Pored svih hrvatskih akademika i profesora sa zvučnim zvanjima, trebali smo dočekati dr. Zdeslava Hrepića, profesora fizike na američkom sveučilištu Columbus u saveznoj državi Georgiji, da otvoreno i argumentirano secira stanje u hrvatskom školstvu i reformu koju provodi ministrica Blaženka Divjak. Svjestan je važnosti školskog sustava i za razliku od učmale domaće akademske javnosti, koja je klanovski podijeljena, ne kalkulira i ne govori ono što bi netko moćan želio čuti, nego ono što zaista misli. Profesor Hrepić svoj društveni i akademski uspon ne duguje političkim strankama nego je primjer onih vrijednih, marljivih, poštenih i ambicioznih hrvatskih ljudi koji su svojim znanjem i radom postigli zavidan uspjeh na međunarodnoj razini. Hrepić ima odličan status u Americi, ali se svejedno može vidno primijetiti da čezne za Hrvatskom u koju se planira vratiti za četiri godine. Hrepić ne treba reći da voli Hrvatsku, Dalmaciju i svoj Split, to se jednostavno osjeća u svakoj njegovoj rečenici. Profesor je trenutno u Hrvatskoj, a u četvrtak je održao zapaženo predavanje o obrazovnim reformama u SAD-u, s kritičkim osvrtom na reformu obrazovanja “Škola za život” koju provodi ministrica Blaženka Divjak, donosi teleskop.hr.
Kako ste otišli u SAD?
Metodika fizike me zanimala još dok sam bio na dodiplomskom studiju pa sam tu temu izabrao i za diplomski rad. Takva vrsta istraživanja me jako privukla. Pred kraj tog istraživanja shvatio sam da je jedan doktorand sa Sveučilišta u Marylandu imao slične rezultate onima do kojih sam ja došao neovisno o njegovom istraživanju. Ali bila je razlika u tome što je to bio njegov doktorski rad. To me ponukalo na razmišljanje da bih i ja mogao sa sličnim istraživanjem dosegnuti doktorat. U isto vrijeme zaposlio sam se u osnovnoj školi u Splitu i moram priznati da mi se jako svidio posao, volio sam raditi s djecom i djeca suvoljela mene. Zanimljivo je da je informatika, koju sam držao kao izborni predmet, udvostručila broj upisanih učenika u samo jednom semestru. Sve je to išlo lijepo, ali ja sam želio napredovati u stručnom smislu i znao sam da me neće zadovoljiti ponavljanje Newtonovih zakona na elementarnoj razini do kraja života. Odlučio sam aplicirati na nekoliko američkih sveučilišta, dobio sam stipendiju i otišao.
Kakav je standard s prosječnom američkom stipendijom?
Praksa na većini sveučilišta u Americi je takva da vam daju stipendiju, ali da morate i nešto raditi. Najčešće morate ili sudjelovati u nastavi ili u nekom istraživanju i za to dobivate novce. Novci su uvijek tako proračunati da vam je sasvim dovoljno za preživjeti, ali ne i više. Ništa vam ne nedostaje, ali nema ni viška.
Što Vas je u Americi najviše fasciniralo, a što Vam je bilo najneugodnije iskustvo?
Najgore sam podnosio američku klimu i hranu. Stipendiju sam dobio u Kansasu koji ima izrazito kontinentalnu klima s ljetnim i zimskim ekstremima. Nisam navikao na takve vrućine ljeti niti na takve hladnoće zimi. Prvu zimu temperatura se čak tri mjeseca nije dizala iznad minus deset. A ljeti je redovito iznad četrdeset. A drugi problem bila je hrana. Trebalo nam je dugo vremena dok smo pronašli mjesta na kojim se može pronaći jestiv kruh, a da ne košta silne novce.
Kakva su primanja na američkim sveučilištima?
To ovisi o sveučilištima, ali su razlike prisutne i na samim sveučilištima. Velike su varijacije u plaćama na umjetničkim studijima, znanstvenim studijima i studijima za biznis. Na istom sveučilištu razlika zna biti i tri puta. Biznis uvijek ima najbolje plaće.
Kakav je hrvatski školski sustav u usporedbi s američkim?
