“Učenik prvog razreda srednje škole ‘Korčula’ I. B. (15) iznenada se dignuo iz klupe. Odnekud je izvukao kuhinjski nož i krenuo prema profesorici engleskog jezika Sunčani Letini, a potom pred cijelim razredom šokiranih učenika prijetio da će sebi prerezati vene.” (https://www.24sata.hr/news/drama-na-korculi-ucenik-nozem-napao-profesoricu-46934)
“Učenik Elektrostrojarske škole Varaždin 1. listopada fizički je napao nastavnika tijekom nastave, izvijestili su iz Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama. Zbog toga što su takve scene postale česte u Hrvatskoj sindikat poziva na prosvjed.” (https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/ucenik-u-varazdinu-fizicki-napao-profesora-sindikat-na-prosvjed-pozvao-i-ministricu-divjak-20181003)
” – Nasilje nad nastavnicima u srednjim školama postalo je gotovo uobičajena vijest, koja se doduše objavi, ali nema adekvatne reakcije, kako Ministarstva, tako ni medija – upozorava predsjednik Nezavisnog sindikata Branimir Mihalinec. Dodaje kako nasilnici ne snose nikakve ozbiljne sankcije, a žrtve nasilja već idući dan ostaju zaboravljene. U varaždinskom je slučaju škola reagirala promptno i isključila učenika, te obavijestila mjerodavne službe.”
“U starijim razredima u jednoj školskoj godini dogode se prosječno tri slučaja da neki od učitelja dobije pljusku, nogom u stražnjicu ili šaku u glavu od učenika, bude ispljuvan s leđa od ‘nepoznatog počinitelja’..
Češći su slučajevi da učenici gađaju učitelja različitim predmetima, vrijeđaju ga, nazivaju pogrdnim imenima, ili na drugi način otvoreno pokazuju nepoštovanje i neposluh. Najmlađi učenik u našoj školi koji je tupim predmetom izudarao učiteljicu ima sedam godina.”
“Napadi na nastavnike u 2005.
siječanj 2005. Prijetnje smrću
– učiteljici engleskog jezika Renati Kraljić u OŠ Rugvica učenici prijetili smrću i uništili joj automobil
veljača 2005. Otac na profesora
– otac učenice Medicinske škole u Rijeci zbog jedinice iz latinskog na školskom hodniku napao profesora latinskog Ivu Zuraka
rujan 2005. Ozlijedio profesora
– nasilni mladić zbog djevojke u Strukovnom umjetničkom učilištu u Zaboku razbio ulazna vrata i ozlijedio prof. Marijana Hrastinskog
listopad 2005. Istukao je u razredu
– učiteljicu Nedu Mandić u Kaštel Sućurcu bivši učenik istukao u razredu pred učenicima
listopad 2005. Mjenjačem po glavi
– učenik 1. razreda Škole za cestovni promet u Zagrebu na satu kamionskim mjenjačem po glavi izudarao profesoricu Mirjanu Vidanović
studeni 2005. Prijetnje smrću
– u OŠ Hinka Juhna u Podgoraču učitelja hrvatskog jezika Stanka Potnara istukao otac učenika 8. razreda
prosinac 2005. Nožem na profesora
– Zdravka Pervana, profesora hrvatskog jezika u Srednjoj školi Fra Andrije Kačića Miošića u Makarskoj, učenik probo nožem
(https://www.jutarnji.hr/arhiva/napadi-na-nastavnike-u-2005./3398525/; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)
Ovo je samo nekoliko nasumično odabranih informacija koje se mogu naći na Internetu, između tisuća incidenata što se godišnje dogode u našim školama (kako osnovnim, tako i srednjim), a čiji su vinovnici u pravilu učenici ili njihovi roditelji.
Posebna su priča incidenti vezano za društvene mreže i mobitele. Vjerojatno ste svi čuli za brojne slučajeve u kojima naša “čedna” dječica u vrijeme školskih odmora snimaju svoje kolege, kolegice – ili čak nastavnike i nastavnice – u onim najintimnijim trenucima, u toaletima, što potom ne rijetko završava na Internetu, na opće veselje onih koji se bave tim primitivnim “spačkama” i njihove škvadre.
“Zgodno”, zar ne?
