Igor Vukić o zračnoj slici Jasenovca iz siječnja 1945
Ljudi mogu vjerovati u svašta. Crte na prozoru nastale smrzavanjem kišnih kapi mogu podsjećati na lik nekog sveca. I onda se ljudi okupe i vjeruju. U prazno. Tako i Goran Hutinec, docent s Filozofskog fakulteta, vjeruje da je sivkasta mrlja koju se vidi na fotografiji Jasenovca, snimljenoj iz zrakoplova 20. siječnja 1945., mjesto na kojem se nalazi „masovna grobnica“.
Snimku je pronašao u arhivu fotografija u škotskom Edinburghu (National Colection of Aerial Photography,ncap.org.uk), a prošli ju je tjedan objavio Nacional, sa senzacionalističkim naslovom „Otkriven ključni zračni dokaz masovnog zločina u Jasenovcu“.
Kao i obično u lošijim tabloidima, sadržaj priloga nema mnogo veze s naslovom. Svatko razuman mora se začuditi kad vidi fotografiju. Zar stvarno ta mrlja predstavlja „masovnu grobnicu“? Po čemu se to može zaključiti? Na toj fotografiji ima više takvih mrlja. Kad se samo malo pažljivije pogleda, vidi se da je riječ o sjenama koje su na snježnom tlu napravili – oblaci.
Na drugoj su stranici dio te fotografije uvećali pa su na prodručju bosanskog sela Gradine crvenom bojom sugestivno zaokružili nekoliko mjesta. I opet, ništa. Mogli su odabrati i neka druga mjesta na slici pa zaokružiti. Na slici se ispod snježnog pokrivača jasno naziru jedino obrisi polja koja su u vrijeme poljoprivredne sezone obrađivali jasenovački zatočenici. Ondje su sijali pšenicu, kukuruz, konoplju, skupljali sijeno, držali volove, konje i druge životinje. Ujutro bi se skelom prebacili na bosansku stranu, a uvečer bi se vraćali u logor.
Baš na mjestu gdje Hutinec upire prstom na fotografiju nalazili su se inače, tzv. autoklavi, posebni uređaji s kojima se pomoću vruće pare steriliziralo i sušilo voće, npr. šljive. Od tih autoklava vodila je prugica do obale Save kojom su vagonetima prevoženi proizvodi te male tvornice.
Poslije rata od tih kotlova-autoklava iskonstruirana je priča o proizvodnji sapuna od tijela logoraša. Kotlovi su nedavno obnovljeni, stoje tamo i – vjerovali ili ne – služe lokalnim pripovjedačima da turistima ponavljaju priču o ljudskoj tvornici sapuna.
Neodrživa teza o spaljivanju leševa
Prema dostupnim originalnim dokumentima, ponekad je na drugu stranu bio prevezen i lijes s pokojnikom iz logora. Dakle, na bosanskoj strani postoje pojedina grobna mjesta pa i nekoliko skupnih grobnica. Ali nema masovnih grobnica koje bi izdaleka odgovarale broju od 83.000 i više navodnih žrtava jasenovačkog logora, što se želi sugerirati Nacionalovom objavom.
Čudno je da je Berislav Jelinić, glavni urednik Nacionala koji je i pisao prateći tekst, nasjeo na te neuvjerljive fotografije. Morao je biti pažljiviji već i zbog svog stručnog obrazovanja diplomiranog kriminalista. Još je gore što ponavlja tezu da su iz te navodne grobnice, potkraj rata iskopani leševi pa na brzinu spaljeni. A njihov „pepeo“ potom bačen u Savu.
Zar zbilja jedan kriminalist vjeruje da je moguće u dva-tri tjedna u travnju 1945. (kako tvrdi Hutinec), iskopati desetke tisuća leševa, potom ih spaljivati na metalnim rešetkama nakon što su poliveni benzinom (kako misli Ivo Goldstein)?
O tome sam već javno polemizirao s Goranom Hutincem pa ću ponoviti glavne naglaske:
Prvo, grobnice za tako veliki broj leševa morale bi površinom jako velike (znatno veće od zaokruženih na Nacionalovoj slici). Duboke grobnice tamo se ne mogu kopati zbog podzemnih voda.
