Razgovor s dr. sc. Matom Artukovićem

U povodu 100-godišnjice osnivanja zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918.) nedavno je plasirana u hrvatskome tisku teza da je Jugoslavija ‘ispunila svoju povijesnu misiju te odradila svoje i nestala s političke scene’. Tim povodom, o tome kako se stvarala i razvijala ideologija jugoslavenstva i stvarala zajednička država, razgovarali smo s povjesničarom dr. sc. Matom Artukovićem, vrsnim poznavateljem druge polovice 19. i početka 20. stoljeća.

Može li se tvrditi da je Jugoslavija ‘ispunila svoju povijesnu misiju’, a da se ne sagleda cijena koju je zbog te ‘misije’ platio hrvatski narod?

To što se zvalo ‘Jugoslavija’, definitivno se pokazalo da nema snage za život. Ako svi narodi koji su živjeli u toj državi kažu da im je donijela samo nesreću, onda tu državu i svaku koja bi se na bilo koji način i pod bilo kojim imenom pokušala obnoviti (‘region’, ‘zapadni Balkan’ itd.), hrvatski narod mora apsolutno odbaciti. U tom smislu mislim da je ‘misija’ Jugoslavije ispunjena. Povijest nam je tu održala krvave lekcije. Postojale su četiri Jugoslavije. Dvije su se raspale u krvavim ratovima. ‘Savezna Republika Jugoslavija’ i poslije ‘Srbija i Crna Gora’ raspale su se. Odgovorni političari u Srbiji morali bi se upitati zašto su se svi: i Hrvati, i Bošnjaci, i Slovenci, i Albanci s Kosova, i Makedonci htjeli odvojiti. Na kraju je i Crna Gora, ‘drugo oko u glavi’, htjela krenuti svojim putem, srećom bez rata, ali ne i bez opasnosti od rata.

U posljednje vrijeme želi se stvoriti percepcija kako je u Jugoslaviji bilo dobro, ljudi zadovoljni…

Postoje sigurno iz vremena bivše Jugoslavije pojedinačna dobra iskustava. Takvo iskustvo i sam mogu ispričati. SKH htio je u svoje vrijeme biti ‘marksističkiji’ od Marxa (kao i mnoge hrvatske vlasti prije i poslije i danas), pa me je protjerao (kao i mnoge druge mladiće) iz moje domovine Hrvatske, jer sam završio klasičnu gimnaziju kod otaca isusovaca. U Hrvatskoj mi nisu dopustili niti polagati prijamni za upis na fakultet. U Beogradu sam se upisao bez prijamnoga. Nikada nisam imao nikakvih problema. Naravno da sam za to zahvalan. Stekao sam ondje prijatelje s kojima ću do smrti ostati prijatelj.

Ako je Jugoslavija kao država nestala, je li se isto dogodilo s ideologijom jugoslavenstva? Naime, često se stječe dojam da smo mentalno još u Jugoslaviji, podalje od suverene države, daleko od zapadnoga kruga naroda, organiziranih u EU?

Jugoslavija jest nestala, ali jugoslavenstvo je živo, izgleda najživlje u Hrvatskoj. Starčević bi rekao ‘sclavoservi’: dvostruki robovi, koji sami nisu slobodni, a ne daju da se drugi oslobode. Mi svi ostajemo susjedi, moramo surađivati, boriti se protiv lopovluka, kriminala i droga, ali to nipošto ne smije biti razlog da se stvori nešto što bi podsjećalo da se stvara neka jedinstvena institucija. Zato mi je potpuno neprihvatljiva inicijativa rektora zagrebačkoga Sveučilišta o potpisivanju Deklaracije sveučilišta jugoistočne Europe i zapadnoga Balkana, o čemu ste pisali.

Što je danas s Hrvatskom o kojoj su mnoge generacije sanjale?

