Može biti i medijska, i izborna, i neugodna, možemo šutjeti kao ribe, možemo šutjeti kao kurve, možemo zalijepiti usta, no nijedna od tih šutnjâ nije stekla status nacionalne discipline kao što je to postigla famozna – hrvatska šutnja. Dosta se govorilo i pisalo o hrvatskoj šutnji, poglavito onoj intelektualnoj, akademskoj. Ja bih progovorio o braniteljskoj, piše Trpimir Jurić u svojoj kolumni za dalmacijadanas.hr…
Još uvijek nisam proniknuo u pozadinu braniteljske šutnje. Je li ona smišljeno ustezanje od izricanja mišljenja, nijemi otpor, prešućivanje, ignoriranje ili nešto meni skroz nepoznato. U ovo korizmeno doba, kad se treba više šutjeti nego inače, ali s ciljem kako bi ostavili prostora za Boga kako bi ga bolje osluhnuli i zadržali koncentraciju, šutnja je dragocjena. Mene plaši šutnja moje subraće jer ona traje već dugo. Puno je Uskrsa prošlo, a mi ne progovorismo. Čini mi se da to nije smišljeno ustezanje od izricanja mišljenja, pa i više od toga – nijemi otpor, prešućivanje, ignoriranje, već kao da se nalazimo na optuženičkoj klupi i branimo se šutnjom. Šutnja jer nemamo što pametno reći i šutnja kukavica nije isto. Možemo li se zamisliti kurvama, kukavicama ili glupanima?
Može se reći da smo prihvatili nametnutu ili projiciranu krivnju bez iti jednog argumenta. Kao da smo samim svojim postojanjem krivi. Intimno me neugodna šutnja pogađa zato što osjećam da bih nešto ipak trebalo poduzeti, da ne bi sve trebalo prešućivati unedogled, da bi konačno trebalo progovoriti, lupiti šakom o stol i reći da je toga dosta, no strah, vječna zabrinutost za egzistenciju, koja uvijek ovisi o istom bijedniku kakav je i sam strašljivac, ali koji u kruho-braniteljskoj hijerarhiji stoji tek jednu stepenicu više, začepila je mnoga i usta i nastupila je posvemašnja šutnja. U toj šutnji, koju smo i sami prihvatili, sve više se nelagodno osjećam, stoga ne želim da netko pomisli da smo kurve. Misliti loše o sebi bez valjanog argumenta za tim je rušenje samopouzdanja, a srušeno samopouzdanje je put u depresiju, a depresija u samouništenje.
U tom dugom muku, našim molitvama, prekopali smo od davno svaki kutak svoje savjesti. Muku i mukama kopanja po sebi doći će kraj tek kada progovorimo. Dugotrajna šutnja vodi frustracijama, a onda i mržnji prema onome kome se ne želi (iz straha) obratiti. Ignoriranje je mržnja šutnjom. Moralno i intelektualno lažne veličine nam moraliziraju. Ne vole kad ih se kritizira i/ili savjetuje. Netočno je da čovjek treba mijenjati samo sebe, a ne svijet oko sebe.
Manipulatorima odgovara da su ljudi izolirani i ne reagiraju na nepravde svijeta oko sebe. Atribut slobodnog građanina može biti zajamčen samo ako se oslobodimo konformizma i straha od izgovorene riječi. U socijalizmu se odgovaralo za izgovorenu riječ, a danas kada govorimo i apeliramo, ne možemo ništa promijeniti. Kakva je razlika? Šutnja se počela njegovati kao vrijednost u komunikaciji, a u njoj se iščitava prezir prema paternalizmu, poslušnosti ili robovanju ispraznim govorima. Prešutjeti nepravdu je uvod u sluganstvo, poltronstvo i strah. Strah je “majka” svih zala. Iz straha se rađa mržnja. Vidite li koliko samo patologije leži u šutnji? Toliko autodestruktivnog i destruktivnog. Imali smo dovoljno vremena za introspekciju, da se upoznamo u potpunosti. Sumiramo svoje misli i osjećaje. Pozovimo se na svoj razum i opažanje. Progovorimo li na vrijeme, riješit ćemo se opasnosti svih patologija koje šutnja nosi po same nas, a i pravilnije dozirati svoj govor, kako se ne bi dogodila bujica nakupljenih misli i bunt kao uvod u destrukciju.
