Komunizam je uzrokovao više od 100 milijuna smrti, prikaz po zemljama…

Studenoga 2017. godine je bilo 20 godina od objavljivanja referentnog rada o komunističkom teroru: “Crna knjiga komunizma“, u izdanju Harvard University Press u Francuskoj…

To je djelo tima profesora i istraživača iz Nacionalnog centra za znanstvena istraživanja, najvažnije znanstvene institucije u Francuskoj. Dugo vremena sam želio stavke o broju ubijenih žrtava komunizma navedenih u toj knjizi prikazati za svaku zemlju, ažurirajući ih koliko je to moguće, jer je u posljednja dva desetljeća ta totalitarna ideologija i dalje uzrokovala smrt u različitim dijelovima svijeta. Ovdje nudim popis po zemljama, poredano od zemalja koje su imali veći broj žrtava prema malobrojnijima. Citirati ću “Crnu knjigu komunizma” navodeći početna slova njenoga naziva, TBBOC (The black book of communism). Brojevi koje sam naznačio podebljanim slovima rezultat su procjena TBBOC na koje su dodane procjene drugih novijih studija.

Brojevi po državama:

UKUPNO: Više od 120 milijuna mrtvih

(ovaj članak je napisan u prosincu 2017. godine i u međuvremenu su se neki od navedenih brojeva povećali, napr. S. Koreja, Venecuela… – prim.prev.)

Kina: 82 milijuna mrtvih

TBBOC daje procjenu od 65 milijuna smrtnih slučajeva i taj broj se dijeli kako slijedi:

20 milijuna političkih zatvorenika ubijenih tijekom zatočeništva. Britanski povjesničar kineskog podrijetla Jung Chang, u “Mao: Nepoznata priča” (2005), navodi da je poginulo 27 milijuna zatvorenika u ogromnoj Laogai mreži, kineskom ekvivalentu sovjetskog Gulaga. Prema nevladinoj organizaciji Laogai Research Foundation, Laogai nastavlja postojati i danas te bi se tamo moglo smjestiti između 3 i 5 milijuna zatvorenika, tako da bi se broj smrtnih slučajeva mogao nastaviti povećavati iz dana u dan.
Između 20 i 43 milijuna mrtvih između 1959. i 1961. za vrijeme takozvanog “Velikog skoka naprijed“, uglavnom zbog gladi koju je prouzročio Mao Ce-Tung. Bila je to najveća glad u povijesti čovječanstva. Nizozemski povjesničar Franck Dikötter u “Velikoj Mao gladi” (2010.) povećao je tu brojku na 45 milijuna. Međutim, najveći istraživač ovog genocida i onaj koji je prikupio više dokumentacije o tome, kineski povjesničar Yu Xiguang, navodi 55 milijuna mrtvih.
Godine 1956. u kineskom bombardiranju velikog tibetanskog samostana Chode Gaden Phendeling poginulo je 2000 redovnika i hodočasnika .
Između 2.000 i 10.000 Tibetanaca ubijeno je u Hasta Lhassi tijekom tibetanske pobune Jam 1959. godine.
70.000 Tibetanaca su umrli od gladi između 1959. i 1963. godine.
Tisuću ubijenih u pokolju na Tiananmenu 1989. godine.

Dakle, mogli bismo se suočiti s brojkama od čak 82 milijuna mrtvih i to samo u Narodnoj Republici Kini.

SSSR: više od 21 milijun mrtvih

TBBOC procjenjuje 20 milijuna smrtnih slučajeva u SSSR-u, dijeleći ovu procjenu na sljedeći način:

