Prošlo je dvadeset i osam godina od prvih višestranačkih izbora i donošenja prvog demokratskog Ustava Republike Hrvatske, dvadeset i šest godina od međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, dvadeset i tri godine od oslobađanja većine okupiranih područja Republike Hrvatske, dvadeset godina od završetka mirne reintegracije Hrvatskog podunavlja i pet godina od prijema Hrvatske u Europsku uniju…
Uz sva postignuća koja su u proteklom vremenu ostvarena, u cjelini uzevši, većina hrvatskog naroda nezadovoljna je sadašnjim prilikama u Hrvatskoj i smjerom kojim se Hrvatska kreće.
Neispunjena očekivanja hrvatskih građana očituju se prije svega na području gospodarskog razvitka koji je daleko ispod hrvatskih objektivnih prirodnih ali i ljudskih potencijala.
Najočiglednije posljedice neispunjenih hrvatskih očekivanja ogledaju se u demografskom slomu koji dobiva razmjere nacionalne kataklizme i prijeti samom opstanku hrvatskog naroda, a odvija se na dvije podjednako opasne i međusobno povezanerazine:1. iseljavanje i 2.drastični pad broja novorođene djece.
Nastave li se sadašnji trendovi, po vrlo preciznim izračunima demografa, do kraja stoljeća, Hrvatska bi mogla imati tek nešto više od dva milijuna stanovnika, dakle upola manje nego danas. Ova crna prognoza dobiva posebnu dimenziju kad se stavi u kontekst sve snažnijih planetarnih migracija i nastavka golemog porasta broja stanovnika u siromašnijim dijelovima svijeta. Do 2050. očekuje se da će na Zemlji živjeti oko dvije miljarde ljudi više nego danas. Ta činjenica očekivane sve veće migrantske pritiske čini posve izvjesnim. Postavlja se posve opravdano pitanje:što će se u tom kontekstu dogoditi s ispražnjenim prostorom Hrvatske. Ovo pitanje dobiva na dodatnoj težini kad se stavi u kontekst aktualnog takozvanog Marakeškog sporazuma.
U kontekstu navedenih crnih prognoza, samohvale o porastu bruto društvenog proizvoda od jedan ili dva posto zvuče gotovo groteskno.
Prva funkcija i svrha postojanja svake nacionalne države, pa tako i Hrvatske, jest opstanak i razvitak naroda koji ju je stvorio i koji u njoj živi.
S obzirom na spomenute činjenice, čini se da država Hrvatska ne ispunjava dvije navedene temeljne funkcije zbog kojih je, uz neizrecive žrtve brojnih hrvatskih naraštaja, napose ovog posljednjeg, koji je uspješno dovršio njezino konačno konstituiranje.
Postavlja se temeljno pitanje: koji su uzroci navedenom zabrinjavajućem stanju?
Jedan od glavnih uzroka nesumnjivo se nalazi u modelu upravljanja Hrvatskom, odnosno njezinom političkom sustavu i upravnom ustroju.
Nedvojbeno je da se postojeći politički sustav u Hrvatskoj pokazuje neučinkovitim i nesvrhovitim.
Neučinkovitost političkog i upravnog ustroja Hrvatske ogleda se ponajviše na tri razine: 1.samoblokirajuća ustavna podjela ovlasti između institucije predsjednika Republike Hrvatske i Vlade Republike Hrvatske, 2.administrativno teritorijalna fragmentiranost Hrvatske i 3. izborni sustav po kojem se biraju zastupnici u Hrvatski sabor.
Želi li se uspostaviti učinkovitiji i svrhovitiji politički sustav i model upravljanja Hrvatskom, koji će omogućiti snažni zaokret u zabrinjavajućim aktualnim trendovima u Hrvatskoj, koji prijete nesagledivim posljedicama, nužni su temeljiti zahvati na sve tri spomenute razine.
1.Sadašnja ustavna podjela ovlasti između institucije predsjednika Republike i Vlade, posljedica je kompromisa ondašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića i predsjednika Vlade Ivice Račana, kojima je bio zajednički nerazumni cilj oslabiti sve mehanizme i atribute države Hrvatske kao takve. U tom kontekstu, uz uspostavljanje potpuno nedjelotvornog ustavnog modela, gotovo je potpuno raspuštena Hrvatska vojska, ukinut je obvezni vojni rok a na simboličkoj ali ni malo nevažnoj razini potpuno je relativiziran kalendar državnih blagdana. Sadašnji model ostavlja kod hrvatskih građana opravdan dojam kao da Hrvatska ima dvije vanjske i dvije nacionalno sigurnosne politike.
2.Nakon dvadeset i pet godina postojanja sadašnjeg teritorijalnog ustroja Hrvatske čije je glavno obilježje pretjerana fragmentiranost i s tim povezana neučinkovitost, čini se neizbježnim to pitanje, zanemarujući kratkoročno političko kalkulantstvo, staviti na dnevni red.
- Sustav po kojem se u proteklih dvadesetak godina provode izbori za Sabor Republike Hrvatske i s tim povezani modeli izbornih jedinica, pokazali su se posve neprikladnim.
(Samo povećanje broja zastupnika koji bi se birali preferencijalnim glasovima i sa ovakvim izbornim jedinicama ne bi dao željeni rezultat. Naime, kad bi se ta promjena i dogodila stranačkim vođama ostaje mogućnost da na svoje stranačke liste stave svih četrnaest poslušnika pa bi im bilo svejedno kome od njih će birači dati preferencijalni glas.)
