Hrvatsko selo Orlište u općini Konjic iznenada je napadnuto 25. ožujka 1993. godine, po zapovijedi Hasana Hakalovića, zapovjednika brigade ‘Neretvica’ u sastavu tzv. Armije BiH. Selo je zauzeto bez ikakvog otpora, a pritom su ubijeni..,
-starac Ivan Kostić star 84 godine (u vlastitoj kući), njegova supruga Janja stara 80 godina (ispred staje koja je potom zapaljena zajedno sa stokom), Anđa Kostić (nepokretna starica od 70 godina) i 56-godišnji pripadnik HVO-a Branko Kostić koji je (iako nije pružao otpor) ustrijeljen rafalom u leđa.
Agonija Anđe Kostić trajala je nekoliko dana. Ona je najprije ranjena u glavu, a umrla je jer joj nitko nije pružio pomoć. Selo je temeljito opljačkano i potom spaljeno. Tijela žrtava pronađena su 15 dana nakon zločina.
Preostali civili uspjeli su se spasiti bijegom u susjedno selo Obrenovac.
U selu je prema popisu iz 1991. godine živjelo 22 stanovnika, svi su bili Hrvati i nikakvih vojnih niti strateških objekata i ciljeva u njemu nije bilo.
Pokolj u Orlištu samo je jedan u nizu što su ih počinile muslimanske snage u agresiji na hrvatske prostore koja je započela u jesen 1992., a još krvavije nastavljena 1993. godine.
Konjic je važna cestovna i željeznička prometnica na relaciji: Sarajevo – Mostar – Jadransko more i u sklopu širih strateških planova muslimana izlaska na more imao je posebnu važnost.
Već nakon prvih višestranačkih izbora, na ovom je području došlo do prvih nesuglasica između SDA i HDZ BiH, budući da je SDA neovisno o rezultatima izbora sva resorna mjesta u općinskoj vlasti i administraciji podijelio isključivo muslimanima. No, dva naroda su ipak skupa odgovorila na srpsku agresiju u svibnju 1992. godine, ali se savezništvo raspada poslije zauzimanja vojnih objekata “JNA” (‘Zlatar’ i ‘Ljuta’), kada dolazi do ozbiljnih trzavica vezano za raspodjelu plijena – naoružanja i streljiva. U muslimansko selo Parsovići u studenome dolazi Alija Izetbegović što je bila izravna potpora tamošnjim muslimanskim ekstremistima.
Ubojstvo jednog pripadnika HVO-a i ranjavanje drugoga na kontrolnom punktu u Ostrošcu (općina Jablanica) dodatno usložnjava ove odnose.
Tijekom ratnih sukoba između “Armije BiH” i HVO-a, u opčini Konjic ubijeno je 160 Hrvata, od čega 80 odraslih civila, 7 djece i 39 zarobljenih vojnika HVO-a, dok je protjerano ili izbjeglo 9.000 Hrvata.
Pored Orlišta, najveća stratišta hrvatskoga naroda u konjičkoj općini su:
Gostovići (4 žrtve), Buščak (3 žrtve), Trusina (22 žrtve), Vrci (7 žrtava), Radešine (5 žrtava), Dubravice (5 žrtava), Podhum/Žitače (26 žrtava), Zaslivlje (3 žrtve), Orahovica (4 žrtve). Hrvati su na području Konjica okrutno ubijani – bili su to ničim izazvani i planirani masakri muslimanske strane.
Tako su u većinski hrvatskom selu Gostovići 23. ožujka razoružana i ubijena tri vojnika HVO-a, a vojnik “Armije BiH” Sejdo Hakalović ubio je rafalom iz automatske puške uhićenog i nenaoružanog pripadnika HVO-a. Istoga dana je njegov suborac Nusret Šećibović u Seonici ubio hicem u leđa (iz snajpera) vozača saniteta Dragana Vujčevića (starog 30 godina) u vrijeme dok je ovaj pokušavao osloboditi zatočenog liječnika dr. Mladena Krezića. Rafalom je (s trideset prostrjelnih rana) ubijen Mato Stjepanović (mladić od 27 godina), a u selu Gorani Jozo Jurić (star 62. godine) dok je sjedio u svojoj kući.
U selu Buščak, muslimani su pozvali na kavu Miroslava Majića, pucali mu u glavu, prosuli mozak i na čelo urezali slovo “U”. Tijelo i glava bili su mu zgnječeni, uz više prostrjelnih rana.
U Trusini su pripadnici “Armije BiH” 16. travnja ubili 7 pripadnika HVO-a i 15 hrvatskih civila. Mada su se vojnici predali, izrešetani su rafalima. Ante Anđelić (star 21. godinu) ranjen je pružajući otpor napadačima i iskrvario je jer protivnička strana nije dopustila sanitetskom vozilu da dođe po njega i pruži mu pomoć.
Civili su ubijani tamo gdje su se zatekli. Zločin su izvršile postrojbe Zulfikara Ališpage (poznat kao Zuka) i glavnog konjičkog imama, Nezima ef. Halilovića (zvanog Muderis) – islamskog ekstremista koji je ratovao “u ime Allaha” i čiji su vojnici svi morali biti vjernici. Vojnika HVO-a Davora Ilića pripadnici “Armije BiH” pronašli su (11. svibnja) potpuno iscrpljenog i ubili ga. Kopajući rov na položaju “Armije BiH” ubijen je i ratni zarobljenik Vinko Kolar (koji je bio evidentiran od Međunarodnog crvenoga križa). Osvećujući se za poraze kod sela Zaslivlje, Zabrđe i Turije pripadnici Armije BiH surovo su mučili tri zarobljena vojnika HVO-a (pri čemu su im odrezali uši i noseve i potom ih izrešetali rafalima). (Vidi:https://www.hercegbosna.org/dokumenti_upload/20091208/herceg_bosna200912081528020.pdf)
I to je samo djelić zločina počinjenih nad Hrvatima u sklopu jednog općeg plana koji je skrojen u kabinetu Alije Izetbegovića i čija je nakana bila zauvijek ukloniti Hrvate s njihovih autohtonih prostora.