Drugo, a još važnije: u zagrebačkom krematoriju leševi pokojnika spaljuju se oko 90 minuta u pećima s plinskim plamenicima, na 700 do 1000 Celzijevih stupnjeva (vidi reportažu iz tjednika Globus, 3. travnja 2015.). I nakon takvog tretmana, od sat i pol, kosti pokojnika ostaju gotovo sačuvane.Stoga se ostaci, nakon što se ohlade, drobe u posebnom stroju za usitnjavanje pomoću tri kamene kugle i nekoliko šipki.
Kosti se, dakle, ne raspadaju ni u prah ni i u pepeo, niti poslije 90 minuta na visokoj temperaturi u zatvorenoj peći. Ono što na kraju ostane nakon „drobilice“ nije obični pepeo već smjesa teksture gustog pijeska.
Da je logorska uprava u travnju krenula u neko takvo spaljivanje, partizane bi početkom svibnja dočekale velike hrpe nagorjelih, pougljenjenih tijela i nagorenih kostiju, koje bi mogli fotografirati i pokazivati od Pariza 1947. do Zagreba 2019.
A to nisu našli.
Treće, na području Gradine, na desnoj obali Save, rađeno je 1964., sondiranje terena i ekshumiranje posmrtnih ostataka. Voditelji su bili liječnici iz ljubljane dr. Alojz Šercelj i dr. Vida Brodar. Prema njihovim zapisnicima, na gradinskoj strani pronađeni su ostaci 282 osobe. Upravo je teren na tom području bio najviše istraživan. Koristili su specijalnu sondu Dachnowsky te ručnu spiralnu bušillicu jer je zemlja u travnju, kad su istraživali, bila još vrlo tvrda. Ukupno je napravljena 191 bušotina, a u 23 su pronađeni neki ostaci povezani s ljudima – ponegdje samo kožna cipela, emajlirana zdjela i slično. U ostalim bušotinama pronađen je uglavnom „pseudogley“. A to je, objasnio je dr. Šercelj, „zemlja koja se stvarala milenijiima u oksiredukcionom procesu na jednom mjestu. To ujedno znači da na mjestu bušotine, gdje smo naišli na pseudogley, nema i ne može biti grobnica“.
Prema sadašnjoj tehnologiji, lokacije posmrtnih ostataka pod zemljom u Jasenovcu i Gradini mogu se potražiti neinvazivnim metodama pomoću tzv. georadara (GPR, Ground Penetrating Radar). Zatim se može pristupiti i ekshumacijama.
Oprez pri analizi fotografija
A pri istraživanju valja biti krajnje oprezan s fotografijama. Ne može se na temelju jedne proglasiti „ključni dokaz“. To je kao da za ključni dokaz uzmeš ispis SMS-ova iz nečijeg telefona (pa čak i da nisu izmišljeni kao što smo vidjeli u nekim aktualnim slučajevima). I mi smo u knjizi „Radni logor Jasenovac“ (Naklada Pavičić, Zagreb 2018.) na str. 291, objavili fotografiju zatočenika logora Stara Gradiška kako igraju nogomet na njihovu igralištu (jasno se vidi teren, gol, igrači, publika). Pa nismo tvrdili da je to „ključni dokaz“ za bilo što zatočenici iz Stare Gradiške kao i oni iz Jasenovca. Zatim opisuju ga i posjetitelji logora (u ovom slučaju Julius Schmidlin, izaslanik Međunarodnog odbora Crvenog križa koji je logore posjetio u srpnju 1944.) Potvrdili su to i svjedoci optužbe, bivši zatočenici, na suđenju Dinku Šakiću.
Uzgred, nogomet se igrao i u logoru Terezino/Theresienstadt, i između zatočenika i njemačke straže, o čemu postoje i filmski snimci. Jasenovac i Terezino imaju dosta sličnosti – oba su bila i radna i tranzitna, a u njima nije bilo masovnih, serijskih ubojstava. Slični Jasenovcu bili su i slovački logori za Židove Novaky, Vyhne i Sered, odakle su Židovi deportirani u logore smrti u Treći Reich. Do deportacija život u logoru, osim same činjenice da su bili zatočeni, nije bio nepodnošljiv.