Likvidacija desetaka tisuća talaca ili zatvorenika bez suđenja.
Ubojstvo stotina tisuća buntovnih radnika i seljaka između 1918. i 1922. godine.
Glad 1922. koja je uzrokovala 5 milijuna smrti.
U TBBOC se navodi likvidacija Donskih Kozaka. Na stranici 25 TBBOC-a se ne iznose brojke, ali povjesničar Michael Kort procjenjuje da je između 1919. i 1920. umrlo između 300.000 i 500.000 Kozaka .
Ubojstvo desetaka tisuća ljudi u koncentracijskim logorima između 1918. i 1930. godine.
690.000 smrtnih slučajeva u Velikoj čistki 1937-1938. godine. N. G. Okhotin i A. B. Roginsky, u knjizi “Veliki teror 1937-1938. Kratka kronika ” , iznose brojku od 724.000 pogubljenih.
Deportacija kulaka. Na stranici 25 TBBOC-a ne iznosi se brojka, ali Orlando Figes ( “Šaptači: privatni život u Staljinovoj Rusiji” , 2007.), na temelju sovjetskih arhiva, ističe da bi moglo biti 486.370 mrtvih između 1930. i 1931., a još 389.521 je umrlo između 1932. i 1940. TBBOC također navodi druge deportacije naroda i etničkih skupina i druga ubojstva, bez navođenja podataka. U “Crvenom holokaustu” (2009), Steven Rosefielde navodi ukupno 6 milijuna smrtnih slučajeva uzrokovanih tim deportacijama.
Glad u Ukrajini: šest milijuna mrtvih. Nedavno je Nacionalna akademija znanosti Ukrajine smanjila tu brojku na 3,9 milijuna .

Međutim, TBBOC-u nedostaju neke činjenice koje još više povećavaju tu brojku. Dodajem neke ovdje, uz izvore:

Ubojstvo 20.000 ratnih zarobljenika Bijele garde kojima je obećana amnestija ako spuste oružje. Robert Gellately navodi u “Lenjin, Staljin i Hitler: doba društvene katastrofe” (2007).
240.000 ubijenih u represiji Tambovske pobune (1920-1921). Povjesničar Boris Sennikov smatra konzervativnim popisne podatke tog vremena u svojoj studiji toga ustanka .
Kazahstanska glad od 1919.-1922., s ukupno od 400.000 (prema Nelly Leonidovna Krasnobaeva u “Stanovništvo Kazahstana krajem devetnaestog-u prvoj četvrtini dvadesetog stoljeća“, 2004) do 750.000 mrtvih (prema Tomu Everet-Heathu u “Središnja Azija: aspekti tranzicije”, 2003.).
Tatarska glad 1921.-1922., koja je izazvala između 500.000 (prema N. M. Droninu i E. G. Bellingeru u “Klimatska ovisnost i problemi s hranom u Rusiji, 1900-1990”, 2005) i 2 milijuna mrtvih (prema Peteru Christopheru Mizelleu u “Bitci s gladi ”, 2002.).
Kazahstanska glad od 1932.-1933., poznata i pod nazivom Goloshchekin genocid, koju je izazvao sovjetski vođa. Prerma studiji Gabriele Rasuly-Paleczek i Julie Katschnig za Europsko društvo za studije Središnje Azije iz 2004. godine o registriranoj populaciji u Kazahstanu između 1926. i 1937. godine, glad je uzrokovala 1,5 milijuna smrti .
1500 civila ubijenih u sovjetskoj Republici Balkariji od strane NKVD (NKVD (rus.Народный комиссариат внутренних дел) u SSSR-u bila je kratica za Narodni komesarijat unutrašnjih poslova, bila je i javna i tajna policijska organizacija, prim.prev.) u studenom 1942. ( navod službene agencije RIA Kabardino-Balkaria 2014. godine).
Ubojstvo 9.015 ukrajinskih političkih zatvorenika u Drugom svjetskom ratu, prema sovjetskim statistikama o 78 postojećih zatvora u Ukrajini (navod V. G. Timofeev u “Kazneno-izvršnom sustavu Rusije: brojke, događaji i događaji”, 1999).

Zbrajajući sve ove činjenice, govorili bismo ukupno o više od 21 milijuna smrtnih slučajeva u SSSR-u.

Sjeverna Koreja: 4,6 milijuna mrtvih

Na početku knjige, TBBOC iznosi brojku od 2 milijuna smrtnih slučajeva, žrtava sjevernokorejskog komunizma. U poglavlju posvećenom toj brutalnoj diktaturi daju se detaljnije procjene:

90.000 smrtnih slučajeva od pogubljenja iz različitih razloga.
100.000 mrtvih u čistkama Radničke stranke.
1,5 milijuna smrtnih slučajeva u koncentracijskim logorima između 1953. i 1998. godine.