Dana 29. siječnja 1993. godine, iz Štaba vrhovne komande “Armije BiH”, general Sefer Halilović šalje Naredbu br. 111 komandantu 4. korpusa Arifu Pašaliću, u kojoj upozorava na “ostvarenje velikohrvatske politike”. Isti štab 13. ožujka za predsjednika Ratnog predsjedništva triju općina: Konjic, Jablanica i Rama/Prozor postavlja dr. Safeta Ćibu, liječnika kirurga-ortopeda.
Tog 13. ožujka 1993., u selo Jasenik, naseljeno većinskim muslimanskim življem, Hrvati su pozvani da preuzmu humanitarnu pomoć i tom je prigodom na prijevaru uhićeno njih oko 70.
Na zasjedanju predstavnika “Armije BiH” i “MUP-a BiH” u Konjicu, donesen je dokument o procjeni stanja u općinama Jablanici, Konjic i Hadžići u odnosu na HVO (pod oznakom “Vojna tajna – strogo povjerljivo”, br. 16-8/8-62/93). U njemu se među ostalim govori o “pogoršanju odnosa između dvije strane”, te potrebi “ojačavanja linija prema Hrvatima” i uspostave potpune kontrole na području ovih općina. Navodi se kako o svemu treba izvijestiti Aliju Izetbegovića. Bio je to globalni plan napada na Hrvate na ovom području, što je uskoro dobilo potvrdu u planskim masakrima i osvajanjima slabo ili nikako branjenih sela u kojima je živio hrvatski narod.
Treba napomenuti da je muslimansko političko i vojno vodstvo od početka igralo dvostruku igru. Na jednoj su strani bili “kooperativni” u odnosima s međunarodnom zajednicom i Republikom Hrvatskom (s kojom su u Zagrebu već 21. srpnja 1992. potpisali Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske “polazeći od zajedničkih interesa dviju zemalja u zaštiti njihove nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti”), dok su na drugoj vodili tajne pregovore sa Srbima (Miloševićem i Karadžićem) oko podjele BiH (među ostalim i zamjeni teritorija istočne Hercegovine za Sandžak – već u jesen 1992. godine, što u svojoj knjizi Lukava strategija jasno navodi Sefer Halilović).
Sam Sefer Halilović (do uključivanja u obranu BiH oficir i operativac KOS-a “JNA”), Hrvate je smatrao “ustašama” i tako ih ne rijetko zvao, pa i u vrijeme dok su HVO i “Armija BiH” bili saveznici i zajedno se borili protiv srpskog agresora. Ovaj mentalno ograničeni čovjek koji se nikad nije oslobodio sindroma jugooficira – i koji je i poslije svih klanja što su ih muslimanima priredili Srbi više bio sklon njima nego jedinim pravim i iskrenim saveznicima Hrvatima – ostao je upamćen kao jedan od najtvrđih predstavnika unitarističko – islamističke struje među bosansko-hercegovačkim muslimanima.
Drugačiji nisu bili niti Alija Izetbegović, Ejup Ganić, Haris Silajdžić i drugi iz ovog kruga. Ništa im se nije moglo vjerovati. Ničega što su potpisali nisu se držali i to je bila i ostala jasno prepoznatljiva značajka njihove politike. Iskrenu suradnju s Hrvatima i Republikom Hrvatskom prihvatili su tek kad im je gorilo pod nogama (jer su Srbi do jeseni 1994. godine osvojili preko 70% teritorija BiH – i stavili pod svoju kontrolu velike dijelove njihovih prostora).
Kakav su segregacijski stav imale muslimanske vlasti prema hrvatskom narodu (svojim susjedima i sugrađanima), dokazuje ponašanje dr. Safeta Ćibe koji je zabranio Hrvatima oglašavanje preko Radio Konjica, smijenio glavnu urednicu Vesnu Bektašević (zato što je Hrvatica) i preko radija poručio: “U Bosni živi samo jedan narod, a to su Bosanci i to Bosanci islamske, katoličke i pravoslavne vjere.” Naredio je da se Hrvatima silom vadi krv za potrebe ratne bolnice Armije BiH. Zločin Armije BiH nad Hrvatima u Trusini opravdavao je riječima: “da se opamete svi ekstremisti HVO-a“.
(Vidi: isto -)
Dakle, nema nikakve sumnje da su svi zločini nad Hrvatima počinjeni kao dio zločinačkog plana u kojemu je pripadnike ovog naroda trebalo iskorijeniti, te da su u tomu aktivno sudjelovali muslimanski politički i vojni vrh, SDA i njihove lokalne vlasti.
Općinski odbor prognanih i izbjeglih Hrvata s područja Konjica je 1. ožujka 1996. godine podnio kaznenu prijavu Tužiteljstvu MKSJ u Den Haagu protiv počinitelja ratnih zločina u kojoj su se teretili za kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog ratnog prava, a kaznena prijava je podnesena i protiv Alije Izetbegovića, dr. Safeta Ćibe, Nezima ef. Halilovića i drugih.
Ovi zločini ostali su, nažalost, nekažnjeni – unatoč svim dokazima i živim svjedocima kojih još uvijek ima.
S tom u nebo vapijućom nepravdom mi Hrvati se nikad ne smijemo pomiriti.
Zlatko Pinter