Što nas čeka s Bandićem u državnoj vlasti?
Otkad je postalo jasno da tradicionalne političke stranke odlaze u povijesnu ropotarnicu, te da HDZ zbog svojih promašenih politika i postizbornih izdaja gubi koalicijski potencijal, a SDP puca po šavovima, slučajno ili ne, započelo je medijsko i kadrovsko pumpanje stranke Milana Bandića. Riječ je o višemjesečnome procesu provođenom osobito po općinama i gradovima Hrvatskoga zagorja gdje trenutno neuhljebljeni haenesovci i laburisti traže obećavajućega gazdu. U tu svrhu Bandić je iz šešira ponovo izvukao tunel ispod Medvednice. Kroz njega misli osvojiti Hrvatsko zagorje protegnuto kroz tri županije (uzgred: zamislite Istru razlomljenu u tri županije).
Neki smatraju kako je posrijedi Bandićevo dubinsko zahvaćanje u biračko tijelo raspadajućega SDP-a s ciljem preuzimanja vodeće uloge na tzv. ljevici, dok drugi drže kako je riječ o stvaranju hadezeu poželjnoga koalicijskoga partnera. Obje mogućnosti, a jedna od njih je sigurno točna, vjerojatno i obje, ciljaju na zadržavanje statusa quo i produženje roka trajanja truloga režima uspostavljenoga u posljednjih 18 godina. Nedvojbeno je Bandićev Klub u Saboru postao, mimo izbora, brojčano i koalicijski onoliko respektabilan koliko i moralno dvojben. Premostio je gnjavažu s izborima.
Osim što je Bandićev uzor, čiji je zapravo Lončar političar?
Što se može očekivati od Bandića u budućnosti, a da nije već viđeno? Dosad su viđeni prigodni prokatolički maratoni sa svijećom, bedževi s likom „maršala Tita“, ljubav prema kućnim ljubimcima, bageristički ispit, gacanje snijega u čarapama, svjetonazorski gulaš, prvomajski grah, volja za moć i velika ambicija izražena kandidaturom za predsjednika države gdje je poražen od, frakcijski, neznatno drukčijega Josipovića. Istina, Bandićeva stranka može sa svima. Njemu je svejedno, važno je da budu usvojeni njegovi „projekti“, što je dobar štos za površne birače. Projekti, naime, ostaju samo projekti ako „nositelj projekta“ nije blizu rashodovne strane proračuna. Proračun kao glavni plijen odlika je klijentelističkih stranaka. Stoga su ovih mjeseci mnoge „oči željne napojnice“ (Iso Kršnjavi) uperene u Bandića.
Ono što bismo mogli očekivati od njega kad bi se na državnoj razini dokopao vladajuće koalicije s HDZ-om ili SDP-om skriva se u jednoj maloj vijesti JuL-a od 30. siječnja ove godine. U njoj piše da je gradonačelnik Bandić odlučio Budimiru Lončaru dodijeliti Medalju Grada Zagreba „uz obrazloženje da je Lončar bio savjetnik bivših predsjednika Stjepana Mesića i Ive Josipovića, da je sudjelovao u radu Ujedinjenih naroda, u osnivanju Pokreta nesvrstanih te Kvadrilaterale, pokreta u kojem su bile Austrija, Italija, Mađarska i bivša Jugoslavija“. U vijesti se skriva i „lažna vijest“, navodi se, naime, da je Budimir Lončar „hrvatski političar i diplomat“. Nije, on je radikalan jugoslavenski nacionalist i titoistički potrčko. Bez Tita on ne bi imao nikakvu političku biografiju, niti bi bio savjetnikom Mesiću i Josipoviću.
Bandić ispravlja propuste Beograda
Budimir Lončar rođen je 1924. u Preku. Preko nije Prečko u Zagrebu, već predivno mjesto na otoku Ugljanu. Uvidom u web stranice Općine Preko nisam ustanovio da je Općina Preko počastila Budimira Lončara nekim priznanjem ili medaljom, ako i jest, time se javno ne hvale. Lončar je bio i ostao istaknuti član Komunističke partije Jugoslavije i SKJ-ota. Poslije Drugoga svjetskoga rata radio je u represivnom aparatu Titova totalitarnoga režima odgovornoga za masovne likvidacije bez suda i evidencije. O tadašnjim pothvatima B. Lončara i danas se šaptom govori u Zadru i na zadarskim otocima. Neke od užasa čuo sam i na vlastite uši od starih Zadrana. Koliko je poznato protiv njega nije podignuta nikakva optužnica, pa niti za razdoblje u kojemu je za interese agresora radio na onemogućavanju hrvatske obrane. Je li mu Beograd odao kakvo priznanje nisam provjeravao. Sve eventualne propuste Općine Preko i Beograda ispravit će Bandić u Zagrebu.
Poživi li devedesetčetverogodišnji doajen jugoslavenske diplomacije, zadnji ministar vanjskih poslova države SFRJ (agresora na Hrvatsku!) i pri UN-u zagovornik embarga na uvoz oružja napadnutoj Hrvatskoj, mogao bi se pronaći i kao vojvoda budućega predsjednika Sabora ili Vlade druga Milana Bandića! HDZ i SDP takvo bi kadrovsko rješenje poduprli. Lončar je već bio savjetnikom hanesovim i esdepeovim predsjednicima, Mesiću i Josipoviću, a jedan od ključnih ljudi plekovićiziranoga HDZ-a, pomoćnik glavnoga tajnika stranke, Božidar Kalmeta, rado se fotografira s njime. Dodjelom Medalje Grada Zagreba Lončaru, Bandić je otvorio mogućnost i takvome raspletu stvari, ali i priznao da je truli poredak veličajući kadrove države agresora i inkluzivirajući ih u državni poredak, dosegnuo moralno i nacionalno dno. Nije to satira, već gruba stvarnost, kakve se ne bi dosjetio ni suvremeni nimalo satirični Srbobran.