U to moramo dodati one koji su ubijeni pri pokušaju bijega iz zemlje, umrli od gladi (TBBOC navodi procjene njemačkog Crvenog križa koji računa s 10.000 smrti djece mjesečno zbog gladi u Sjevernoj Koreji) i 500.000 smrtnih slučajeva zbog bolesti i loše prehrane. No, treba zapamtiti da je TBBOC objavljen 1997. godine. Pyongyang je 1999. godine priznao 220.000 ljudi umrlih od gladi od 1995. godine zbog poplava te godine. U izvješću koje je u kolovozu 1999. objavio Institute for Peace iz Sjedinjenih Država procjenjuju se učinci te gladi na 2 do 3 milijuna smrtnih slučajeva. Dakle, možemo govoriti o ukupno 4,6 milijuna smrtnih slučajeva do sada, i to ne računajući Korejski rat 1950.-1953. godine, koji su prouzročili Sjevernokorejci.

Vijetnam: 3,8 milijuna mrtvih

TBBOC navodi 1 milijun umrlih kao rezultat komunističke represije, najprije u Sjevernom Vijetnamu, a zatim u cijelom Vijetnamu nakon sjeverno-vijetnamske invazije na Južni Vijetnam. Međutim, profesor Rudolf Rummel ističe kako je političko nasilje značilo 3,8 milijuna smrtnih slučajeva u zemlji, od kojih su 1.250.000 bile žrtve ubojstva.

Kambodža: 2,4 milijuna mrtvih

TBBOC procjenjuje da je 2 milijuna Kambodžana ubijeno tijekom genocida koji je počinio komunistički režim Pola Pota. Međutim, profesor Rudolph Rummel procjenjuje da su Crveni Kmeri ubili 2,4 milijuna muškaraca, žena i djece.

Afganistan: 1,5 milijuna mrtvih

TBBOC ističe da je nakon državnog udara 1978. godine koji su izveli komunisti, 29. travnja te godine došlo do prve čistke ne-komunističke vojske što je ostavilo 3.000 mrtvih. Represija protiv protivnika novog režima smaknula je još 10.000 ljudi. Nakon pobune islamskih mudžahedina, SSSR je vojno intervenirao u zemlji, poduzimajući divlju represiju protiv pobunjenika, uništavajući cijela sela i masakrirajući muškarce, žene i djecu. TBBOC je izračunao između milijun i pol i dva milijuna žrtava tog rata.

Jugoslavija: 1,172,000 mrtvih

TBBOC je došao do oko milijun smrtnih slučajeva uzrokovanih uspostavom komunizma u Jugoslaviji, u toj zemlji s 15,5 milijuna stanovnika. Knjiga ne daje više detalja. Vlada Srbije je 2009. formirala državnu komisiju koja je objavila imena 55.973 ljudi ubijenih u komunističkim čistkama 1944. i 1995. , uključujući 27.367 Nijemaca, 14.567 Srba i 6.112 Mađara. Između 1949. i 1956. u zatvoru Goli Otok ubijeno je 4000 zarobljenika, navodi se u izvješću Balkansko-kavkaskog Osservatorya objavljenog 2008. godine. 2007. godine New York Times izvijestio je o postojanju 100.000 grobova u Sloveniji s ostacima žrtava komunističke represije u tom dijelu bivše Jugoslavije. Mnogi grobovi bili su uništeni dinamitom od strane komunista kako ne bi ostavili traga o tim ubojstvima. Profesor Rudolph Rummel procjenjuje da bi žrtve komunizma u Jugoslaviji mogle biti podijeljene na sljedeći način:

U razdoblju od 1941. do 1944. komunistički partizani ubili su oko 100.000 ljudi .
Titova diktatura je 1944. i 1945. godine ubila oko 500.000 ljudi .
Nekih 572.000 je ubijeno od strane Titove diktature od 1945. do 1987. godine.

Govorili bismo, dakle, o 1.172.000 mrtvih.