Mislim da je hrvatski sustav još uvijek jako dobar. Kažem još uvijek jer mi se čini da u zadnje vrijeme, a pogotovo zbog svih ovih politički motiviranih promjena, nisu napravljeni pozitivni koraci. Iako stalno razgovaramo i čujemo razgovore o reformama, moj je dojam da je ono što se u zadnje vrijeme napravilo samo degradiralo sustav, nije ga unaprijedilo. Hrvatski sustav je dobar i bolji nego što ga se često prikazuje kada se pokušavaju dati nekakvi razlozi za promjene. Pogotovo je dobar kada ga se usporedi s američkim. Ima jedan zgodan graf koje ne pokazuje samo kakve rezultate pojedine zemlje pokazuju na PISA testu, nego i koliko pojedine zemlje ulažu u školstvo po glavi učenika. Kada pogledate segment u kojemu se nalazi Hrvatska, onda vidite da je Hrvatska u samom vrhu kvalitete među zemljama koje ulažu do 3000 dolara po učeniku i, štoviše, može se reći da je Hrvatska najbolja među njima. No, može se pitanje postaviti i ovako: Kakve bi rezultate postigle zemlje koje postižu bolje rezultate kada bi ulagale u obrazovanje upola manje sredstava nego što ih sada ulažu. Hrvatska očito ima nešto za ponuditi. Amerikanci ulažu četiri puta više novca po glavi učenika, a imaju rezultate slične Hrvatskoj.
U Americi je velika razlika u kvaliteti između pojedinih škola i sveučilišta?
Razlike u Americi su neshvatljivo velike. Imate situacija da kvaliteta javne škole varira do razine da u pojedinim školama ne samo da se ne odvija edukacijska djelatnost nego se djeca zapravo boje ući u školu.
U javnoj školi..
Da. Primjerice, u istom gradu, samo dvadesetak kilometara dalje možete imati i elitnu javnu školu koja izgleda kao sveučilišna zgrada u kojoj je sve savršeno i na mjestu, koja je dobro opremljena i ima odlične profesore.
A kakva je tek razlika između dobre privatne škole i loše javne škole?
Doduše i te privatne škole jako variraju. U gradu u kojemu živim imate dvije istaknute privatne škole od kojih je jedna katolička. Katolička škola košta oko 6 000 dolara godišnje, a druga 18 000 dolara. Njihov kurikul nije nužno puno drugačiji niti su rezultati koje učenici postižu puno drugačiji, ali se razlikuju u filozofiji življenja, u količini religijskog obrazovanja. Iako katolička škola ne znači da je orijentirana samo na katolike. Znači da, recimo četvrtkom, djeca odlaze na misu. Povući ću paralelu s najboljom javnom srednjom školom. U gradu u kojem živim stjecajem okolnosti je i javna škola koja na natjecanjima postiže najbolje rezultate u čitavoj državi. Možemo reći da je najbolja javna srednja škola u državi Georgiji. Rekao bih da su sve ove tri škole usporedive i jako dobre. Ako je neka od te tri škole najbolja, onda je to državna. S tim da ostale srednje škole u tom gradu nisu ni približno dobre.
Gdje bi u toj konkurenciji bila poznata zagrebačka matematička gimnazija?
Sve naše škole su bolje. Sve naše prosječne gimnazije bolje su od njihovih najboljih srednjih škola.
Čak i privatnih?
Čak i privatnih.
Govorite samo o Georgiji ili mislite na cijelu Ameriku?
Na cijelu Ameriku.
Dakle, naša matematička gimnazija bi bila top škola u Americi.
Apsolutno top škola u Americi.
U posljednje vrijeme je aktualna školska reforma. Pratite li što se događa?
Ne mogu reći da pratim sve detalje, ali pratim osnovne smjernice. Moram reći da sam pripremajući se za ovo predavanje pokušao naći i više informacija što se i na koji način priprema i moram reći da te informacije jednostavno nisu dostupne.
Jeste li stekli dojam da reforma nije bila dobro pripremljena?
Jasno je da priprema nije bila temeljita. Više me razočaralo što nisam uspio naći osnovne informacije što Ministarstvo obrazovanja predlaže, želi napraviti i što provodi, kojom dinamikom i kako se radi. To se samo može iščitavati između redaka iz kojekakvih izvještaja. Nisam uspio shvatiti što ta promjena zapravo sadrži.
Jedan od glavnih motiv za ovu reformu je digitalizacija. Što mislite o tome da svako dijete u osnovnoj školi dobije tablet?
