Predsjednik DSS-a i zamjenik gradonačelnika Vukovara, Srđan Milaković, na sjednici Gradskog vijeća, u utorak (18. ovog mjeseca) pljunuo je u lice žrtvama Vukovara i cijeloj Hrvatskoj svojom drskom i bezočnom tvrdnjom kako je “Oluja” bila “etničko čišćenje Srba”.
Ništa iznenađujuće, nažalost, jer slične izjave smo slušali i ranije, ne samo od Milakovića, nego i od drugih političkih predstavnika Srba. Oni nastoje oprati krvave tragove svojih sunarodnjaka i zaštititi od sudskog progona krvnike koji su odsijecali glave, kastrirali naše civile i branitelje, ubijali zarobljenike (pa čak i malodobnu djecu i trudnice), one koji su počinili najveća razaranja i najgore zločine u povijesti Europe nakon Drugoga svjetskog rata.
I ne samo to.
Njihova nakana (i to ne od jučer, nego unatrag 20 i više godina), jeste: krivotvoriti povijest, amnestirati velikosrpskog agresora i opravdati pokušaj stvaranja srpske terorističke paradržavne tvorevine na tlu Republike Hrvatske, pod izlikom svoje “ugroženosti” i uz tvrdnje kako su “Hrvati započeli rat”.
Vukovar je ovdje izabran kao ona najosjetljivija, uporišna točka. Ako im to uspije na gradu-mučeniku, dalje će sve biti samo stvar vremena i tehnologije. Metodologija velikosrpske propagande je nama Hrvatima jako dobro poznata, zar ne?
Za dožupana Vukovarsko-srijemske županije Đorđa Ćurčića, već se mjesecima piše po medijima kako je u vrijeme masakra nad našim ranjenicima, civilima i braniteljima na Ovčari bio tamo, a on sam ne želi odgovoriti javnosti i očitovati se je li to istina ili ne. Tek ove godine u okviru policije formirana je skupina inspektora koja se bavi masovnim zločinom na Ovčari (!?).
Milorad Pupovac, opet, kao i uvijek, spreman je poput zapete puške skočiti u svakom slučaju kad se bilo gdje uhiti nekog Srbina pod sumnjom za ratne zločine i to proglasiti “pritiskom na srpsku manjinu”. To što on čini nije pritisak na sudstvo i ometanje pravde!?
Danas je u Hrvatskoj “ugrožen” onaj dio Srba koji slijedi politiku Milorada Pupovca, Milakovića i Ćurčića. Njih je prema svim pokazateljima negdje oko 8-10% od ukupnog biračkog tijela srpske manjine, ali zahvaljujući zajamčenim saborskim mandatima i zastupljenosti u lokalnoj samoupravi, omogućeno im je da odlučuju u ime svih.
No, što je s onom “šutljivom većinom” i kako to da su politički predstavnici Srba u Hrvatskoj po pravilu osobe sklone radikalizmu, pitanja su koja se kod nas ne analiziraju. Valjda da se ne bi “povrijedilo osjećaje” onih koji se ni danas nisu pomirili s postojanjem hrvatske države.
Srbi u Hrvatskoj imaju i druge političke opcije. Primjerice, Srpsku pravednu stranku čiji je predsjednik Nenad Vlahović, demokratski orijentiran i razuman čovjek koji želi voditi konstruktivnu politiku – ali to kod srpske manjine ne prolazi!
Pravo pitanje jeste: ZAŠTO?
Zašto se Srpska pravedna stranka ne može izboriti za svoj program i dobiti povjerenje Srba u Hrvatskoj? Ona, doduše, postoji tek od svibnja 2014. godine, ali, čini se kako još dugo neće imati značajnijeg utjecaja na biračko tijelo srpske manjine.
Etnobiznismen i reketar svih dosadašnjih hrvatskih vlada (kako ga je svojedobno – 2012. godine – nazvao čak i Ivo Josipović, tadašnji predsjednik Hrvatske), Milorad Pupovac i njegovo društvo (bili oni iz DSS-a ili SDSS-a, jer sve je to ista ekipa s istim ciljevima), monopolizirali su političko zastupanje srpske manjine i to još uvijek funkcionira. Oni grade svoju strategiju na ucjenama, klevetama i tužakanju Hrvatske po svijetu i planski zatežu odnose s većinskim hrvatskim narodom i to je tako očito da nije vidljivo samo onomu tko pred tom činjenicom zatvara oči.
Pupovac čak izigrava tutora drugim manjinama u saborskom Klubu nacionalnih manjina, dijeli lekcije svima oko sebe, a kad se potegne bilo kakvo pitanje vezano za velikosrpsku agresiju i srpske zločine genocida i etničkog čišćenja u ratu 90-ih godina, on se dohvati Drugoga svjetskog rata, NDH i mita o Jasenovcu.