Istočna Njemačka: 815.000 mrtvih

TBBOC govori o 756 osuđenih na smrt u loše nazvanoj Demokratskoj Republici Njemačkoj (DDR) tijekom komunističke diktature. Benjamin Valentino, u “Konačna rješenja, masovna ubijanja i genocid u 20. stoljeću” (2004), iznosi broj od 80.000 do 100.000 smrtnih slučajeva uzrokovanih komunističkom represijom od 1945. godine. Studija koju je njemačka vlada objavila 1989. procjenjuje da je u sovjetskim ratnim zločinima ubijeno 270.000 Nijemaca, kao i 205.000 smrtnih slučajeva među Nijemcima koji su od 1944. poslani u logore prisilnog rada u SSSR. (2005). Dodatno, Helke Sander i Barbara Johr, u “BeFreier und Befreite” – (2005.), računaju s 240.000 njemačkih žena koje su poginule zbog posljedica nasilja u rukama sovjetskih vojnika. Ukupno bismo govorili o 815.000 smrtnih slučajeva.

Mozambik: 729.000 mrtvih

TBBOC ističe da je u razdoblju između 1975. – godine u kojoj su Frelimovi komunisti došli na vlast, i koji još uvijek postoje u toj zemlji – i 1985. godine, 600.000 ljudi umrlo od gladi u Mozambiku, prema podacima UNICEF-a. Još 8.000 ljudi umrlo je od gladi u proljeće 1989. godine. Glad je uglavnom uzrokovana političkom korupcijom kada je prisvajana humanitarnu pomoć. Profesor Rudolph Rummel računa s 3000 mrtvih od strane Frelimo gerile između 1964. i 1975. godine, a s 118.000 ubijenih nakon uspona te komunističke skupine na vlast. Govorili bismo, dakle, o najmanje 729.000 mrtvih.

Etiopija: 725.000 mrtvih

TBBOC broji između 200.000 i 300.000 ljudi koji su umrli od gladi tijekom komunističke diktature uspostavljene u Etiopiji između 1974. i 1991. godine, uspostavljene uz potporu SSSR-a i Kube. Profesor Rudolph Rummel došao do 725.000 mrtvih između 1974. i 1987. godine.

Rumunjska: 435.000 mrtvih

TBBOC ne daje ukupnu brojku stradalih od komunističke represije u Rumunjskoj. Benjamin Valentino, u “Konačna rješenja, masovna ubijanja i genocid u 20. stoljeću” (2004), iznosi od 60.000 do 300.000 smrtnih slučajeva uzrokovanih komunističkom represijom od 1945. godine, i to političkom represijom i prisilnom kolektivizacijom poljoprivrede. Profesor Rudolph Rummel računa s 435.000 ubijenih od strane rumunjskog komunizma.

Čehoslovačka: 262.082 mrtva

TBBOC ne daje procjenu smrtnih slučajeva za Čehoslovačku pod komunističkom vlašću. Profesor Rudolf Rummel računa s 197,000 smrtnih slučajeva između 1945. i 1948. i 65.000 smrtnih slučajeva između 1948. i 1968. godine. Na ovo moramo dodati da tajna izvješća od strane komunističke vlasti, otkrivena 1990. godine, procjenjuje 82 mrtvih u represiji Praškog proljeća 1968. godine ubijenih od ruku vojnika Varšavskog pakta. Ukupno bismo govorili o 262.082 mrtvih.

Venezuela: više od 252.000 mrtvih

Nakon dolaska na vlast Huge Chaveza 1999. godine, uspostavljen je autoritarni režim u toj karipskoj zemlji čija je stranka PSUV inspirirana marksizmom-lenjinizmom. Venecuelanski socijalistički režim imao je potporu Kube. U lipnju 2015. Venecuelanski opservatorij za nasilje (OVV) procjenjuje da je u razdoblju od 1999. do svibnja 2015. u zemlji bilo 252.073 nasilne smrti. Od tada, nasilje i dalje dominira zemljom, a vlada suzbija opozicijske demonstracije, što je uzrokovalo više od 100 smrtnih slučajeva zbog represije u prvoj polovici 2017. godine.