Odgovor je djelomično sadržan u odgovoru na pristup reformi, a to je da biste bilo što mijenjali morate imati pokazatelje od čega polazite. Nisam stekao dojam da mi jasno znamo na čemu smo. Nije jasno ni to da mi prepoznajemo svoje dobre osobine. Kao što sam rekao, mi imamo izvrsne škole i na puno načina možemo pokazati da Hrvatska ima svoje prednosti i da taj sustav funkcionira. Apsolutno nije jasno da se išta od toga prepoznaje. Nije jasno na temelju čega je ono što se želi promijeniti ustanovljeno kao deficitarno. Nije jasno na koji način se točno odlučilo o nekoj promjeni i radi čega će se to na taj način mijenjati. Kako ispitujemo što će izazvati promjene kakve želimo i kako smo ustanovili da ono što smo predložili zaista funkcionira? Na kojoj razini, u kojoj mjeri, kakvi su njihovi nedostaci jer svaka promjena donosi sa sobom dobre i loše stvari, što su očekivane loše strane, kako ćemo se s njima nositi, jesmo li usporedili ovo što planiramo s pokušajima drugih, kakva su njihova iskustva, što smo naučili iz tih iskustava, na temelju čega mislimo da će naša iskustva biti drugačija nakon što primjenimo ovo što smo započeli?
Zašto ima toliko puno pitanja, a tako malo dogovora?
Kada netko daje ocjenu pilot programu, bez obzira kakva je ta ocjena, i kada se to argumentira time što se sudionike u eksperimentu pitalo što misle, odnosno jesu li primijetili da su u eksperimentu, misle li da su nešto dobili tim eksperimentom, takva razina istraživanja je nezadovoljavajuća, neprimjerena i zapravo degradira struku, znanost i školstvo.
Znači li to da smo djecu ukrcali na brod i da ne znamo kako će završiti plovidba?
Čini mi se da se to događa. Kada se takvi argumenti smatraju zadovoljavajućim, onda je to najveći problem. Navodno je jedan od ciljeva reforme da se djecu nauči kritički promišljati, ali ovo društvo uopće ne promišlja kritički o planovima za promjene.
Kao da se izbjegava javna rasprava o tome?
Jako sam zahvalan svima koji su organizirali predavanje na temu obrazovnih reformi u SAD-u i u Hrvatskoj, a koje sam održao u četvrtak. Zahvalan sam svima koji su na bilo koji način izvijestili o njemu i koji su me kontaktirali i tražili više informacija. S obzirom na aktualnost teme, moram priznati da je taj interes ipak mali. Koliko znam o mom predavanju je izvijestila Hina, a jedan dobar članak je izišao i u Jutarnjem listu. Ali svi koji su ga našli, našli su ga zato jer su znali za link ili su čuli da je to Jutarnji objavio pa su ključnim riječima došli do njega.
Što će nam donijeti famozna digitalizacija?
Najveći problem je u tome što digitalizacija može biti samo sredstvo za postizanje nečega. Kao što je jedan moj profesor rekao – Tko ne zna gdje želi doći, njega svi putovi tamo vode. Ne želim reći da sam protiv tableta, ja koristim tablet. Obožavam ih kao sredstvo i redovito ih koristim u nastavi već od 2005. godine. Moj kompjutor je apsolutno tablet. Imamo tri kompjutora doma i svi su tableti. Nisam ni protiv digitalizacije, ni protiv tableta. Ali kroz vlastita istraživanja i kroz meta istraživanja kada su upoređuju države koje su uložile značajno u digitalizaciju obrazovnog sustava, znam da su tableti dvosjekli mač. Ne samo da se može dogoditi da ne doprinesu značajno poboljšanju školskog sustava, nego na puno razina mogu i odmoći velikom postotku učenika.
A kakva je opasnost kada se tableti dijele djeci u osnovnoj školi?
Opasnosti su prvo u tome što djeca u toj dobi nisu razvila psihomotoričke vještine kakve smo mi imali kada smo učili pisati. U Americi, koja je u tom smislu razvijena, imate sve više i više učenika koji dođu na fakultet i jedva možete raspoznati njihov rukopis. Nekad njihov rukopis ne izgleda puno bolje od djece u prvom razredu osnovne škole. Kompjutor sigurno ne pomaže u tome.
Druga puno važnija stvar je što tableti odvraćaju pozornost učenika od nastavnog materijala na puno razina. Imao sam čak studente koji su nosili svoj kompjutor na predavanja, a onda su ga prestali nositi jer su shvatili da ima stvara probleme u praćenju nastave. To su bili ozbiljni, motivirani, odgovorni i zreli ljudi u svojim dvadesetima. Prestali su nositi kompjutor jer su shvatili da jednostavno ne mogu odoljeti dok su na kompjutoru da ne pogledaju e-mail ili provjere Facebook. U interesu svog vlastitog učenja prestali su nositi kompjutor, iako su znali da im kompjutor može biti od velike pomoći ako se fokusiraju na ono što je bitno. Što će se tek dogoditi kada tablet date prvašiću u ruke?
Treba li država financirati nabavu tableta?
