Evo zašto ljupki svetac umnaža savjete kako bi priopćio drugima onaj “najpoželjniji mir koji je bio najugodniji, najvjerniji i neprekidni gost njegovog srca”. Zato sveti Franjo Saleški neumorno preporuča mir i strpljivost, nadasve sa samim sobom.
“Ne uznemirujte se zbog vaših nesavršenosti!”.
“Čuvajte se dobro uznemirenosti i nemira, jer oni su najveća zapreka na putu savršenosti”.
“Žalost po Bogu,” kaže sveti Pavao, “rađa spasonosnim obraćenjem; a žalost svijeta rađa smrću” (usp. 2 Kor 7, 10). Žalost, dakle, može biti dobra i zla, prema raznim učincima što ih rađa u nama. Ona u nama ipak proizvodi više zlih, nego dobrih učinaka, jer samo su dva dobra, tj. milosrđe i pokora, dok zlih ima šest: tuga, lijenost, srdžba, ljubomora, zavist i nestrpljivost.
Zbog toga Mudrac kaže: žalost ubija mnoge, a ne donosi nikakvu korist, jer uz ova dva dobra potoka, koja se rađaju iz njenog izvora, izvire i drugih šest koji su vrlo loši.
Stoga đavao čini sve napore da prouzrokuje u duši tu lošu žalost, te da bi je uspio obeshrabriti, pokušava je uznemiriti. Nije mu teško nadahnjivati izgovorima: – Ne trebamo li možda biti žalosni što smo uvrijedili uzvišeno Veličanstvo, beskrajnu Dobrotu i ranili Srce naj- nježnijeg Oca?
-“Da,” odgovara sveti Franjo Saleški,“potrebno je sigurno žalostiti se, ali iskrenim kajanjem, a ne dakako neutješenom boli, srdžbom i ljutnjom. Istinsko kajanje kao i svaki drugi osjećaj nadahnut dobrim Duhom, uvijek je u miru. I čim se očituje nemir i zabrinutost, znak je da dobra žalost ustupa mjesto lošoj.
“Zla žalost smućuje i uznemiruje dušu, zadaje pretjerane strahove, čini nam molitvu teškom i odvratnom, uspavljuje i pritišće mozak, oduzima duši sposobnost da dobro razmišlja, da donosi ozbiljne i dobre odluke, obeshrabruje je i oduzima joj snagu. Ukratko, nalikuje ljutoj zimi, koja zemlju lišava svake ljepote, suši biljke i mrzne životinje. Doista, žalost odnosi duši svu milinu pa joj oduzima i slabi sve sposobnosti i dovodi je skoro do iznemoglosti”
Koliko duša će se prepoznati u ovim znakovima uznemirenosti, kojoj su dopustili da nasrne na njih nakon nekih nedostataka i štete što su je od nje zadobili?
Sa žarom su krenule slijediti Učitelja na putu vršenja dužnosti, penjući se strmim putem Kalvarije, ali dođe do pada i eto pojavi se nemir! Ipak se ponovno dižu, a pokora i odrješenje grijeha sve popravlja. Naprotiv, netko nastavlja promatrati se i zabrinuto ispitivati, brojiti tek zacijeljene rane, istraživati ih skoro sa velikim strahom i tako pozljeđivati. Želi ih izliječiti nestrpljenjem i ljutnjom, ne znajući da nema “ništa što čuva toliko pogreške u duši kao nemir i želja da ih se na brzinu riješimo”.
Eto dakle, usporava se korak na putu savršenstva, ne trči se više, nego se mučno hoda, vuče se nezadovoljni samim sobom i gotovo bez Boga, bez pouzdanja u molitvi, bez drugog raspoloženja.
Što je to dakle, jadne duše, tako zakočilo vaše napore? Trčale ste prekrasno: tko vas je zadržao? pita vas Apostol. “Da se niste uznemirili kod prvog udarca, nego blago uzeli srce u ruke, ne biste pale po drugi put”.
“Zašto tolike ptice i druge životinje bivaju uhvaćene u mrežu? Ponajprije stoga što se, nakon što su ušle unutra, koprcaju i miču kako bi odmah izišle van? I ne zapliću li se i zamotavaju još više upravo zbog toga ? Tako i mi, kad padnemo u mrežu nesavršenosti, neće uznemirenost biti ona koja će nas osloboditi. Čak će nas još više smutiti”.
“Potrebno je biti strpljiv kako bismo napredovali u savršenosti, čineći uvijek s mirom u srcu ono što možemo da bismo napredovali”. “Isčekujmo, dakle, strpljivo na putu našeg duhovnog napretka i naprotiv, umjesto da se uznemirimo što smo malo učinili u prošlosti, pobrinimo se da radimo marljivije u budućnosti”.
“Ne uznemirujmo se ako uvidimo, da ostajemo uvijek novaci u vršenju kreposti, budući da se u samostanu Pobožna života svaka duša treba uvijek smatrati novakinjom, a i sav je život razdoblje kušnje. Kad bi tko povjerovao da je već zavjetovan, a ustvari je još novak, bio bi zreo za otpuštanje. Prema Pravilima ovoga Reda, novaci ne postaju zavjetovanima po svečanome slavlju, nego po izvršavanju zavjeta. Zavjeti pak nisu nikad izvršeni dokle god se ne održavaju savršeno i besprijekorno, a obveza služenja Bogu i napredovanja u ljubavi prema Njemu traje sve do smrti.”
“Ali možda će netko reći, kako da se ne žalostim ako uvidim da je napredak u kreposti usporen mojom krivnjom? O tome sam već rekao u Uvodu u pobožni život, ali ću to sad rado ponoviti, jer o tome ne može nikada biti dosta rečeno. Potrebno je oplakivati vlastite grijehe, ali dubokim, čvrstim, postojanim, staloženim kajanjem, a ne nikada uzbuđeno, burno, nemirno i malodušno”. (Sveti Franjo Saleški)
*Sveti Franjo Saleški (1567 – 1622), kojeg slavimo danas 24. siječnja, biskup i crkveni naučitelj, jedan je od najpoznatijih učitelja duhovnog života u povijesti crkve, osobito za laike. On je i omiljeni duhovni pisac. Svojim djelima Filotea i Teotim (Rasprava o Božjoj ljubavi) koja su prevedena na gotovo sve svjetske jezike dao je velik doprinos katoličkoj duhovnosti. Posebnu pažnju u svom naučavanju posvetio je laičkom staležu, potičući sve ljude, bez obzira na zanimanje, na duhovni život i rast u svetosti.
L.K.