Čak i na nastavi, u vrijeme držanja sata, neki nastavnici nisu pošteđeni toga da njihova intima završi na društvenim mrežama. Poznati su slučajevi organiziranih izvođenja takvih “akcija”, pri čemu jedan od učenika drži mobitel spreman za snimanje, a drugi se prikrade nastavniku (dok je ovaj okrenut leđima i piše nešto na ploči), hitro mu svuče donji dio odjeće…mobitel blicne i eto ti nove fotke koja će jedno vrijeme zasmijavati društvo kad se objavi na fejsu i dijeli frendovima putem MMS-a.
I koga briga za posljedice!? Učitelji, nastavnici i profesori su tu u ulozi dežurnih budala koje primitivcima bez temeljnog obiteljskog odgoja imaju poslužiti za iživljavanje.
Kad se dogodi nešto, najčešće se, kako je to već uobičajeno, digne “kuka i motika” na nastavnike, ravnatelja, pa ne rijetko i ministra obrazovanja, a da se nitko pri tomu ne pita: kako odgajamo svoju djecu i kuda to sve skupa vodi?
Ne želim docirati o nekim prošlim vremenima, kad se u razredu u vrijeme nastave mogla “čuti muha u letu”, svaka riječ nastavnika slušala otvorenih usta, a na spomen toga da će u školu biti pozvan neki od roditelja (u slučaju ozbiljnijeg izgreda kojeg od učenika), bio je dovoljan da se krivac poklopi po ušima, bude manji od bubice i za jedno dulje vrijeme apstinira od nestašluka. Jer, kad dođu roditelji, znalo se što slijedi. Majka ili otac su prvo tukli, pa onda pitali što se dogodilo. Učitelj, nastavnik, profesor, pa čak i teta kuharica ili domar, bili su nedodirljivi autoriteti i nikomu od učenika nije na kraj pameti bilo uputiti im kakvu neprimjerenu riječ, kamo li ih fizički napadati. Ni ćuške ili kažnjavanje udaranjem ravnalom po prstima nisu bili rijetkost. Učiteljice (u nižim razredima) su kao uobičajeni rekvizit za osiguravanje mira na satu uvijek u pripravi imale šibu. I nitko od nas se zbog toga nije žalio roditeljima, niti je doživljavao traume. I što je još zanimljivije – ne sjećam se da smo učitelje ili nastavnike mrzili radi toga. Jer, oni nisu nikad kažnjavali bez razloga.
Da, bilo je to u vrijeme kad nismo ni znali koliko smo “zaostali”. Sad smo “napredni” i “suvremeni”, pa je pravo na primitivizam, bezobrazluk i iživljavanje učenika iznad prava nastavnika na normalan rad u instituciji koja je temelj obrazovanja i odgoja – stvaranja novih ljudi, onih na kojima ostaje budućnost nakon nas.
Najnoviji slučaj fizičkog sukoba između učenika i profesora u Tehničkoj školi u Čakovcu opravdano je izazvao novu buru u javnosti. I treba biti tako. Jer, škole su zadnje mjesto u kojima bi se smjelo tolerirati nasilje.
Prema izvješćima medija, sukobu je prethodio izgred 16-godišnjeg učenika koji je profesora pogodio kredom u glavu, nakon čega je ovaj izgubio živce i (navodno) “odgurnuo” ga (ili udario) nogom.
“‘Razlog za taj incident bilo je neprimjereno i neprihvatljivo ponašanje i provociranje učenika prema predmetnom nastavniku, a isto tako predmetni nastavnik je neprihvatljivo i neprimjereno reagirao’, smatra Dražen Blažeka, ravnatelj Tehničke škole Čakovec.
No ovo nije bilo prvo provociranje profesora. Kredom u glavu dobivao je i nekoliko puta posljednjih mjeseci.
Iako mu je liječnička pomoć ponuđena, napadnuti učenik i majka su je odbili. Škola je odmah pokrenula svoju istragu kako bi utvrdila što se točno dogodilo na satu.
U priču se u srijedu uključila i međimurska policija koja je cijelo prijepodne u školi obavljala obavijesne razgovore s profesorom ali i učenikom koji tvrdi kako je žrtva napada vlastita profesora.” (https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/cakovec-profesor-tehnicke-skole-se-potukao-s-ucenikom-koji-ga-je-gadjao-kredom—541126.html)
U ovom slučaju je profesor, na sreću, dobio desetak sekundi kako bi objasnio svoj stav pred TV kamerama. Uspio je izustiti toliko da je svjestan kako nije postupio primjereno, priznao je da je izgubio kontrolu nad sobom, ali i rekao kako ga “sustav ne štiti”.