Mi smo svjesni da ovo nije Hrvatska za koju su se naši branitelji borili. Bog nas je izveo iz Jugoslavije, našega ‘egipatskoga ropstva’, ali nas nije oslobodio, kao ni svoj izabrani narod, klanjanja ‘zlatnome teletu’. Jugoslavenstvujušći duh nereda, nerada, težnje za brzom i lakom zaradom, neotesanost i površnost, zapljusnuo nas.Hrvatska. Ovo nije Hrvatska za koju su se naši branitelji borili. Bog nas je izveo iz Jugoslavije, ali nas nije oslobodio klanjanja ‘zlatnome teletu’. Jugoslavenstvujušći duh nereda, nerada, težnje za brzom i lakom zaradom, neotesanost i površnost, zapljusnuo nas je osobito tijekom komunizma. U komunizmu smo naučili da je zakon života puzati po tuđim tragovima i hvatati se za tuđe skute i rukave.je osobito tijekom komunizma. U jugoslavenskome komunizmu naučili smo da je zakon života puzati po tuđim tragovima i hvatati se za tuđe skute i rukave. Od njega smo učili da niti najgoru egzistenciju čovjek ne može osigurati bez protekcije. Kod njega smo vidjeli kako se kote gomile onih koji proždiru ono što malo ljudi s mukom zaradi.

Ali tu je EU velika šansa…

Dobro je da smo u EU, ali EU je teško bolesna. Ona nije onakva kakvom su ju zamišljali njezini tvorci. Mi imamo i sjajne mlade inovatore, sjajne seljake i radnike, dobre učitelje i znanstvenike, dobre svećenike i liječnike, divne sportaše. Zašto nemamo iste takve dobre i uspješne političare? Imamo rodoljubivo iseljeništvo, koje je uspjelo u svim područjima života. To je naš ‘Josip Egipatski’, kojemu se moramo okrenuti za pomoć. Starčević je rekao da onomu tko je spreman učiniti samo jedan jedini lopovluk, nema mjesta u hrvatskoj politici! Za njega je hrvatstvo bilo i etički pojam.

Prošlo je skoro 30 godina od krvavoga raspada druge Jugoslavije, ali politička i znanstvena bilanca toga projekta, koji je hrvatski narod višestruko platio i još plaća, nije napravljena?

Teško je ukratko na to odgovoriti. Tema je presložena i prežalosna. Pokazuje samo kako nikada nismo bili gospodari u svojoj kući, a možda danas ponajmanje, osobito kad je u pitanju istraživačka politika povijesne znanosti.

Kada su se počeli kovati planovi za zajedničku državu, kako je to izgledalo?

Kad su se u prvoj polovici 19. stoljeća počele uobličavati ideje ilirizma, oko kojih bi se ujedinili, najprije kulturno, a onda i politički, slavenski narodi u jugoistočnoj Europi, naišli su na protivljenje, ponajprije među Srbima. Hrvatski nositelji ideje ilirizma nisu nipošto htjeli u ilirskoj ideji stvoriti neku nadnaciju u kojoj bi se utopili svi narodi. Ilirsku ideju napose je odbijao Vuk Stefanović Karadžić. On je sve štokavce proglasio Srbima, njegov pamflet iz tridesetih godina 19. stoljeća – Srbi svi i svuda, postao je temelj za velikosrpsku ideologiju i političko-teritorijalna presizanja. Karadžić je, dakle, na temelju jezika proglasio sve štokavce Srbima, a znao je i pisao da ni katolici ni muslimani ‘ne će Srbi da se zovu’, a hrvatski jezik kao sinonim za ‘hercegovački’ bio je poznat i njemu na početku 19. stoljeća. Karadžić je ustrajao na posrbljavanju hrvatskoga naroda i kulture. Njegov jezični reformatorski rad nailazio je na protivljenje kod Srba i u Monarhiji i u Srbiji. Tek 1868., dakle četiri godine poslije njegove smrti, službeno je u Srbiji uveden njegov pravopis. Međutim, njegovo jezično određenje srpstva brzo je prihvaćeno i ugrađeno u kasnije ideološke sustave.

U drugoj polovici 19 st. hrvatske interese branili su samo dr. Josip Frank i A. G. Matoš

Kad kažete da je to ugrađeno u ideološke sustave, na što mislite?

