Misno slavlje u spomen na 441. obljetnicu herojske obrane hrvatskih ognjišta i kaštela Gvozdansko te slavne pogibije branitelja ove utvrde 13. siječnja 1578. godine, održano je u nedjelju 13. siječnja u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom. Misu u sklopu jubilarnog 10. hodočasničkog spomen-pohoda predvodio je bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, generalnim vikarom biskupije mons. Markom Cvitkušićem, domaćim župnikom Stjepanom Filipcem i vlč. Antom Rotimom, a služio je đakon Vjekoslav Uvalić…
Uz više stotina hodočasnika pristiglih iz cijele Hrvatske slavlju su nazočili i izaslanik predsjednice RH general Marinko Krešić, ministar branitelja i izaslanik Vlade RH Tomo Medved, sisačko-moslavački župan Žinić, nekoliko članova Hrvatskog generalskog zbora te predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata.
Na početku sve okupljene je pozdravio biskup Košić.
Zahvalivši svima na dolasku, a posebno biskupu Huzjaku, Košić je podsjetio i kako je najzaslužnija osoba za obilježavanje ovog spomena g. Damir Borovčak koji je i pokrenuo ova hodočašća prije deset godina.
-Gvozdansko-mjesto hrvatskog velejunaštva, bez svjetskog uzora i mjesto gdje su Hrvati istrijebljeni i konačno sudski protjerani 1946. godine, bespovratno do današnjega dana…
U homiliji biskup Huzjak je istaknuo kako blagdan Krštenja Gospodinova govori o navještaju objave poslanja Kristova. „Ono označava početak i smisao njegova dolaska među nas ljude jer ono što se događalo u povijesti, kako je Bog naviještao spasenje od pada prvih ljudi, konačno se dogodilo utjelovljenjem Kristovim, a koje smo mi ovih božićnih dana i slavili. Krštenje Gospodinovo je objava ljudima jer su se pitali i za Ivana i za druge proroke, nisu li oni spasitelj. Zato upravo Ivan javno pred svima obznanjuje narodu tko je on i tko je onaj kojeg će on krstiti na rijeci Jordan: ‘Ja mu nisam dostajan odriješiti remenje na obući’. Ivan svjestan svog poslanja i da je došao pripremiti narod za Kristov dolazak, pokazuje njega i pred njim se klanja jer je svjestan toga da je to Bogočovjek i Spasitelj koji nas ne spašava radi naših djela i jer smo mi to zaslužili, nego zato jer nas ljubi od početka i jer nas gleda očima milosrdnim i sućutnim i brižnim. Zato Isusov ulazak u svijet jest objava njegova poslanja: ‘Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina’. On je taj koji objavljuje volju Božju, on je taj koji je Bogočovjek i koji svjedoči da je Bog s čovjekom, da je on Emanuel… Zato sv. Pavao lijepo tumači odgovor na to poslanje Kristovo i govori da treba nastojat pobožno, pravedno i iskreno živjeti u ovom svijetu jer neizmjerna Ljubav Božja došla je k nama, ona je tu s nama“.
U nastavku biskup Huzjak je rekao kako su upravo taj sustav vrijednosti imali i branitelji Gvozdanskog. „Nosili su u sebi Boga kao temelj i oslonac života, vjera im je dala snagu da mogu ljubiti čovjeka, svoj narod i svoju domovinu, ali i da budu pripravni dati život za vrijednosti koje u sebi nosi, da budu pripravni žrtvovati se jer znaju da se ne žrtvuju samo za ovo vrijeme nego da se žrtvuju za vječnost te da bi u vječnosti našli njegovu puninu. Zato kad stanemo pred ovu crkvu, uputimo pogled na ostatke zidina tvrđave u Gvozdanskom te se u duhu prenesemo u povijest, vidimo da je tvrđava izgrađena upravo zato da bi čuvala identitet naroda i sustav vrijednosti koji je taj narod živio. Posada koja je bila u njemu nosila je u sebi snagu vjere i nošena tom snagom suprotstavila se sili osvajača koji je zatirao vrijednosti koji su oni nosili u srcima… Zato kada gledamo ljude koji su branili Gvozdansko pitamo se što su to čuvali. Oni su prije svega čuvali svoj vlastiti identitet, identitet svoga naroda i svoje domovine, spremni žrtvovati živote za to. Oni su ostali uspravni, dokraja vjerni svojim idealima i svjesni da njihova žrtva nije uzaludna te da njihovo svjedočenje nije prolazni idealizam. Da je to doista tako bilo prepoznao je i Ferhat paša koji je našao smrznute branitelje i zadivio se snazi svjedočanstva tih ljudi te to posvjedočio time što je omogućio da ih dostojno pokopa katolički svećenik“, rekao je biskup Huzjak te dodao kako primjeri poput Gvozdaskog obvezuju i danas te su nam potrebni ljudi u društvu koji će ljubiti svoju domovinu i biti spremni žrtvovati svoj života ako treba za njezino dobro i boljitak.