Sjećam se stanja nakon one nesretne “mirne reintegracije” i vremena kad su četnici koji su u vrijeme okupacije vukovarsko-borovskog područja bili četničke vojvode, predvodnici zločinačkih postrojbi i aktivisti Šešeljeve Srpske radikalne stranke (poput Rade Leskovca – bivšeg predsjednika SRS za “Slavoniju, Baranju i Zapadni Srem”) presvlačili svoju kožu poput zmija i postajali “demokrati”. Sjećam se i ratnog četničkog vojvode iz zapadne Slavonije Veljka Džakule koji je nakon oslobađanja ovog dijela Hrvatske isto tako postao “demokrat”, “nevinašce”, pa čak putem medija nas Hrvate počeo podučavati “toleranciji” i “ljudskim pravima”! I svi ostali koji su se poslije propasti “SAO Krajine” uvukli u strukture postupili su slično – od Vojislava Stanimirovića, preko Gligorija Rnjaka, do drugih. Mirnu reintegraciju, Zakon o općem oprostu i benevolentan odnos prema agresoru i zločincima iskoristili su kako bi nastavili ono što su činili u vrijeme rata i razaranja Hrvatske, samo drugim sredstvima – propagandom uz pomoć koje revidiraju povijesne činjenice i sebe prikazuju kao žrtve, a hrvatski narod optužuju za “etničko čišćenje”!?
Jako dobro znamo što se dogodilo s Vukovarom. To je jedinstven slučaj u novijoj povijesti Europe, da se s toliko sadizma, barbarski satire i ubija jedan grad, a njegovi žitelji izvrgnu višemjesečnom danonoćnom granatiranju (s kopna, vode i iz zraka). Na grad je ispaljeno oko 6,5 milijuna projektila raznih kalibara, iz svih raspoloživih oruđa – od topništva do zrakoplovnih raketa i bombi, ubijeno oko 3.000 osoba (uglavnom civila), stotine njih otjerano je u srpske logore, a i danas se ne zna sudbina 294 žrtve, broj silovanih žena i djevojčica i danas je nepoznat. Poslije okupacije grada počinjeni su grozni masovni zločini (Velepromet, Ovčara). Umjesto kažnjavanja zločinaca, mnogi od njih su se uvukli u policiju, lokalna tijela vlasti, sud…I sve se na kraju svelo na osudu Mile Mrkšića i Veselina Šljivančanina. Svi drugi zločinci – stotine njih, ostali su nekažnjeni. Od strane srpske manjine i njihovih političkih predstavnika ne samo da nikad nije bilo nikakve osude tih zločina, nego čak ni elementarne solidarnosti prema preživjelima. Oni jednostavno šute i ne žele reći što znaju, pa niti o onima za čije se kosti i danas, 28 godina nakon nestanka ne zna.
Nažalost, samo rijetki progovaraju istinu, a i oni nakon toga nailaze na negativnu kampanju svojih sunarodnjaka.
Časni i hrabri branitelj, Srbin i pravoslavac, junak Domovinskog rata koji je branio Vukovar, veteran 204. brigade i umirovljeni časnik HV, Predrag Mišić doživljava napade kad god javno izusti koju riječ. Nedavno ga je verbalno izvrijeđao i spomenuti dogradonačelnik Srđan Milaković, stavljajući pod sumnju njegovu nacionalnu i vjersku pripadnost!?
Dakle, da bi bio “pravi Srbin” moraš pljuvati po Hrvatskoj! To su temelji na kojima se gradi suživot i budućnost!?
U Osijeku je na hrvatskoj strani tijekom agresije ubijeno 1.262 građanina (uglavnom Hrvata) i za te zločine nije kažnjen nitko, ali “najveći zločinac” na kraju je ispao general Hrvatske vojske Branimir Glavaš koji je optužen po “objektivnoj zapovjednoj odgovornosti” (kao zapovjednik Kriznog stožera za Slavoniju i Baranju) za smrt 3 Srbina I ta 3 Srbina i njihove sudbine bacili su u sjenu onih 1.262 žrtve!
Je li to normalno!?
Danas smo svjedoci kako se i u samome Hrvatskom Saboru Glavašu ispred imena i prezimena gotovo obvezno dodaje prefiks “osuđeni ratni zločinac”! On je u glavama mnogih veće zlo od krvnika koji su masovno ubijali, odsijecali glave, kastrirali, klali i komadali žrtve, ubijali djecu i trudnice, silovali, rušili, palili, pljačkali, progonili civile, otvarali logore.