Jezik je bio temelj za proglašavanje najvećega dijela hrvatskog naroda Srbima kao i čisto hrvatskih teritorija ‘srpskim zemljama’. To su otvoreno činili u Hrvatskoj predstavnici najvažnije srpske stranke, Srpske samostalne stranke, a prikriveno i zastupnici u Khuenovu Srpskome klubu. Pokrajine Srijem, Slavonija, Zagorje, Lika, Krbava, Banija i Dalmacija za članove ove stranke ‘srpske su zemlje’. Tako, npr., ističu Varaždin kao ‘mrtvu stražu srpstva’. U tisućama LažLaž o ‘700 000 ubijenih Srba’ u Jasenovcu sa sladostrašću ponavljaju svake godine mnogi, pa i Milorad Dodik. Kad sam slučajno dobio priliku postaviti pitanje dr. Ivi Josipoviću, tada predsjedniku Republike Hrvatske, zašto ne kaže g. Dodiku da su brojke izmišljene, on je indiferentno odgovorio: ‘A koga to još zanima!?’.članaka oni govore o ‘ovostranome srpstvu’, ‘ovostranim srpskim zemljama’, ‘raskomadanome srpstvu’ koje se mora ujediniti. Umjesto pojma ‘Hrvatska’ srpski ideolozi rabe pojmove ‘Trojednica’, ‘ove zemlje’, ‘ova domovina’, ‘zapadni krajevi našega naroda’. Ova se terminologija zadržala u Srpskoj pravoslavnoj crkvi do danas, a rasprostranjena je i u srpskim intelektualnim krugovima. Njezina je svrha samo to da negira postojanje Hrvatske i te teritorije svojata za Srbiju. Na temelju toga principa sva se hrvatska književnost renesanse i prosvjetiteljstva proglašava srpskom. Tako se i danas čini u ‘Deset vekova srpske književnosti’.

Osim što srpski ideolozi prisvajaju hrvatska područja i kulturu, koje se tendencije mogu uočiti?

Da, da. Treba uočiti ovu tako malu, a tako važnu činjenicu u velikosrpskoj ideologiji. Kad se treba pohvaliti kontinuitetom književnoga stvaralaštva, napose ondje gdje se nije stvaralo na srpskome nego samo na hrvatskome jeziku, onda je to srpsko. U isto vrijeme, ti su isti katolici Hrvati kad ih se treba optužiti za nasljedno neprijateljstvo prema Srbima, dapače kao genocidan narod. Tako je bilo od druge polovice 19. stoljeća do danas. Doduše, u drugoj polovici 19. stoljeća ne rabe taj termin jer on je nastao kao kovanica sredinom 20. stoljeća. Da bismo razumjeli problem o kojemu govorimo, moramo se vratiti na 1902. godinu. Tada je u zagrebačkome Srbobranu izašao antihrvatski programatski članak pod naslovom ‘Srbi i Hrvati’ Nikole Stojanovića. U njemu je, inspiriran djelima autora koji su postali ideolozi nacizma (ponijemčeni Englez Houston Stewart Chamberlain) naviješteno istrjebljenje hrvatskoga naroda u borbi sa Srbima, jer su Srbi superiornija rasa, ‘najljepši predstavnici slovenske krvi’, ‘najljepša rasa evropska’. Žestoko je napao Katoličku crkvu, smatrajući ju glavnim krivcem što srpstvo već nije prevladalo. Veliku nadu u borbi protiv Katoličke crkve polagao je u ‘svesnu inteligenciju’, koju je odgojio Masaryk. Dr. Franjo Tuđman u Bespućima je s pravom ocijenio sadržaj članka i brošure Nikole Stojanovića kao ‘javno proklamirani program genocida nad Hrvatima’.

Koje su glavne karakteristike jugoslavenske ideje?

Netolerancija i mržnja, neke su od bitnih karakteristika jugoslavenstva kao političke pojave u povijesti hrvatskoga naroda na početku 20. stoljeća. Ovdje mislimo ponajprije na onu generaciju, koja je započela svoju političku povijest kobnom knjigom Narodna misao, što je izašla u Zagrebu 1897., kao plod rada ‘Ujedinjene hrvatske i srpske akademske omladine’. Misao vodilja te omladine je da su Hrvati i Srbi jedan narod s dvama imenima, odnosno ‘jedan dvoimeni narod’. U to se kolo uključila i slovenska mladež pa će se tako stvoriti ‘jedan troimeni narod’ ‘srpsko-hrvatsko-slovenački’. To je ideja iz koje su nastali svi sukobi i sve žrtve monarhističke Jugoslavije.