Poljska: više od 235.000 mrtvih

TBBOC daje neke podatke o komunističkoj represiji u Poljskoj. Navodim ih i proširujem u nastavku:

Tijekom “Poljske operacije” sovjetskog NKVD-a protiv poljske manjine u SSSR-u 1933-1938: TBBOC navodi između 50.000 i 60.000 mrtvih.
Tijekom pogubljenja poljskih ratnih zarobljenika u proljeće 1940. godine: TBBOC nabraja 4.404 zatvorenika Kozielska pogubljenih u Katynu, i 3.896 zatvorenika Starobielska pogubljenih u Harkovu, te 6.287 zarobljenika Ostaszkowa pogubljenih u Kalininu: ukupno je pogubljeno 14.587 zarobljenika. Međutim, ta brojka je proširena u kasnijim istraživanjima. Institut za nacionalnu memoriju Poljske 2004. godine procijenio je broj pogubljenih osoba na 21.768.
Za vrijeme sovjetske okupacije 1939-1941: TBBOC navodi 30.000 ubijenih ljudi, te između 90.000 i 100.000 mrtvih među Poljacima deportiranim u SSSR. Godine 2009. poljski Institut za nacionalnu memoriju je procijenio da je 150.000 Poljaka ubijeno zbog sovjetske okupacije .
Represija Armije Krajove i antikomunistički otpor: TBBOC ne daje globalnu brojku, ali navodi 1.486 pripadnika otpora ubijenih 1947. godine. Poljski povjesničar Jan Žaryn, u djelu kojega je objavio Poljski institut za pamćenje ( “Aparat bezpieczeństwa w walce z podziemiem politycznym i zbrojnym 1944-1956”), računa s 1975 mrtvih u razdoblju od siječnja 1945. do kolovoza 1946. godine.
Tome moramo dodati da su Sovjeti silovali oko 100.000 poljskih žena i djevojaka, a mnoge od njih su također ubijene.
U represiji protiv radničke revolucije u Poznanu 1956. godine, komunisti su poslali vojsku protiv demonstranata, otvorili vatru i izazvali oko 70 smrtnih slučajeva, navodi TBBOC.
Uspostava Ratnoga zakona, 1981-1983. godine uzrokovala je 14 smrtnih slučajeva prema TBBOC-u. Poljska vlada sada navodi brojku od 56 mrtvih .

Mađarska: 210.000 mrtvih

TBBOC broji 200.000 mrtvih Mađara među više od 600.000 koji su deportirani od strane Sovjeta. Međutim, ne spominje se efemerna sovjetska Republika Mađarska (svibanj-kolovoz 1919.). U nekoliko mjeseci koliko je trajala, revolucionarni sudovi koje su osnovali komunisti pogubili su 590 ljudi (prema Tiboru Hajduu u “Mađarska sovjetska Republika“, 1979.). Tome moramo dodati 2 000 članova jedne stranke pogubljenih između 1948. i 1956. godine (prema Robertu Bideleuxu i Ianu Jeffriesu u “Povijest istočne Europe: kriza i promjene“, 2007) i još 5.000 nestranačkih ( RJ Crampton ističe u “Istočna Europa u dvadesetom stoljeću i poslije“, 1997). Dodatno, između 2500 i 3000 pobunjenika ubijeno je tijekom mađarske revolucije 1956. godine (od toga između 1.800 i 2.000 u Budimpešti), prema izvješću podnesenom UN-u 1957. godine . Osim toga, 229 osoba je pogubljeno nakon ustanka . Dakle, govorimo o ukupno oko 210.000 smrtnih slučajeva.

Angola: 125.000 mrtvih

TBBOC ne nudi procjene o ukupnom broju smrtnih slučajeva uzrokovanih komunističkom gerilom MPLA, koju su podržale Kuba i SSSR. Profesor Rudolph Rummel je izračunao 125.000 smrtnih slučajeva između 1975. i 1987. godine.