Nogomet se igrao i u Auschwitzu, ali po svemu sudeći, u njegovu radnom dijelu. Britanski vojnik, ratni zarobljenik Denis Avey bio je u radnom dijelu Auschwitza (logorski dijelovi nalazili su se pored ogromnog industrijskog kompleksa kompanije IG Farben, Monowitz-Buna Werke, tri kilometra istočno od mjesta Oswiecim/Auschwitz). U knjizi „The Man Who Broke Into Auschwitz“ Avey donosi fotografiju njegove nogometne momčadi iz logora E715, udaljenog nekoliko stotina metara od logora (pretežno) za Židove, Auschwitza III.
U radnom dijelu Auschwitza, odnosno, u tvornicama IG Farbena, bili su zaposleni i radnici iz Nezavisne Države Hrvatske, među njima i pravoslavci koji su tamo otpremljeni nakon bitke na Kozari (zarobljeni partizani i civili).
Svakome razumnom jasno je da igranje nogometa i odbojke u Jasenovcu, njegova bolnica, orkestar i kazališne predstave, ne znače da je to bio sportsko-rekreativni centar kako to neduhovito znaju reći neki naši kritičari. Orkestar i danas postoji u zatvoru u Lepoglavi pa valjda nitko neće reći da je to zabavni centar.
Nije bilo logor smrti, nego radni kažnjenički logor
Stara Gradiška, Jasenovac pa i Lepoglava bili su zatvori u doba Drugog svjetskog rata. U njima je najviše bilo zatočenika koji su utvrđeni kao aktivni protivnici države te uz njih skupina Židova izuzeta od deportacija kojima je bila izložena židovska zajednica u području Hrvatske pod utjecajem njemačkih nacista.
Jasenovac nije bio mjesto masovnih, serijskih ubojstava i zatočenici u njega nisu bili dovođeni s predumišljajem da bi tu bili ubijeni. Nije bio „logor smrti“, nego radni, kažnjenički logor. O radnom karakteru Jasenovca sami za sebe govore dokumenti, pridružuju se brojna svjedočenja bivših zatočenika. U korist takvog karaktera Jasenovca govori zapravo i fotografija objavljena u Nacionalu.
Svaka žrtva zaslužuje poštovanje. Preuveličavanje broja navodno stradalih u Jasenovcu , zbog političkih i drugih razloga, uvreda je za žrtve. A popisi s desetaka tisuća imena žrtava navodno ubijenih u Jasenovcu vrlo su velike uvrede za žrtve. Snimka koju je pokazao Nacional zapravo je element koji pokazuje koliko je važno provesti dodatna, sveobuhvatna istraživanja logora u Jasenovcu kako bismo se približili njegovoj realnoj slici.
Fotografija jedino pokazuje kako je Jasenovac bio mali logor
Fotografija objavljena u Nacionalu vrijedna jer pokazuje kako je to bio jedan mali logor, i površinom i brojem objekata. Već i ona govori protiv velikih brojeva navodnih žrtava.
Vidi se da je širina logora tek nešto veća od širine rijeke Save koja protječe pored njega. Sava je ovdje široka oko 200 metara, a fotografija pokazuje da su se logorski objekti smjestili na prostoru širokom od 250 do 370 metara. Otprilike 350 do 400 metara iznosi i duljina logorskog radno-stambenog dijela. Taj je dio bio opasan žicom, a izvan njega nalazio se veliki prazan dio, obična livada, do zida od cigle sa stražarnicama. Zid je na sjevernom dijelu parcele bio izgrađen blizu željezničke pruge, odnosno, usporedno s prugom, trasom kojom danas prolazi cesta kojom se dolazi iz Novske u Jasenovac.
Fotografija može pomoći da se još točnije utvrdi tlocrt logorskih nastambi. No možemo se pohvaliti da smo u knjizi „Radni logor Jasenovac“ već objavili prilično precizan tlocrt logora u Jasenovcu, sa stanjem u početku 1945. koji se sasvim malo razlikuje od fotografije. U izradi su nam pomogli stručnjaci iz tvrtke Plan B iz Zagreba, specijalizirane za projekte u građevinarstvu. Na temelju fotografija snimljenih sa zemlje i povišenih objekata, satelitskih snimki, Googleovih karata, Geoportala Državne geodetske uprave i drugih izvora i računalnih alata koje posjeduje Plan B, rekonstruirali smo raspored logorskih objekat s velikom točnošću.