Vratimo se malo u Khuenovo doba jer je poznavanje tog razdoblja bitno za kasniji razvoj situacije…

U drugoj polovici 19. stoljeća, naročito u Khuenovo vrijeme, Srbija je slala i plaćala svoje špijune u Hrvatskoj (Sima Lukin Lazić, Pavle Jovanović, Svetozar Pribićević, da nabrojim samo najčešće spominjana imena). Hrvatsko-srpsku koaliciju stvorila je Srbija. Apsurdno je u tome to, što je apsolutno vodstvo te političke grupacije preuzeo potpuno Pribićević koji je svoju politiku i politiku Koalicije usmjeravao prema instrukcijama iz Beograda. U tome trenutku jedini koji je branio hrvatske interese bio je dr. Josip Frank, pokršteni Židov, i Antun Gustav Matoš. Jedini grijeh dr. Josipa Franka bio je u tome što nije želio Jugoslaviju. To mu je priskrbilo mržnju svih Jugoslavena do danas.

Tko se još suprotstavljao srljanju u jugoslavensku državu?

Prije svega treba tu spomenuti Ivu Pilara (sina čuvenoga Brođanina Đure Pilara), pravnika, povjesničara, filozofskog pisca, utemeljitelja hrvatske geopolitike. Spomenuo bih samo njegove knjige ‘Svjetski rat i Hrvati’ i kapitalno djelo ‘Južnoslavensko pitanje’ te ‘Uvijek ponovo Srbija’. Njegova smrt službeno je proglašena samoubojstvom, ali u to vrijeme ubijeni su, ili je na njih izvršen atentat, mnogi koji su smetali režimu (Šufflay, Budak), a nešto ranije i stari romantik i zaljubljenik u slavensku ideju, Stjepan PilarNjegova smrt službeno je proglašena samoubojstvom, ali u to vrijeme ubijeni su, ili je na njih izvršen atentat, mnogi koji su smetali režimu (Šufflay, Budak), a nešto ranije i stari romantik i zaljubljenik u slavensku ideju, Stjepan Radić, na kojega je, zbog protivljenja odlasku u Beograd, Pribićević spremao atentat još u studenome 1918. Spasio ga je župnik župe sv. Marka.Radić, na kojega je, zbog protivljenja odlasku u Beograd, Pribićević spremao atentat još u studenome 1918. Spasio ga je župnik župe sv. Marka.

Mnogima nije stalo do istine

Što je bila posebna meta hrvatske inteligencije jugoslavenske orijentacije?

Katolička crkva. Hrvatska ‘svesna inteligencija’ započela je odmah borbu protiv Katoličke crkve proglašavajući praktički sve što ona radi manifestacijom klerikalizma. Doživjela je svoju kulminaciju u suđenju i presudi kardinalu Stepincu. Bjesomučna mržnja lista Val, Glasila hrvatske i srpske omladine, čiji je vlasnik i izdavač Milan Marjanović, srpski plaćenik i špijun, želi iz hrvatskoga društva ‘maknuti centar i izvor klerikalizma: Vatikan i Crkvu.’ Valovci žele osvojiti škole, žele đačke udruge, pa tako pišu: ‘To su antiklerikalni tabori iz kojih će izaći mlada Jugoslavija.’ Ovu propagandu borbenog antiklerikalizma može se čitati u stotinu varijacija, i vodi se u ime ‘znanosti’ i ‘narodnoga jedinstva Srba i Hrvata’.

Osim antiklerikalizma, što su još unijeli u hrvatsku politiku?