Kolumbija: 105.419 mrtvih

Prema Jedinstvenom registru žrtava Vlade Kolumbije, sukob izazvan komunističkim teroristima FARC-a (Revolucionarne oružane snage Kolumbije) izazvao je 103.089 smrtnih slučajeva zbog terorističkih napada. Nadalje, teroristi ELN-a (marksističko-lenjinističke skupine) odgovorni su za 2.330 ubojstava prema Nacionalnom centru za povijesno pamćenje Kolumbije. Među obje komunističke skupine dodano je 105.419 mrtvih, i to bez računanja poginulih u borbama protiv tih terorističkih bandi.

Albanija: 100.000 mrtvih

TBBOC ne daje ukupnu brojku komunističke represije u Albaniji. Profesor Rudolph Rummel navodi 100.000 mrtvih od strane staljinističkog režima Envera Hoxhe.

Rodezija/Zimbabve: više od 50.000 mrtvih

U Rodeziji (sada Zimbabve), teroristi Narodne oslobodilačke vojske Zimbabvea, marksističko-lenjinističke skupine koju je podržavao SSSR, ubili su 102 civila tako što su oborili dva leta Air Rhodesije (u jednom od njih, teroristi su na samom mjestu nesreće ubili 10 putnika koji su preživjeli). Još jedna komunistička teroristička skupina, maoisti Nacionalne oslobodilačke vojske Zimbabvea, uz podršku Kine i na čelu s Robertom Mugabeom, sudjelovali su u raznim terorističkim djelima, bili su poznati po svom divljaštvu. Profesor Rudolph Rummel je izračunava 19.000 smrtnih slučajeva uzrokovanih ovim gerilcima između 1970. i 1979. godine. Nakon uspona Roberta Mugabea na vlast 1980. godine u zemlji je uspostavljena komunistička diktatura, do njegova razrješenja u studenom 2017. godine. U tom razdoblju uspjeli su u zemlji provesti sve vrste kršenja ljudskih prava, uključujući masakre u Gukarahundiju, kada su prema Geoffu Hillu u “Bitci za Zimbabve: Konačno odbrojavanje” (2005), uzrokovali 30.000 smrtnih slučajeva. Sve u svemu, govorimo o ukupnim brojkama koje daleko premašuju 50.000 mrtvih.

Laos: 45.000 mrtvih

Ova mala zemlja jugoistočne Azije, rijetko naseljena, pretrpjela je krvavi građanski rat između 1963. i 1975. godine, između tadašnje ustavne monarhije i komunističkih gerilaca Patet Laoa, uz potporu Sjevernog Vijetnama i SSSR-a. Komunisti su pobijedili i još uvijek ostaju na vlasti putem jednostranačke komunističke diktature. TBBOC navodi brojku od 45.000 ubijenih i izgladnjelih od strane laoskih izbjeglica.

Bugarska: 31.150 mrtvih

TBBOC broji između 30.000 i 40.000 smrtnih slučajeva uzrokovanih brutalnom komunističkom represijom koju su od 1944. godine pokrenuli komunisti i sovjetske okupacijske snage, posebno protiv lokalnih osoba, gradonačelnika, učitelja, svećenika i trgovaca. Izvješće Hannah Arendt Centra u Sofiji 2010 godine, napravljeno u suradnji s profesorima Dinyu Sharlanovom i Venelinom I. Ganevom, daje sljedeće brojke:

26.850 ubijenih pogubljenjem bez suđenja između rujna i listopada 1944.
1.050 likvidiranih smrtnom presudom u razdoblju od siječnja do svibnja 1945.
640 ubijeno u koncentracijskim logorima između 1945. i 1962. godine.
680 likvidirano smrtnom kaznom između 1946. i 1975. godine.
160 demonstranata ubijenih tijekom prosvjeda turske manjine između 1984. i 1989. godine.
1500 ubijenih između 1946. i 1989. kada su pokušali pobjeći iz zemlje.

Ukupno bismo govorili o 30.880 mrtvih. Dinyu Sharlanov, u “Povijest komunizma u Bugarskoj” (2009), nabraja 31.000 smrtnih slučajeva između 1944. i kraja komunizma u zemlji 1989. godine. Na to moramo dodati da su 16. travnja 1925. članovi Komunističke partije Bugarske izvršili je brutalan napad na crkvu Sv. Nedelje u Sofiji, raznoseći krov hrama i ubivši 150 ljudi.

