo Trpinjskom cestom, a uspomene naviru na borbu Davida i Golijata.
Vuka i Dunav žubore plaho i svakim valom nam mašu na rastanku.
Pored biste Blage Zadre zastajemo, još jednom mu se poklanjamo , i tiho ga blagoslivljamo,: „Dragi Blago, junače samozatajni, zvijezdo krijesnico domoljublja, Hrvatska gruda bila ti laka.“
Opraštamo se moj Vukovar i ja.
Iako je ovo moj prvi posjet Gradu heroju , odlazeći rukujem se u srcu sa starim znancem.
Pozdravljamo se sa Slavonijom, sestrom milom , a ona nam čeznutljivo šapuće da dođemo opet , i opet…
Vukovar je rana koja ne zarasta.
Kako vrijeme odmiče bol se pojačava.
Bože, daj snage da oprostimo, ali ne zaboravimo!
Putem svoga sna, 6. listopada 2018. zabilježila
A.P.