Jugoslaveni su u hrvatsku politiku unijeli najekstremniju mržnju i netoleranciju. Zagovornik ideje ‘jednoga troimenog naroda’, Vladimir Čerina, u svome glasilu Vihor piše o Zagrebu i Zagrepčanima u veljači 1914: ‘Ako u Zagrebu imade osamdeset hiljada stanovnika, pedeset bi njih trebalo povesti na klaonicu, pet njih da odnese Sava, pet drugih da potopi kakav nezamišljeno silovit dažd, a sa velikom masom od preostalih dvadeset hiljada, trebalo bi u kakav moralni i nacijonalni purgatorij.’ Naravno, taj ‘nacijonalni purgatorij’ je Beograd. Matoš je za Čerinu ‘zao genij Hrvatske’, kojemu uz smrt posvećuje u listu pet stranica, a Skerliću čitav broj, 60 stranica. U tome razdoblju jugoslavenstvo ima karakteristike fašizma. U nešto prebojanome obliku ovakav je jugoslaven preživio do današnjih dana. Manifestacije vidimo na svakome koraku. Sve je hrvatsko fašističko, klerofašističko (specijalitet komunističke partije), ustaško.

Kakav je bio pravno-povijesno akt o ujedinjenju 1. prosinca 1918.?

Proglašeni akt o ujedinjenju nevjerojatan je uopće za minimum demokratske tradicije. Hrvatski je sabor zbrisan kao zakoniti predstavnik hrvatske državnosti. Nije sazvan da ratificira prvoprosinački akt, ali je tu priliku dobila srpska Narodna skupština. Od toga 1. prosinca 1918. do kraja svojega postojanja, nova država Kraljevstvo/Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca/Kraljevina Jugoslavija živjela je u neprestanome neobjavljenom ratu sa svojim narodima (Hrvatima, Makedoncima, Crnogorcima, Muslimanima, Albancima, pa i Srbima). Napose su bili meta državnoga aparata Hrvati, i to mirni, radni temelj svakoga naroda – seljaci. Ta je država postojala 8161 dan. I kad se gleda broj žrtava toga režima, nema dana da netko u toj državi nije bio ubijen, uhićen, pretučen, ranjen (ubijeno je u tih 8161 dan preko 5300 osoba, uhićeno, zatvoreno, mučeno ranjeno preko 53 000 osoba. (Ako uzmemo kao vjerodostojno svjedočenje ministra Kaluđerčića u Stojadinovićevoj vladi da je samo u Jevtićevoj vladi bilo 50000 uhićenih osoba, onda se taj broj udvostručuje).

Je li se uspostavom Federalne države Hrvatske promijenilo stanje?

Hrvatskoj su vraćeni elementi državnosti: Sabor i Izvršno vijeće SR Hrvatske. No vidimo da se u komunizmu nije smjelo izaći iz genitiva. Već to pokazuje da se nastavlja misao Khuenovih Srba i srpskih samostalaca. Policija, vojska, sav represivni aparat, diplomacija, sudstvo, banke, pod srpskim su nadzorom. Zahtjev iz hrvatskoga proljeća za ‘čistim računima’ završava masovnim uhićenjima i otpuštanjem s posla. Nastavljen je mit o ‘genocidnosti’ hrvatskoga naroda. Brojka od 700 000 ubijenih Srba u Jasenovcu postala je dogma. Milijune puta ponovljena je na stranicama novina, emisijama radija i televizije, školskim satovima, promidžbenim materijalima kao npr. privjesci za ključeve, u enciklopedijama.

Grgo Gamulin, jasenovački zatočenik, u jednome tekstu piše da ga nikad nitko nije pitao što se dogodilo u tome logoru?