Kuba: 73.000 mrtvih

TBBOC izračunava između 15.000 i 17.000 mrtvih na Kubi zbog pogubljenja od 1959. godine. Tome se mora dodati i 7.000 koji su poginuli pokušavajući pobjeći splavovima s otoka morem. Profesor Rudolph Rummel je izračunao 73.000 onih koje je ubio kubanski komunistički režim između 1959. i 1987. godine.

Peru: 37.840 mrtvih

TBBOC navodi između 25.000 i 30.000 onih koje je ubila maoistička gerila Sendero Luminoso. Komisija za istinu i pomirenje, stvorena 2001. godine, izračunala je između 24.823 i 37.840 žrtava te komunističke terorističke skupine.

Mongolija: 35.000 mrtvih

Procjena Hiroakija Kuromije u “Staljinovom velikom teroru i azijski neksus” (2014.) odgovara staljinističkoj represiji od 1937. do 1939. godine. Brojke bi uključivale ubojstvo 18.000 budističkih redovnika od ruku Sovjeta.

Filipini: 22.799 mrtvih

Godine 1969. tri marksističko-lenjinističke skupine započele su terorističku ofenzivu: Bagong Hukbong Bayan (Nova narodna vojska), Komunistička partija Filipina i Nacionalni demokratski front Filipina, uz potporu određenih komunističkih zemalja (Sjeverna Koreja, Kina i Nikaragva) i terorističkih skupina i komunističkih stranaka iz nekoliko zemalja. Prema podacima filipinske vojske, ova teroristička ofenziva izazvala je 22.799 smrtnih slučajeva između 1969. i 2002. godine.

Grčka: 15.401 mrtvih

Žurba da osigura dominaciju u poslijeratnoj Grčkoj navela je Nacionalnu oslobodilačku vojsku Grčke (ELAS), koju kontrolira Komunistička partija Grčke (KKE), da izazove građanski rat 1943. godine protiv drugih skupina grčkog otpora protiv nacizma. Godine 1946. godine KKE je bojkotirala prve slobodne izbore nakon rata, a 1947. organizirala je privremenu vladu: potpuni državni udar, podržan od komunista Jugoslavije, Albanije i Bugarske. Došlo je do novog građanskog rata u kojem su komunisti bili poraženi u listopadu 1949. godine, a KKE zabranjen. Prema izvješću koje je 1985. godine objavio grčki generalštab, komunisti su uzrokovali 15.291 poginulih u grčkim oružanim snagama i 210 mrtvih kod Britanaca. Desetljećima kasnije, između 1975. i 2002. godine, Revolucionarna organizacija 17. studenoga, s marksističkom ideologijom, izvršila je više od stotinu napada ubivši 23 osobe .

Nikaragva: 5000 mrtvih

TBBOC ne nudi procjene ukupnog broja smrtnih slučajeva uzrokovanih sandinističkim režimom između 1979. i 1990. godine. Profesor Rudolph Rummel procjenjuje 5.000 smrtnih slučajeva uzrokovanih tim režimom između 1979. i 1987. godine.

Španjolska: najmanje 4.176 mrtvih

TBBOC posvećuje cijelo poglavlje Španjolskoj, navodeći 500 smrtnih slučajeva koje su komunisti izazvali u sukobima s anarhistima i socijalistima u svibnju 1937. godine u Barceloni. Međutim, ne spominje se masakr u Paracuellosu, koji je 1936. godine vodio komunist Santiago Carrillo i u kojem je već identificirano najmanje 2.750 žrtava, među kojima 50 djece , prema povjesničaru Ricardo de la Cierva (“El cementerio de Paracuellos del Jarama“, 1972). Tome bismo trebali dodati i druge zločine koje su počinili komunisti republikanskoj strani tijekom španjolskog građanskog rata. Također bi bilo potrebno dodati popisu smrtnih slučajeva ubojstva koja su počinili terorističke bande marksističke ideologije: ETA (829 ubijenih, prva je poginula djevojka od samo 22 mjeseca), GRAPO (88 ubojstava), FRAP (6 ubojstava), MIL (ubojstvo), EGPGC (ubojstvo) i Front d’Alliberament de Catalunya (ubojstvo).

