Premijer Plenković – komentirajući kurikulum povijesti koji je, kako kaže, ponovno postao tema, poručio je kako je cilj Vlade, „ … da hrvatski obrazovni sustav bude prilagođen realnim potrebama tržišta. No, isto tako standard znanja i informacija koje ljudi dobivaju kroz svoje obrazovanje mora vrlo jasno djeci ukorijeniti ključna identitetska pitanja, ključni vrijednosni sustav argumentiran na temelju povijesnih činjenica, obrazloženu hrvatsku povijest, jezik i kulturu.“…
“To je naš politički cilj – da nove generacije jako dobro znaju što su vrijednosti Domovinskog rata, a isto tako da se vrlo jasno određuju o pitanjima poput holokausta, uz osudu onih režima koji su bili najgori tijekom Drugog svjetskog rata. Mi tu nemamo nikakvih dilema kada je riječ o ustaškom režimu”, istaknuo je.
Svaka čast premijeru, ravno u glavu! Juncker i Merkel biti će zadovoljni, a Macron prvo treba pitati suprugu što da misli iako zna kako je premijer Hrvatske jedan od poslušnijih „pionira“ Bruxelles-a.
Prije svega, nije „ponovno postao tema“, jer je tema bio već od same najave reforme u obrazovanju i saznanja da će „petljanje“ tim procesom biti prepušteno HNS-u i likovima poput Jokića – ekstremnog ljevičara.Jedini je problem što bahati premijer nije smatrao da će tu biti poteškoća pa nije ni pratio baš toliko što se govori ili piše na tu temu i stoga njegov osjećaj kako je kurikul ponovno postao tema i njega to baš smeta. Toliko ga to živcira da je odlučio reći nam u lice o čemu se zapravo radi u tom „poslu“ oko kurikula.
Krenimo od prilagodbe obrazovanja tržištu rada.
Za koje točno tržište Hrvatska obrazuje mlade i čije tržište će imati najviše koristi od naših obrazovanih na koje smo potrošili brdo novaca? Logično bi bilo reći – Hrvatsko, zar ne? A treba li Hrvatskoj na tisuće ekonomista, pravnika, ovih sa politologije, prometnih stručnjaka i svih ostalih nepravedno izostavljenih i koje su uopće potrebe Republike Hrvatske? Ne proizvodi li trenutni obrazovni sustav previše nezapošljivih ili vrlo teško zapošljivih stručnjaka i komplicira li to dodatno život velikom broju građana? U smislu zadovoljenja tržišta rada, prije svega hrvatskog, koji je cilj obrazovanja i ne ide li dosadašnji model jedino na ruku zapadnjacima koji dobivaju vrlo kvalitetnu i jeftinu radnu snagu? Naime, ako je stvar u omogućavanju našim mladima da se stave na zapadno tržište rada, zašto opterećivati naše mlade cjelovitim i napornim obrazovanjem kada je EU tržište rada prepuno neobrazovanim i polupismenim kadrovima iz npr. Afrike, koji imaju jednak pristup istom tržištu kao i naša djeca? Što misli premijer Plenković, koliko mladih upisuje fakultete znajući unaprijed da se školuje kako bi mogli „pobjeći“ vani i koliko je normalno postaviti stvari na način da se novci i energija troše upravo na taj cilj umjesto na borbu za ostanak i unapređenje društva u kojemu žive?
Ako su u pitanju potrebe Hrvatske, u zemlji od manje od 4 milijuna stanovnika, koliko nam zapravo treba ljudi koji su pola života proveli usavršavajući se do krajnjih granica, a koliko onih koji stvarno nešto rade? I koliko visoko zapravo trebaš biti obrazovan da bi bio neki činovnik ili radio na šalteru banke, recepciji hotela, uredu i to u doba kada trogodišnjaci znaju što će sa Google-om i govore engleski u vrtiću? Naše domaće tržište rada je prezasićeno visokoobrazovanim kadrovima i hrvatska birokracija je prepuna prekvalificirane radne snage, naročito onih iz društvenih znanosti, a nemali je broj i onih iz humanističkih znanosti s kojima ne znamo što ćemo, a niti je naša industrija dovoljno razvijena da bi posla bilo i za sve stručnjake iz prirodnih ili tehničkih znanosti.