I upravo je to tragično i nije normalno. Da u bilo kojoj situaciji obrazovni djelatnik – ili bilo koji drugi zaposlenik u školskim ustanovama – bude na vjetrometini, prepušten volji nasilnika i kabadahija, balavaca koji svoju lijenost, neznanje, nerad i nedostatak kućnog odgoja izražavaju agresijom.
Zar nije sramotno da sindikati zaposlenih u obrazovanju moraju organizirati prosvjede na trgovima kako bi ukazali na porast nasilja prema učiteljima, nastavnicima i profesorima?
Nastojanja da se “zaštite prava djece” i to tako što im se dopušta neograničena sloboda, vraća nam se kao bumerang. Iz jedne krajnosti i sustava kad dijete nije imalo pravo glasa u školi, upali smo u drugu u kojoj mu se dopušta sve, pa i nesmetano teroriziranje nastavnika i drugih učenika.
Stara je istina da sve polazi iz obitelji. Škola ne može nadomjestiti nedostatak obiteljskog odgoja, koliko god se njezini djelatnici trudili, jer dijete se od malih nogu mora usmjeravati i pripremati za život koji ga čeka.
Samo jedan učenik “neprilagođenog” ponašanja dovoljan je da poremeti normalno odvijanje nastave i stvori probleme i nastavnicima i ostaloj djeci u razredu. A ako ima više takvih, utoliko gore.
Bilo kakva jednostranost može biti izvor nepravde i samo pogoršati stanje. Ne može se i ne smije polaziti od toga da je učenik uvijek u pravu, pa bi u tom smislu trebalo educirati i mnoge roditelje koji su pripravni bez ikakve provjere i prikupljanja osnovnih informacija “osuti paljbu” po nastavniku, jer su toliko subjektivni i pristrani da im na pamet ne pada da bi njihov mezimac (ili mezimica) mogli pogriješiti pa iz obijesti (ili kakvog drugog razloga) počiniti nešto neprilično.
Naravno, svaki slučaj za sebe, pa tako i ovaj najnoviji, u kojemu je nužno utvrditi sve okolnosti i postupiti pravedno.
Samo, pitam se, uzima li tko u obzir činjenicu da ima i takvih učenika koji svojim učiteljima, nastavnicima ili profesorima namjerno i smišljeno zagorčavaju život, “piju krv na slamku”, kidaju im živce i maltretiraju ih mjesecima ili godinama i to nesmetano i neometano iz tko zna kojih sve razloga – i nikom ništa!?
Ne zaboravimo da nastavnici najčešće nemaju nikakvu zaštitu niti od ravnatelja škola kojima je u većini slučajeva jedino važno da imaju što manje problema s učenicima i roditeljima, kako se ovi ne bi žalili Ministarstvu. I ti truli kompromisi na koje ravnatelji pristaju (isključivo radi svojih fotelja ili zato da im škola ne dođe “na zao glas”) na kraju se obiju o glavu njihovim kolegama čiji je posao držati nastavu i odgajati djecu.
Učiteljima, nastavnicima i profesorima nitko ne može nadoknaditi izgubljeno zdravlje, ali može im se vratiti dignitet, dostojanstvo i autoritet. I to mora učiniti sustav. Na primjeren, pravedan i prihvatljiv način.
Lako je glumatati “zaštitnika prava djece”. A što je s pravima djelatnika u obrazovnom procesu? Imaju li oni pravo na mir, normalno obavljanje svoga posla, na ljudsko i profesionalno dostojanstvo!?
Svakoga od ovih naših “mudraca” koji zagovaraju neograničene slobode djece i groze se na svaki povišeni ton (kamo li na ćušku koja bi se eventualno udarila nekomu tko prelazi sve granice normalnog ponašanja u školi i na nastavi), poslao bih na par mjeseci kao volontera-predavača u bilo koju od naših srednjih ili osnovnih škola – pa bih ga nakon toga pitao za mišljenje.
Mudrovati i smišljati pravila u stvarima koje te se ne dotiču i nije neki problem.
Samo, to ima i posljedice, koje se obično ne uzimaju u obzir. A morale bi.
Zlatko Pinter