Argentina: 1.501 mrtvih

Prema podacima argentinske vojske , između 1969. i 1979. godine, terorističke skupine marksističko-lenjinističke ideologije Montoneros i Revolucionarne oružane snage (FAR), koje su se spojile 1973. godine, počinile su više od 6.200 napada, više od 1.700 otmica i 1.501 ubojstva.

Južni Jemen: 1.000 mrtvih

Iako to TBBOC ne spominje, Južni Jemen bio je komunistička diktatura između 1967. i 1990. godine. Profesor Rudolph Rummel je izračunao 1000 smrtnih slučajeva uzrokovanih tim režimom.

Izrael: 83 mrtva

Narodni front za oslobođenje Palestine (FPLP) i Nihon Sekigun (japanska Crvena armija), dvije terorističke skupine marksističko-lenjinističke ideologije, počinile su 1972. godine masakr u zračnoj luci Lod, usmrtivši 26 ljudi . Osim toga, PFLP je ubio 21 drugih ljudi u Izraelu u raznim napadima počinjena između 1969. i 2014. godine. Još jedna teroristička skupina marksističko-lenjinističkoj ideologije, Demokratska Front za oslobođenje Palestine (FDLP), ubio je 36 ljudi u Izraelu – jedan dio od njih su bila djeca – između 1974. i 1975. godine.

Urugvaj: 66 mrtvih

Između 1967. i 1972. godine, Nacionalno oslobodilački pokret-Tupamaros, teroristička skupina sastavljena uglavnom od maoističkih komunista, počinila je mnoštvo napada u kojima je ubijeno 66 osoba .

Zapadna Njemačka i Zapadni Berlin: 35 mrtvih

Baader-Meinhof-Gruppe ili Rote Armee Fraktion (frakcija Crvene armije) bila je teroristička skupina komunističke ideologije koju je podržavala Istočna Njemačka, a koja je između 1968. i 1993. godine izvršila 31 ubojstvo u Zapadnom Berlinu i u Saveznoj Republici Njemačkoj, prema Jan Oskaru Engeneu. Engene ističe u “Terorizam u zapadnoj Europi: objašnjavanje trendova od 1950. godine” (2004). Druga njemačka teroristička skupina s komunističkom ideologijom, Revolutionäre Zellen(Revolucionarne ćelije), bila je odgovorna za ubojstvo . Osim toga, Narodni front za oslobođenje Palestine, teroristička skupina marksističko-lenjinističke ideologije, počinio je tri ubojstva u Zapadnoj Njemačkoj 1969. i 1977. godine.

Sjedinjene Američke Države: 10 mrtvih

U SAD-u je djelovalo nekoliko terorističkih skupina komunističke ideologije:

Između 1974. i 1983. godine, Oružane snage nacionalnog oslobođenja Portorika, koji su zastupali marksističko-lenjinističke ideologije, izvršile su 120 napada u kojima je ubijeno 6 osoba.
Između 1975. i 1984. godine, Ujedinjeni slobodarski front (UFF), mala kriminalna organizacija s marksističkom ideologijom, izvršila je niz napada, ubivši jednu osobu.
Između 1978. i 1985. komunistička organizacija 19. svibnja izvršila je razne napade i pljačke, usmrtivši 3 osobe.

Zastave: Wikimedia

Izvor: http://www.outono.net/elentir/2017/12/18/the-more-than-100-million-deaths-that-communism-caused-divided-by-countries/Prijevod: Troplet

D.K.

Komunizam je uzrokovao više od 100 milijuna smrti, prikaz po zemljama…

Najnovije

URB HVO-a ŽZH: Jer tko ima, dat će mu se, i preteći će mu; a koji nema, uzet će mu se i ono što...

Je li sijanje mržnje sa „zagrebačkih brda“ doprinijelo stradanju djece u zagrebačkoj školi?

General Obradović: U brigadu sam primio 1500 Muslimana, a onda su nas izdali!

Biblijska poruka 21. 12. 2024. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Odakle nama ovolika milost?

CitizenGO poziva: Zaštitite hrvatske obitelji od HRT-ove LGBTQ+ propagande