Temeljne posljedice sadašnjeg izbornog modela ogledaju se u:
– potpunoj odvojenosti izabranih zastupnika od svojih birača,
– izostanku mogućnosti da svaki birač u Hrvatskoj zna tko je njegov zastupnik u Saboru,
– apsolutnoj brizi i borbi potencijalnih kandidata za zastupnička mjesta u Saboru, prije i ispred svega, za naklonost stranačkog vođe
– potpunoj nezainteresiranost zastupnika za raspoloženje i volju birača,
– dokidanju unutarstranačke demokratičnosti i mogućnosti otvorenog sučeljavanja mišljenja bez straha od posljedica,
– koncentraciji goleme moći u rukama stranačkih vođa koji potiču negativnu kadrovsku selekciju dajući uvijek prednost beskarakternim i poslušnima pred karakternim i kompetentnima.
Sve to zajedno rezultira činjenicom da je sve vidljivija odvojenost političkih elita od naroda, što se ogleda u njihovoj spremnosti da s nepodnošljivom lakoćom donose odluke protivne interesu i volji većine hrvatskih građana. Jedan od najoglednijih primjera je slučaj s prihvaćanjem takozvane Istanbulske konvencije i ništa manje aktualnim Marakeškim sporazumom. Navedena tvrdnja svoju osobitu potvrdu nalazi u skandaloznom načinu na koji je Vlada onemogućila referendumske inicijative u svezi s Istanbulskom konvencijom i Izbornim zakonom.
Sve navedeno, a osobito Vladina opstrukcija građanskih inicijativa u svezi s mogućim raspisivanjem referenduma, upućuje na zaključak da je sadašnji model upravljanja Hrvatskom doveo u pitanje temeljno ustavno načelo zapisano u drugom stavku prvog članka Ustava Republike Hrvatske koje glasi: „U Republici Hrvatskoj vlast proizilazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.“
Nedvojbenim opstruiranjem referendumskih inicijativa na grub se način krši odredba stavka trećeg iz članka prvog Ustava Republike Hrvatske koja glasi: „Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i NEPOSREDNIM ODLUČIVANJEM.“
Uz očite operativne opstrukcije, od strane vlasti, posebno treba istaknuti da je, nažalost, i u Ustav Republike Hrvatske ugrađena odredba koja pravo naroda da ostvaruje vlast i „neposrednim odlučivanjem“čini gotovo jedva mogućim.
Naime u 87. članku Ustava Republike Hrvatske, stavku trećem, propisano je „ …Hrvatski sabor će raspisati referendum u skladu sa zakonom ako to zatraži DESET posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj.“
Ovakva ustavna odredba, povezana sa vrlo restriktivnim zakonskim riješenjima i opstrukcijom izvršne vlasti, ustavno pravo naroda da ostvaruje vlast i „NEPOSREDNIM ODLUČIVANJEM“svedeno je na minimum ili je posve neprovedivo.
Ustavna odredba prema kojoj je uvjet za obvezno raspisivanje referenduma čak DESETposto od ukupnog proja birača neusporedivo je rigoroznija od uvjeta propisanih u državama u okruženju. Isti je slučaj s vremenom (svega petnaest dana) koje se građanskim inicijativama stavlja na raspolaganje za prikupljanje potpisa.
Za usporedbu: u Sloveniji je potrebno prikupiti 2 % potpisa od ukupnog broja birača u roku od 30 dana, u Švicarskoj 1,2 % potpisa u roku od 18 mjeseci, u Mađarskoj 2 % potpisa u roku od 120 dana.
Na temelju svega navedenog, a u svrhu početka ozbiljnih i nužnih zahvata u manjkavi hrvatski politički sustav, kojega vladajuće elite, očigledno nemaju namjeru mijenjati, smatram prije svega potrebnim osigurati realnu ostvarivost prava naroda da vrši svoju suverenu vlast i „NEPOSREDNIM ODLUČIVANJEM“.
To se može postići isključivo izmjenom stavka trećeg u članku 87. Ustava republike Hrvatske na način da se obvezatan broj potpisa od ukupnog broja birača sa DESET posto spusti na DVA posto.
Čvrsto sam uvjeren da bi referendumska inicijativa sa jednostavno sročenim pitanjem: „JESTE LI ZA TO DA SE RIJEČI ‘DESET POSTO‘ U STAVKU TREĆEM ČLANKA 87. USTAVA REPUBLIKE HRVATSKE ZAMIJENE RIJEČIMA ‘DVA POSTO“?“ naišla na najširu podršku golemog broja hrvatskih građana i da bi ovakav zahvat u Ustav Republike Hrvatske širom otvorio vrata realnoj ostvarivosti Ustavom zajamčenog prava naroda da ostvaruje vlast i „NEPOSREDNIM ODLUČIVANJEM.“
Ovo, sasvim moguće, postignuće osim što bi učinilo u realnosti ostvarivo navedeno ustavno pravo naroda prisililo bi i izvršnu i zakonodavnu vlast da volju i interese hrvatskog naroda i svih hrvatskih građana stave ispred svih drugih interesa. Ako zbog ničeg drugog onda stoga što bi svaka vlast bila suočeni sa stalnom mogućnošću naroda da svoju vlast, u svezi s bilo kojim, ustavnom dopuštenim, pitanjem ostvari i neposrednim odlučivanjem
Ostvarenje ovog cilja učinile bi se ostvarivim ozbiljne i nužne promjene i na drugim spomenutim područjima bez kojih model upravljanja Hrvatskom i hrvatski politički sustav u cjelini ne mogu ispuniti pravedna i opravdana očekivanja koje hrvatski narod očekuje od svoje države.
Samo na taj način bila bi opravdana i sama opstojnost države Hrvatske i sve žrtve koje je hrvatski narod kroz stoljeća podnio kako bi ostvario njezinu konačnu uspostavu.
Za ostvarenje navedenog cilja svaki trud, napor i žrtva unaprijed su opravdani.
Piše – Drago Krpina