To potvrđuje da im nije bilo stalo do činjenica i istine. Da je brojka o 700 000 ubijenih laž, znali su barem od 1964. i hrvatski i jugoslavenski čelni komunisti. I više od 30 godina tajili su ju i zatvarali ljude i knjige (da i ‘knjige treba zatvoriti’ rekao je jedan odani partijac) da skriju tu laž. Dok se o lažnim žrtvama u Jasenovcu čulo doslovce bezbroj puta, o Bleiburgu se nije smjelo govoriti nikada u pola stoljeća komunističke diktature. Krajem 80-ih godina 20. stoljeća počelo se govoriti o ‘desetcima tisuća’ žrtava u logoru Jasenovac. No u posljednje vrijeme i taj se broj ozbiljno dovodi u pitanje. U ovih gotovo trideset godina samostalne hrvatske države nismo čuli ispriku i objašnjenje od komunističkih nositelja vlasti i njihovih sljedbenika zašto se lagalo pola stoljeća o broju žrtava. Po mojem mišljenju, ta je ‘brojka’ samo izraz kulta ‘ugroženoga Srbina’ iz 19. stoljeća. Ne samo to, nego nisu prosvjedovali ti zagovornici i branitelji mita kad se podizao spomenik ‘stotinama tisuća ubijenih’, koji je podignut u New Yorku. Tu laž o ‘700 000 ubijenih Srba’ u Jasenovcu sa sladostrašću ponavlja svake godine Milorad Dodik. Kad sam slučajno dobio priliku postaviti pitanje dr. Ivi Josipoviću, tada predsjedniku Republike Hrvatske, zašto ne kaže g. Dodiku da su brojke izmišljene, on je indiferentno odgovorio: ‘A koga to još zanima!?’

Patrijarh SPC-a Pavle dobro je znao ‘funkciju’ spomenute brojke…

Svaki narod ima pravo određivati tko su njegovi velikani. Ali neka mi bude dopušteno iz života Njegove Svetosti patrijarha Pavla navesti ono što mi se čini za ovu temu važnim. Da se na takav učinak toga ‘broja-mita’ ‘ugroženog Srbina’ tako i računalo i da je bio razoran, evo jednoga čvrstog argumenta. U uskrsnoj poslanici (travanj 1991.) poglavara Srpske pravoslavne crkve, nakon isticanja kako je neki španjolski inkvizitor pobio 114 000 ljudi, napisano je i ovo: ‘Koliko je naša pogibija bila brojnija i strašnija za poslednjih pedeset godina? Samo u Jasenovcu, za četiri godine umoreno je, ako ne više, sigurno ne manje od 700 000 ljudi. Ako pitamo na koji način, jedan naš vrsni znalac i mislilac odgovora: ‘Jasenovac je najveće srpsko grozilište, ništavilište, istrebivalište, gubilište, gde su ljudi satirani krvožderjem, koje sigurno ni knez demona ne pamti. To je novo raspeće Hristovo. To je greh grehova.’ Nešto još gore je ovde (nastavlja patrijarh) što se retko pominje. To je činjenica da je ovaj neuporedivi zločin do danas ostao neokajan i nepokajan, što dokazuju događaji koji se i danas dešavaju na istom mestu i od istih počinilaca’. Ove riječi su napisane i pale su u najzapaljivije vrijeme. Je li ovo bio JugoslavijaIz ovoga pregleda problema oko nastanka Jugoslavije vidimo da je Jugoslavija nemoguća država. Ta država može biti samo kao diktatura, može biti jedino unitarna (federativnost je samo fikcija). I može počivati samo na laži. Naša povijest počivala je na emocijama, bolje rečeno na samoobmanama. Svi problemi koji su pratili nastajanje Jugoslavije: negiranje hrvatske nacije, prisvajanje hrvatske kulturne baštine uz istovremeno trajno proglašavanje Hrvata genocidnim narodom, kult ‘ugroženog Srbina’ jednako je danas ‘u modi’ kao i u 19. stoljeću i cijelo 20. stoljeće (treba čitati članke protosinđela, kasnijega episkopa, Atanasija Jevtića u listu Pravoslavlje).zaista poziv na oproštenje i pomirenje, ili završni poziv najvišega crkvenog autoriteta da se prihvati rat kao jedina opcija?

Samo se hrvatski Jugoslaveni bore za ‘zvijezdu petokraku’ i za Tita

Navodna ugroženost bila je 90-ih povod za agresiju. No pored prosrpske diplomacije, policije i sudstva, ipak je bila presudna uloga tzv. JNA?