Neumjesna usporedba s Auschwitzom
Nacional je iz nekih svojih razloga objavio i zračni snimak dijela logora u Auschwitzu. Snimka Jasenovca proteže se preko cijelih stranica, dok Auschwitza zauzima samo oko trećine jedne stranice. Ipak, pažljivi promatrač uočit će da je u logoru u Jasenovcu bilo šest baraka za smještaj zatočenika (svaka s oko 200 mjesta za spavanje), dok se na djelomičnoj slici Auschwitza može izbrojati 91 baraka. Kad se na Google karti pogleda cijela površina tog kompleksa, a radi se o logoru Auschwitzu II – Birkenau, vidi se da je u njemu bilo barem 280 baraka.
Dakle, uspoređuje se Jasenovac koji je imao šest (6) baraka i jedan dio Auschwitza (Birkenau ili Brzezinka) koi je imao 90 odnosno ukupno 280 baraka.
Kad se tome doda da je Auschwitz III imao 75 stambenih baraka, a zarobljenički logor E715 još 24 baraka plus najmanje 150 baraka koje su bile sa zapadne strane tvornica IG Farben (prema tlocrtu iz knjige Denisa Aveya), proizlazi da je u logorskom kompleksu Auschwitza bilo čak oko 530 baraka.
A u jasenovačkom logoru – šest.
To ni malo ne smeta autorima poput izraelskog Gideona Greifa, koji uživa veliku podršku u Srbiji i gdje mu vlast financira knjigu „Jasenovac – Aušvic Balkana“. U njoj, nije teško pogoditi, tumači da je Jasenovac bio gori (vjerojatno iveći) od Auschwitza. Pridružuje mu se Emir Kusturica koji će na tom temelju snimati i igrani film, obilato potpomognut državnim novcem. Ide li tim putem i hrvatski Nacional?
Nema spomena zračnog bombardiranja jasenovačkog logora
Nigdje u tekstovima u Nacionalu, ni u razgovoru s pronalazačem fotografije Hutincem, nema spomena da su američki zrakoplovi bombardirali logor u više navrata. Najteži napad bio je 30. ožujka 1945., na Veliki petak, kada je srušen najveći dio logora pa i dio naselja u Jasenovcu. Fotografije tog bombardiranja sigurno postoje, jer su zrakoplovci snimali sve napade, ali za sada još nisu pronađene. Bit će zanimljivo vidjeti kako je logor izgledao tijekom tog napada i bit će onda i jasnije zašto je izgledao onako kako su ga snimili partizani početkom svibnja. Na jednoj takvoj fotografiji objavljenoj u Nacionalu može se vidjeti kako zidovi logorskih zgrada stoje, a krovovi su im razneseni pogocima iz zraka. Upravo tako izgledaju zgrade bombardirane iz visine, za razliku od kuća srušenih odozdo postavljanjem eksploziva, o čemu smo mogli svjedočiti i za vrijeme našeg rata 1991. do 1995.
Bit će zanimljivo i otkriti zašto je baš logor u Jasenovcu bio izravan cilj iako se znalo da su njemu rade zatočenici. Slabo informirana novinarka Nacionala pita Hutinca jesu li zapadne sile tada (1945.) znale za logor u Jasenovcu, a on veli „nisam siguran da su znali za logor“.
Nevjerojatno za jednog profesora novije povijesti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu!
Jer, poznato je da je Tito još 1942. Kominterni pisao o postojanju zatočeničkog logora u Jasenovcu, da je AVNOJ te godine izdao brošuru o logoru s iskazima zatočenika koji su pobjegli iz njega. Osim toga iz logora je do 1945. pušteno samo u amnestijama, prije isteka roka kazne, više od 1000 zatočenika. Može Hutinec misliti što hoće o čitateljima Nacionala ili novinarima koji s njim razgovaraju, ali zapadni saveznici su ipak bili malo bolje informirani.
Igor Vukić / Hrvatski tjednik