Odluka o dodjeli Medalje Grada Zagreba Lončaru ruganje je hrvatskim žrtvama palima u obrani i oslobađanju Hrvatske od agresije Lončarove države. Istodobno taj čin pokazuje kako jugoslavenska ideja u Hrvatskoj ne bira sredstva pokoravanja izraza težnje hrvatskoga naroda za uspostavom slobodne i neovisne države. Bandić, kao političar, u osnovi je kadar faksa Političkih nauka i SKJ/SKH. Politički proizvod integralnoga jugoslavenstva. Nedavno je, ponizivši Grad Zagreb, u posjet primio notornoga četnika, Dragana Markovića Palmu, predsjednika skupštine srbijanske općine Jagodina – četnika, Arkanovog potrčka u agresiji na Hrvatsku, praveći se kasnije da nije znao o komu se radi. Ugostio ga je u gegajućem Zagrebu na dan obilježavanja 27. obljetnice pada Lušca s pripadajućim zločinima koje su počinili upravo Arkanovci, ali za njega nisu odgovarali. Za Budimira Lončara čak ni najpoznatiji bagerist SRH ne može sutra reći da ne zna o komu se radi. Arkan i Palma mali su izvršni komarci u odnosu na Lončara!
Bandić pokazuje da nema stvarnoga i iskrenoga pijeteta prema hrvatskim žrtvama jugokomunističkoga režima i žrtvama srbijanske agresije. Da ima, ne bi primio četnika i donio odluku o dodjeli Medalje provoditelju totalitarnoga režima. Da bi to prikrio, on je krajem prošle godine dopustio u Zagrebu postavljanje spomenika predsjedniku Tuđmanu, što mu se odlično uklopilo u kampanju preskoka s gradonačelničkog na državnu razinu.
Preuzimanje klijentelističke štafete višestranačke reprezentacije
Bandić je, dakle, proteza poretka bratstva i jedinstva u detuđmanizirani HDZ i jugoslavenski SDP. Izuzetno je opasno po nacionalnu državu hrvatskoga naroda, ako se uz vlast nad Gradom Zagrebom dokopa i državne razine vlasti. Moć koju već sada posjeduje, nesrazmjerna njegovom intelektualnom kapacitetu, mogla bi se pretvoriti u još jednu tvrdu batinu protiv demokratske hrvatske Hrvatske. Lončar bi (p)ostao političkim podobnikom, kako vidimo, i s Bandićem na Pantovčaku, da je pobijedio Josipovića.
Gradonačelnik Bandić već dugo je na čelu Zagreba. Dosad je mogao pročistiti listu „počasnih građana“ na kojoj se nalaze komunistički mesari iz tuzemstva i inozemstva, čak i srbijanski kradljivac hrvatskoga kulturnog blaga Vuk Stefanović Karadžić. Umjesto pročišćenja on proširuje sramotni niz. Među „zaslužne“ odlično će se uklopiti i Medalja Grada Zagreba dodijeljena Budimiru Lončaru, uzoru druga Bandića, no, ne i slobodarskih i nacionalno svjesnih Zagrepčana, koji su dali najviše života na oltar Domovine. Na višem položaju od gradonačelničkoga Bandiću se otvaraju vrata ne samo prema proračunskom sladoledu, već i ona pomoću kojih može odlikovati i antifašista Palmu (četnika) za „osobite zasluge“ iskazane u borbi protiv „ustaša“, ali i ona kroz koja može u svojoj političkoj viziji bolje prošlosti prepjevati Hrvatsku u propali jugoslavenski projekt. U bilo kom obliku, kako to i stoji u Ustavu.
Ako se samo letimično pogleda koji su društvenopolitički radnici u posljednje vrijeme preletjeli u njegovo jato, vidjet će se kako on u toj družini ne može imati oponenata. Svi su ovisni o njegovim bagerističkim sposobnostima. Svi su okupljeni oko „projekata“ s pogledom na državni proračun, jer je gradski postao premali za zadovoljenje sve većih potreba i vizija, uključujući i one u „regionu“ o kojima ćemo naknado biti izvješteni, da se prije vremena ne dosjetimo jadu.
Bandić od HNS-a suvereno preuzima klijentelističku štafetu hrvatskoga višestranačja, koristeći pogubnu društvenu klimu što su je instalirale vlade pod vodstvom HDZ-a i SDP-a s potporom pripadajućih struktura grijeha. Tko se, dragi drugovi, ne želi iseliti, može, dakle, kod Bandića uz partijsku knjižicu dobiti i posao! Uz HDZ, SDP, SDSS i HNS, on postaje ponajvećim socijalkapitalističkim poslodavcem, premda nije Todorić, niti je prokazan kao pripadnik „ortačkoga kapitalizma“, što je i logično jer nikad nije radio u „realnome sektoru“. Programiran je za realpolitiku i društvenopolitički rad.