Želim istaknuti taj kontinuitet kulta ‘ugroženog Srbina’. Dobro ste rekli: ‘ugroženost’ je bila opravdanje za agresiju. Baš zato što je karakter komunističke JNA bio izrazito srpski i velikosrpski, Milošević se mogao odlučiti na ratnu opciju. Napravio je to u najpovoljnijem trenutku za ostvarenje velikosrpskoga plana: komunistička JNA bila je jedna od najmoćnijih oružanih sila, Hrvatska je bila razoružana, bez prava da se brani. Milošević je htio ono što su svi srpski državnici od Garašanina i Mihaila do Karađorđevića htjeli: unitarnu državu, koja bi zbrisala sve povijesne i nacionalne osobnosti. Kad to nije uspjelo, htio je na ruševinama Hrvatske i Bosne i Hercegovine stvoriti ono što se zove ‘Velika Srbija’. Činilo se da je u tome raspadu Jugoslavije nestalo i ideje jugoslavenstva. No, ona je živa, najživlja u Hrvatskoj.

Unatoč tome, je li danas neki jugoslavenski savez država moguć?

Iz ovoga pregleda problema oko nastanka Jugoslavije vidimo da je Jugoslavija nemoguća država. Ta država može biti samo kao diktatura, može biti jedino unitarna (federativnost je samo fikcija). I može počivati samo na laži. Naša povijest počivala je na emocijama, bolje rečeno na samoobmanama. Svi problemi koji su pratili nastajanje Jugoslavije: negiranje hrvatske nacije, prisvajanje hrvatske kulturne baštine uz istovremeno trajno proglašavanje Hrvata genocidnim narodom, kult ‘ugroženog Srbina’ jednako je danas ‘u modi’ kao i u 19. stoljeću i cijelo 20. stoljeće (treba čitati članke protosinđela, kasnijega episkopa, Atanasija Jevtića u listu Pravoslavlje). Možemo se samo pitati: Priprema li danas propovijedanje ‘ugroženosti’ zalihu isprika za neku novu agresiju? Jedino što autora ovih redaka pri tome tješi jest svijest kod razboritijih srpskih vođa da su naučili nešto od Vase Čubrilovića koji je savjetovao: “S Hrvatima možete sve, samo nemojte ratovati!” Kad nije ostvarena Velika Srbija uz pomoć komunističke JNA, možda bi ovaj savjet mogao odgoditi nove avanture.

Na što danas najviše podsjećaju hrvatski Jugoslaveni?

Neodoljivo podsjećaju na svoje pretke s početka 20. stoljeća. Samo oni se sada bore za ‘crvenu zvijezdu’ kao svoj simbol iako se toga simbola odrekao i sam Josip Broz Tito. Pregledao sam stotine fotografija tzv. ‘Kuće cvijeća’ i nigdje se ne može vidjeti zvijezda na grobu Josipa Broza Tita. Zašto? To je jednako kao kad bi netko od papa zapovjedio da mu se na grob ne stavi križ. Samo se hrvatski Jugoslaveni grčevito bore za ‘zvijezdu petokraku’ za jugoslavenstvo i za Josipa Broza Tita kao njegov simbol. Digli su buku oko preimenovanja jednoga trga. Veliki ruski narod je zamijenio ime i Staljingrada i Lenjingrada, Crnogorci su Titogradu vratili staro, lijepo ime Podgorica, pa nije bilo ni suza, ni jauka ni kletvi, niti je nastao smak svijeta. Zar državu koja se četiri puta raspadala, od toga dva puta u krvi, treba obnavljati kao što to žele danas hrvatski Jugoslaveni i neki od njih pritom prijete i oružjem? Sapienti satis!

Kako bi Hrvati i Srbi nakon svih iskustava trebali živjeti u budućnosti?

Hrvati i Srbi i drugi narodi bivše Jugoslavije mogu i moraju živjeti u prijateljstvu. Srpska politika mora se odreći misli o Velikoj Srbiji jer sve tragedije što ih je srpski narod doživio, samo su posljedica pokušaja da Srbija proširi svoje granice na štetu drugih naroda. Zajednička stradanja moraju svim narodima biti najveća opomena i otrježnjenje. Moramo se natjecati u gospodarstvu, kulturi, znanosti. Jugoslavenstvo je zajednički promašaj koji je svoju apsurdnost dokazao i koji apsolutno treba odbaciti kao bilo kakvu mogućnost u bilo kakvoj budućnosti.

Marko Curać
Hrvatski tjednik