U hrvatskoj kulturi gotovo nezapaženo je prošao još jedan skandal – Rade Šerbedžija i njegova supruga Lenka, nakon osam godina, napustili su, teško razočarani, nekakav Studij glume i medija, projekt koji su sami izmislili na riječkom Sveučilištu…
Razlog njihova naglog, ali privremenog, odlaska u Los Angeles, gdje su iznajmili „prekrasnu kuću“ navodno su bili skromni uvjeti za rad, učionice s užasnom akustikom i nedovoljnom veličinom za prave studentske vježbe.
Grad Rijeka, po reagiranju ovog kontraverznog jugoslavenskog glumca, zamislite, nije im omogućio ni izgradnju novog, suvremenog kazališta, gdje bi njegovo veličanstvo, Lenka i njihovi studenti izvodili predstave! Jedinu konkretnu pomoć, rekli su, dobili su od župana Zlatka Komadine, i to skromnih 200.000 kuna godišnje. Da nije bilo tih, a valjda i nekih drugih, „sitnih para“, Studij glume u Rijeci, u njihovoj „režiji“, već bi odavno bio ugašen.
- „Sav novac s kojima u Rijeci raspolažu za kazališnu aktivnost odlazi u HNK Ivana pl. Zajca, koje je velika rupa bez dna“ – kaže Šerbedžija te nadodaje da sa „zaprepaštenjem ponavlja da od silnog novca koji će ovaj grad utrošiti na Europsku prijestolnicu kulture u 2020. godini nije predviđeno izdvajanje za jednu suvremenu kazališnu dvoranu, prostor za akademski teatar, kazalište koje će mladi ljudi praviti za mlade“.
Također napominje da ti mladi ljudi imaju pravo tražiti od grada u kom su studirali da im pruži priliku da pokažu što znaju, tim prije što su Lenki i njemu, u proteklih osam godina, postali kao vlastita djeca.
A koji otac djeci ne bi (u ovom slučaju na tuđi račun) podigao vlastito kazalište?
Ono koje već desetljećima postoji u ovom gradu je za obitelj Šerbedžiju zastarjelo, nema ovog ni onoga, a nema ni njega (već Olivera Frljića!).
Šerbedžija se iz Los Angelesa, gdje malo snima, a više vozi bicikl po Santa Monici uz obalu oceana, jede po restoranima, uglavnom ribu, jer ne voli sam kuhati i sprema se gledati velike mečeve tenisača Novaka Đokovića, s kojim se često druži, vraća u svibnju.
I to zbog Brijuna! Naime, počinju probe za kazališni komad „Tko se boji Virginije Woolf“, u kojem će igrati i njegovi studenti, a režirati njegova supruga.
„Lenka je pristala da me još jednom podnosi u svojoj podjeli“, a takva „ponuda se ne odbija“ – kaže veliki jugoslavenski umjetnik, kojeg očito priznaju po „cijelom svijetu“, ali malo ili nedovoljno u Hrvatskoj, iz koje je navodno sa cijelom obitelji dezertirao na početku svetog hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata.
Dok su njegove kolege u Hrvatskoj obilazile prve crte bojišta, „Lepi Rade“, kako ga neki zovu“, snimao je i ratne, propagandne srbijanske filmove, i pjevao u duetu s Cecom, suprugom ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana, – „Neću protiv druga svog“.
- Evo već drugi poziv ide u rat/neki novi mladići idu u rat/i brane zemlju od zemlje/i narod od naroda svog/i brane more od kopna/i kopno od mora svog./ A ja neću, neću i neću/neću protiv druga svog/a ja neću, neću i neću/ne mogu protiv naroda mog(…)/ – urlali su Ceca i Rade, koji je za „zasluge“ u Domovinskom ratu dobio i „pola Brijuna“ za sebe i obitelj, odnosno za dobro plaćeni „kazališni cirkus“.
A što se tiče politike, Šerbedžija veli da je „naša ljevica“, kojoj i sam pripada (!), „staromodna, potrošena, međusobno posvađana i razjedinjena, politički nezrela i neodgovorna, do boli nemoćna“.
Žao mu je što tu i takvu ljevicu „narod u svom sljepilu ne prepoznaje kao svoje moguće prave tribune“, a da on navija za neko novo lice hrvatske ljevice!
Šerbedžiji je u svezi napuštanja Studija glume odgovorio pročelnik Odjela za kulturu Grada Rijeke Ivan Šarar, koji je među ostalim ustvrdio da sve to što govori „Lepi Rade“- nije istina.
Ovaj grad je i te kako pomogao Šerbedžijinim zahtjevima i prohtjevima („rupa bez dna“).
Kad su mu predložili da surađuje s riječkim kazalištem rekao je: „Sa HNK ne želimo surađivati, u Hrvatski kulturni dom ne želimo jer je loša akustika, želimo samostalno u vlastitom kazališnom prostoru!“ – tvrdi pročelnik te podsjeća da su Šerbedžiju znali pitati: što je to Akademsko kazalište, da li je to nova ustanova, je li to udruga, da li je to nova sastavnica Sveučilišta, tko to financira za slučaj da se pronađe adekvatan prostor, je li to javno ili privatno kazalište, koliko to košta godišnje…itd. i tako redom, na što Šerbedžija nikada nije znao ništa odgovoriti.
To što je u Hrvatskoj, nakon dezerterstva, dobio ovaj umjetnik sa svojom obitelji, to ni izdaleka ne bi mogao dobiti u Srbiji ili Republici Srpskoj za koje je posebno vezan, a još manje bilo gdje u svijetu, tim prije što su ga mnogi već odavno prepoznali kao „vrlog glumačkog mešetara“, a manje kao vrhunskog glumca.
U komediju oko ovog slučaja upustio se i notorni Drago Pilsel, iako se i ne trudi nešto razumjeti. Za njega jedan umjetnik, ala Šerbedžija, profesor na katedri za dramu, ne mora ništa znati o troškovima i institucionalnom statusu kazališne dvorane!?
Kad je Šerbedžija u pitanju, dvorana (kazalište) „naprosto mora postojati“!
Da pukneš od smijeha!
Šerbedžiji bi već jednom netko trebao reći- „Dosta“, odnosno „prodaj maglu“ nekom drugom, tim prije jer je ovaj „umjetnički mutikaša“ već odavno pročitana priča.
Mladen Pavković