Ne znam treba li financirati, ali znam da će to izazvati dodatne poteškoće. Ono što bi država mogla uraditi jest da organizira da učenici mogu nabaviti svoje tablete po pristupačnim cijenama.
Je li možda informatički lobi utjecao na donošenje ove odluke? Riječ je o vrlo velikoj investiciji. U konačnici se planira kupiti više od 300 000 laptopa za više od 300 000 djece u osnovnim školama. To je oko 300 milijuna kuna.
Nemam informacija tko je i što napravio, ali da tu postoji mogućnost velikih manipulacija, to je jasno. Da postoji samo dolar razlike u cijeni, to je 300.000 dolara. Ne želim ni insinuirati da je to razlog zbog kojeg se kreće u tablete. Mislim da se u tablete kreće iz pozicije lakog opravdavanja nekakve promjene. Oni su nešto vidljivo i opipljivo i ako želite pokazati da se nešto promijenilo, može se reći da smo svima dali tablete. Naravno, otvara se i mogućnost za malverzaciju, ali čini mi se da je ovo sigurno bio glavni motiv.
Ministrica dolazi s Fakulteta organizacije i informatike koji je blizak informatičkoj industriji.
Ponavljam, ne želim insinuirati. Uz to, veći je problem to što se ulazi u takvu nabavu kada se pokazalo da države koje su takve stvari pokušavale nisu imale uspjeha u poboljšavanju sustava zbog toga što su u to uložile velika sredstva.
Znači po vašim spoznajama to nigdje u svijetu ne funkcionira?
Nigdje se na svijetu nije dogodilo da je država na jednoj značajno širokoj razini uložila u kratkom vremenu velika sredstva u informatičku tehonologiju i da se to na pozitivan način reflektiralo u školskom sustavu.
S obzirom na to da je ovo još uvijek eksperimentalna faza, što biste Vi preporučili?
Tableti su sredstvo. Nije uopće suvislo razgovarati o tabletima kao o reformi. Reformom školstva trebamo znati na čemu smo, što trebamo postići, kako ćemo to postići, zbog čega mislimo da je nešto problematično, kakva su iskustva drugih, kakve smo lekcije izvukli, zašto mislimo da će ono što ćemo mi napraviti polučiti bolje rezultate i onda krenuti u metodološki dobro utemeljeno istraživanje koje nema nikakvog razloga da traje samo jedan ili dva semestra i koje je ograničeno na škole koje su se same prijavile.
Zašto se onda tako žuri?
Stvarno ne mogu odgovoriti na to pitanje. Meni se čini da je to pitanje na koje ne tražim odgovor samo ja nego i cijela Hrvatska. Pritom je ova metodologija istraživanja apsolutno neprofesionalno i neznanstveno postavljena. Jer pitanje je ima li to uopće utjecaja na učenje učenika, a ne na njihov stav o kompjutorima.
Da djeci kažete da ne idu u školu i da ih pitate je li im to dobro, znamo što bi odgovorila.
Dobra usporedba. Znači treba mjeriti što oni uče. Nema smisla raditi istraživanja ove vrste tako da pitate ljude za njihovo mišljenje o njihovom mišljenju.
Veće ste 18 godina u Americi. Vidim da ste prilično nostalgični prema Hrvatskoj. Planirate li se vratiti?
Planiramo se vratiti u Hrvatsku za četiri godine.
Što Vam u Americi najviše nedostaje?
Nedostaje mi prijateljska prisnost. Jer u Hrvatskoj je kvaliteta prijateljstva po definiciji na jednoj sasvim drugačijoj razini. Tu su ljudi većim djelom vezani za grad i kraj u kojemu su odrasli, tako da imaju životnu povijest s velikim brojem ljudi na koje se mogu osloniti. Nedostaje mi more, nedostaje mi društvo u kojemu se može zapjevati, nedostaje mi naša domaća hrana, nedostaje mi mogućnost da našoj dragoj i lijepoj zemlji pridonesem na najbolji način na koji joj mogu pridonijeti, a ne samo ovako, povremenim dijeljenjem iskustva. Ako me moj životni put ovakav kakav je bio i doveo u mogućnost da hrvatskom obrazovanju mogu ponuditi neko iskustvo koje inače ne bih imao, onda to ima jedan sasvim drugi smisao. Mogu reći da sam zadovoljan i ponosan jer smisao dobiva taj čitav put koji nisam naslućivao do prije par dana kada se ovo sve zavrtilo i kada sam shvatio da to moje iskustvo može stvarno doprinijeti na neočekivano dubokoj i visokoj razini, donosi teleskop.hr..
PIŠE DRAŽEN ĆURIĆ