Kad je riječ o etničkom čišćenju, sve Srbe u Hrvatskoj koji su na liniji Milakovića, Ćurčića i Pupovca treba upitati:
Tko je razorio trećinu Hrvatske, ubio preko 15.000 hrvatskih građana, protjerao (do kraja 1991. godine) više 650.000 Hrvata i građana drugih nacionalnosti s okupiranih područja, pobio više od 1.000 Hrvata u UNPA zonama, silovao, tjerao ljude u logore u Srbiju i tamo ih zvjerski mučio!?
Tko je od 17. kolovoza 1990. godine do 4. kolovoza 1995. godine provodio terorizam, ubijao, rušio, pljačkao, palio i silovao po Hrvatskoj koja je od 15. veljače 1992. godine bila međunarodno priznata država (u svojim granicama), a od 22. svibnja iste godine i punopravna članica UN-a?
Tko je počinio masovne zločine?
Tko je ubijao u Sotinu, Bapskoj, Tovarniku, Vukovaru, Borovu Selu, Borovu Naselju, Nuštru, Tenji, Dalju, Aljmašu, Erdutu, Antinu, Lovasu, Ćelijama, Voćinu, Četekovcu, Balincima, Kostrićima, Baćinu, Petrinji, Joševici, Nadinu, Škabrnji, Širokoj Kuli, Saborskom, Slunju i stotinama drugih mjesta diljem okupiranih hrvatskih područja!? Tko je danonoćno, mjesecima razarao Vukovar, Vinkovce, Osijek, Sisak, Gospić i druge gradove?
Tko je ubio 402 djeteta?
Tko je odsijecao ljudima glave, razapinjao ih na vagone i potom gađao ručnim bacačima, tko je ubijao civile, ranjenike, branitelje, kastrirao ih i činio druga neljudska nedjela?
Jesu li to bili čini “ugrožene srpske nejači” ili razularene koljačke rulje željne krvi koja je opijena bolesnom mržnjom krenula uništiti sve što nije srpsko i ostvariti bolesnu ideju “Velike Srbije”?
Je li, na koncu, VRO “Oluja” uzrok ili posljedica svega onoga što se događalo u gotovo punih 5 godina (od 17. kolovoza 1990. do 4. kolovoza 1995. godine) na prostorima koje su zaposjele srpske terorističke skupine pod vodstvom Milana Martića i njegove družine?
Svakomu tko ima imalo zdravog razuma a bio je sudionik ili barem promatrač svega što se događalo 90-ih godina u Hrvatskoj, ovo pitanje ne treba ni postavljati.
Istina se zna.
No, čini se da se ono ipak mora ponavljati zbog Srđana Milakovića, Đorđa Ćurčića, Milorada Pupovca i njihovih istomišljenika, ali i zbog svih onih Srba koji se smatraju lojalnim građanima Republike Hrvatske.
Dragi moji sugrađani srpske nacionalnosti, svi vi koji ste bili i ostali lojalni građani i živite u ovoj zemlji, u njoj odgajate djecu i gradite budućnost sebi i svojim potomcima: JE LI VRIJEME DA PREKINETE ŠUTNJU?
Pitam, napose i one časne Srbe, naše suborce i branitelje, svoju braću po oružju: ZAŠTO ŠUTITE I NE PODRŽITE SVOGA SUNARODNJAKA PREDRAGA MIŠIĆA?
Mislite li zauvijek ostati taoci političkih lidera koji će vas u nedogled voditi u nove konflikte i sukobe?
Hrvati se s ovim ponižavajućim položajem pomiriti neće.
Nećemo dopustiti inverziju povijesti i neće nam oni koji brane zločin i zločince docirati o “slobodama” i “ljudskim pravima”. Svi koji su činili zločine moraju biti kažnjeni. Točka.
Žrtva je šutjela više od 27 godina. Dosta je bilo!
To bi trebalo biti jasno, kako političkim predstavnicima srpske manjine u Hrvatskoj, tako i njihovim biračima, a bogme i našoj Vladi na čelu s Andrejom Plenkovićem, predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, saborskim zastupnicima i svima drugima koji u ovoj zemlji obnašaju vlast.
Nas ne zanima tko je čiji koalicijski partner i komu koja ruka u Saboru treba da bi ostao u svojoj fotelji.
Obvezuju nas naše žrtve, oni koji i danas sreću na ulicama i u uredima javnih službi svoje krvnike i mučitelje, svi oni koji nose teški i preteški teret potrage za posmrtnim ostacima svojih najmilijih već više od 27 godina, obvezuje nas istina o prošlosti koju moraju znati naša djeca i unuci.
Ne zato da bi ih trovali mržnjom prema bilo komu, nego stoga da im se u budućnosti ne ponovi ono što smo proživljavali mi 90-ih godina XX stoljeća.
Ne vratilo se i ne ponovilo nikomu – pa ni onima koji su nam sva ta zla napravili.