Predložio bih dvije kategorije u visokom obrazovanju, „potrebe Hrvatske“ jedna i „želje“, druga. U prvoj bi školovanje bilo besplatno, a oni iz kategorije „želje“ bi plaćali tu pripremu za zapadna tržišta koja nisu naš problem. Naime, koliko je opravdano trošiti na one za koje se zna da neće ostati ili koji u startu znaju da su višak na tržištu rada, ali jednostavno ne žele ništa drugo raditi ili se prilagoditi.
A sad ono ključno i za naše društvo naročito pogubno kada znamo da nam procesima upravlja ljevica. Premijer Plenković je rekao i kako obrazovanje mora vrlo jasno djeci usaditi ključna identitetska pitanja i ključni vrijednosni sustav koji je argumentiran na temelju povijesnih činjenica, obrazložene hrvatske povijesti, jezika i kulture.Ukratko, škole se moraju baviti i indoktrinacijom djece ideologijom, zar ne? A je li premijer Plenković namjerno ili slučajno izostavio, u nabrajanju opasnosti za civilizaciju, osuditi i u isti kontekst postaviti i zločinačku komunističku ideologiju koja je pobila preko 110 000 000 ljudi diljem svijeta? Osobno smatram kako nije slučajno te kako i on i ljudi koji uporno rade na projektu obrazovanja vrlo jasno daju do znanja kako neće dopustiti konzervativcima i desnici da na društvo prenese svoje vrijednosti i kako će poduzeti sve da, a po naputku Bruxelles-a i Georga Sorosa, ne dopusti hrvatskom društvu svoju budućnost graditi na temeljima onoga što nas određuje, a to su vjera, obitelj i dom. Ali očekivati nešto pozitivno za hrvatsko društvo kada na tome rade radikalni ljevičari HNS-ovci, može samo netko sa ljevice i samo netko sa ljevice može prozivati radikalnu desnicu u Hrvatskoj, jer ona jednostavno – ne postoji! Isto tako jedino netko sa ljevice neće prozvati radikalnu ljevicu, a ona jednostavno – postoji! Dakle, premijer Plenković je ljevičar 1/1.
Navikli smo na bahatost gastarbeitera, navikli smo im i popuštati u dane odmora kad se postavljaju iznad nas, jer su malo bolje plaćeni za isti posao i voze bolja auta, imaju bolje patike, ali zar baš moraju i upravljati nama, naročito oni koji ne misle ostati u Hrvatskoj!? I zar baš dovijeka moramo trpjeti njihova pametovanja i stav kako su oni iznad nas sirovina i kako oni vide dalje, čuju bolje ili nose više, jer su se napili vode u Njemačkoj ili Francuskoj, Americi ili Italiji!?
U vrijeme nezapamćene demografske krize i duboke krize u EU, posljednje što nam treba su političari koji, koristeći neinformiranost puka po važnim pitanjima i zahvaljujući medijima kojima upravljaju u istom cilju, barem polovicu svog naroda smatraju marginalcima i neukim sirovinama koji ništa ne shvaćaju jer se eto usude kritizirati i dovoditi u pitanje namjere „velikih vođa“. Sve su žešće kritike suverenista i desnice i to je očekivano, jer vrijeme je da se i na Hrvatsku prenese dio borbe sa kojom se suočava zapadna civilizacija, borbe između podivljalih globalista i suverenista i vrijeme je jasnog razdvajanja hrvatske političke po istom principu.
Premijeru nije pametno toliko jasno i jednoznačno se određivati u ovom trenutku, jer cilj je ujedinjenje, a ne podjela. A ujedinjavati u zemlji koja je ratovala do prije neki dan i to protiv sila ljevice, nije nimalo lagana zadaća.
Pomislili smo na trenutak, nakon niza, toj zadaći nedoraslih smutljivaca koji su zapravo samo produbili podjele u društvu, da Plenković konačno zna što radi. Ne zna – jer je rastao u pamuku i daleko, a neće ni znati radi miniona kojima se okružuje i kojima samo pete vire iz mjesta gdje su zavučeni. Ali jedno bi ipak trebao znati, njegova retorika u posljednje vrijeme sve više zvuči poput onog Milanovićevog „ratnog pokliča“ – Mi ili oni! A to je posljednje što bi mi u ovom trenutku trebali slušati.