U povodu još jedne obljetnice smrti prvog hrvatskog predsjednika, vojskovođe i pobjednika hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata dr. Franje Tuđmana (14.5.1922.-10.12.1999.), kad se opetovano javljaju ekstremno lijevi komunističko nastrojeni u cilju, najblaže rečeno, omalovažavanja svega onog što smo dosad postigli, a poglavito u vrijeme rata, Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.), postavlja pitanje: političarima, povjesničarima, medijima, akademicima, antifašistima i svima drugima kojih se to tiče:
Što bi se dogodilo s hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji da smo bili poraženi u Domovinskome ratu, odnosno da nismo bacili na koljena treću ili četvrtu vojsku u Europi te što bi se u tom slučaju dogodilo s dr. Franjom Tuđmanom i njegovim najbližim suradnicima?
Naime, o tome se ne govori i ne piše. Oni, poglavito, koji nisu sudjelovali u ratu, u obrani Domovine, koji nisu dali krv (pa ni čašu hladne vode, kako bi rekla pok. Kata Šoljić), za slobodnu, samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu, smatraju da je “normalno” da smo “u trapericama i starim puškama” došli do pobjede, a za to što je u vrijeme rata poginulo ili ranjeno na desetine tisuća ljudi, obično kažu: “pa, bio je rat, i netko je morao i stradati.“
Dakle, drugovi i drugarice, gospodo i gospođe, koji ste postali i članovi Europske unije, (zahvaljujući hrvatskim braniteljima!), s iznimnim nestrpljenjem očekujemo vaše odgovore, tim prije što znamo da se vama, koji ste rat proveli u „podrumima“ ništa ne bi dogodilo, odnosno još bi više napredovali, dok s druge pak strane, oni koji su poput hrvatskih majki samo dolazili u posjet hrvatskim vitezovima i na prve crte bojišta, za razliku od vas, mogli su nastradati. Neki nažalost i jesu!
Mladen Pavković,
predsjednik UHBDR 91.