Nakon mise slijedio je mimohod „U čast hrvatskim junacima Gvozdanskog“ do spomen-križa, gdje je molitvu za duše svih branitelja i žrtava Gvozdanskog iz 1578., 1941. i 1991. godine predmolio biskup Košić. Vijence i svijeće kod križa položili su predstavnici vlasti, braniteljskih udruga te predstavnici kulturnih i povijesnih udruga, a predstavljeno je i drugo dopunjeno i izmijenjeno izdanje knjige „Gvozdansko – hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora“ autora Damira Borovčaka. Na kraju ispred samog kaštela Gvozdansko u čast žrtava zapaljen je „Plamen slobode“.
Podsjetim, 1578. Ferhad-paša uputio je posljednji poziv braniteljima Gvozdanskog na predaju. Posada koja je ostala potpuno bez hrane, jer su Turci ubacili otrovanu hranu i ubili posljednje žive pse za jelo, odbili su poziv uz riječi: „Radije ćemo za slobodu i križ umrijeti nego predati se!“.
Paša je nakon toga poduzeo tri velika juriša koji su hrvatski branitelji odbili. Dana 13. siječnja krenuli su Turci u još jedan juriš, ali odgovora iz Gvozdanskog nije bilo. Turski vojnici ušetali su u utvrdu i zatekli potresan prizor: u gradu bez hrane i streljiva zatekli su na borbenim položajima smrznute nekolicinu preostalih živih Hrvata – branitelja Gvozdanskog.
U brojnim hrvatskim bitkama tijekom povijesti za slobodu hrvatskog čovjeka Gvozdansko svijetli kao najsjajnija zvijezda na nebu.
Prizor je potresao turskog zapovjednika koji je zadivljen junaštvom hrvatske posade zapovjedio dovesti katoličkog svećenika da bi se poginule pokopalo po kršćanskom obredu uz vojne počasti.
Osim toga zadivljen junaštvom Hrvata, preostalu šačicu malobrojnih stanovnika cijelog tog kraja oslobodio je od teških poreza i nameta kakve su imali drugi zauzeti krajevi.
Gvozdansko – utvrda hrvatskih velikaša ŠubiĆa-Zrinskih
Hrvatsku utvrdu Gvozdansko na prometnici Glina-Dvor na Uni osnovali su velikaši Zrinski zbog obrane od muslimanske najezde na Hrvatsku i Europu. Nakon pada Dvora (tadašnjeg Novigrada) 1556., Gvozdansko se našlo na udaru Turaka. No, utvrda je godinama bila neosvojiva. Zbog toga je 1577. turska vojska je sagradila most preko Une kojim je dovela tešku artiljeriju i ljudstvo pod samu utvrdu.
Dan 3. listopada 1577. preko 10.000 Turaka je opkolilo Gvozdansko sa teškom artiljerijom. Među njima su bile i mnogobrojne pomoćne turske čete sastavljene od pravoslavnih Vlaha koji su kao turski plaćenici napadali svoju braću kršćane. Zima je bila iznimno hladna tako da je, po kronikama, pucala kora na drveću.
Gvozdansko je branilo 50 vojnika iz posade Zrinskih, uz još 250 Hrvata rudara i seljaka sa ženama i djecom.
Potresno izvješće kronika o otporu i smrti hrvatskih vojnika u Gvozdanskom
Kronike potresno i detaljno bilježe da „te noći 12. na 13. siječnja ljeta 1578. Ferhat-paša zapovjedio je osobnoj straži da nalože još nekoliko vatri i donesu još bundi jer nije mogao zaspati od hladnoće,temperatura zraka toliko je pala da su i konji, koji su bili na otvorenom, počeli ugibati od hladnoće. Cijele noći čuli su se jezivi pucnjevi drveća, koje je pucalo od hladnoće, a u gradu u kojemu je sve utihnulo ugasle su i zadnje vatre, što je strašno uznemirilo turske izvidnice, koje su o tome smjesta izvijestile pašu. Paša je zbog bojazni da bi mogao uslijediti napad iz utvrde podigao uzbunu i pripremio svoju vojsku za obranu, no cijele noći, čas se grijući, čas motreći naizmjence, turski i vlaški vojnici bili su u strahu.”
-Gvozdansko-mjesto hrvatskog velejunaštva, bez svjetskog uzora i mjesto gdje su Hrvati istrijebljeni i konačno sudski protjerani 1946. godine, bespovratno do današnjega dana…
Velika vojna vještina, otpor do posljednjeg čovjeka i svjesno žrtvovanje za domovinu učinilo je Gvozdansko simbolom hrvatske želje za slobodom i otpora protiv stranih osvajača. U hrvatskoj povijesti Gvozdansko igra ulogu sličnu onoj koju ima Masada u židovskoj i Alamo u američkoj povijesti. Zbog toga svaki Hrvat mora znati za ovaj jedinstven događaj hrvatske patničke povijesti.
U II. svjetskom ratu Titovi partizani su na Božić 1941. u Gvozdanskom ubili 55 Hrvata katolika koji su se vraćali iz crkve, od kojih čak 13 iz obitelji Grabarević. U Domovinskom ratu četnici su u Gvozdanskom ubili 3 Hrvata civila i zapalili katoličku crkvu.
Nakon krvave i patničke povijesti danas u Gvozdanskom živi svega nekoliko staraca Hrvata.S.B.
L.K.