Svibanj je mjesec kad po staroj tradiciji Crkve s posebnom pobožnošću častimo Blaženu Djevicu Mariju, Majku našega Spasitelja i našu zagovornicu na nebu. Narod nosi bukete i vijence ispletene od svježeg proljetnog cvijeća, ukrašava Njezine kipove, pjeva marijanske pjesme i moli marijanske molitve, iskazujući na svibanjskim pobožnostima svoju zahvalnost, Njoj Kraljici Hrvata – kako je još od milja zovemo…
Ali, to je i vrijeme koje nas podsjeća na muku, patnju i Križni put što smo ga kao narod prošli. To u nama Hrvatima i katolicima, ali i u svima drugima koji su s nama bili na tom putu budi posebne emocije, podsjeća, opominje i uvijek nas iznova stavlja na kušnju.
I kao ljude i kao vjernike.
Naša majka Crkva uči nas da uvijek i najprije na početku svake svete Mise priznamo vlastite grijehe i slabosti i zamolimo oprost. Tek nakon toga, kad očistimo svoja srca, dostojni smo susreta s Kristom. I nije euharistija samo dio crkvenoga obreda, “tradicija” ili “običaj”. Ona je duševna hrana nama koji vjerujemo i putem Tijela Kristova očekujemo uskrsnuće. Euharistija je znak žive vjere i našega vječnog saveza s Bogom što ga je sam Krist utvrdio na Posljednjoj večeri sa svojim učenicima u Jeruzalemu, na Veliki četvrtak, dan uoči muke koja će označiti novo razdoblje u povijesti čovječanstva i otvoriti novo duhovno obzorje u životima ljudi koji Ga prihvaćaju i vjeruju u Njega.
Države i vladari prolaze, ideologije nastaju i nestaju, ali ostaje On, On koji nam je putokaz, oslonac i nada. Naš Spasitelj i Pastir koji je uvijek pripravan ostaviti stado i krenuti za jednom jedinom izgubljenom ovcom.
Sjetimo se toga i ovih dana, dok slušamo riječi mržnje koje nam dopiru s ulica, trgova, iz medija.
Znamo da je bilo i onih koji su činili zločine u naše ime i kao kršćani molimo i za te duše i suosjećamo sa svima koji su doživjeli bolne gubitke svojih najbližih. To je nešto na što nas nitko ne mora podsjećati. Ali ne može se od nas tražiti da zaboravimo svoje žrtve – stotine tisuća nevinih koji su završili na putu bez povratka, svu onu djecu, žene, starce, zarobljene vojnike, njih kojima nije suđeno niti je tko propitivao jesu li krivi ili nisu.
Ne možemo niti želimo zaboraviti one koji su živi zazidani u rudarska okna, pobijeni na rubovima jama što su ih sami iskopali, bacani u vrtače, umirali od gladi, žeđi i bolesti po logorima i brojnim stratištima ili od iscrpljenosti na marševima smrti. Odlazili su bez glasa, gladni, žedni, izubijani, vezani žicom, ranjenog tijela i duše i umirali danima i tjednima u mrklom mraku ili klečeći i izgovarajući posljednju molitvu čekali da im ruka krvnika ispali hitac u potiljak ili prereže grkljan. Djevojačke pletenice opominju. I kosti žena i djece. Nijemi su to svjedoci bezmjerne ljudske patnje koji opominju i podsjećaju. Na njima nije bilo niti je moglo biti ikakve krivnje a svoj su životni put završili u tami Hude jame ili na kakvom sličnom strašnom mjestu.
U svibnju molimo za njih, palimo svijeće, sjećamo se, podsjećamo i ne damo da ih prekrije zaborav. Njih i istinu o njima. Oni žive dok ih se sjećamo. A iz sjećanja ih ne možemo niti želimo izbrisati. To nitko od nas ne može tražiti, jer u toj muci, u tom Križnom putu sudba je našeg roda, nas Hrvata koji prolazimo svoju golgotu od stoljeća sedmog. I opstajemo, jer vjerujemo u Boga i Njegov sud. Čvrsto se uzdamo u to kako postoji konačna pravda o kojoj vodi brigu On, gospodar vremena i svega postojećeg.
Mi molimo i za duše dželata koji su prolili krv nevinih. Za one koji nisu znali za Boga niti su se držali Njegovih zakona. Nema tako velikog zločinca za čiju dušu kršćanin neće izgovoriti molitvu.
Oni koji danas vrijeđaju naše žrtve žele nas poniziti i svoju mržnju prenijeti na nas.
Molimo i za njih.
Za sve one koji nas proglašavaju “koljačima”, žale što nismo svi završili u jamama, za one kojima smetamo zato što smo ono što jesmo i toga se ne želimo odreći. Molimo za te jadne i nesretne duše izgubljene u mraku mržnje i beznađa. Za njih koji slave zločin i zločince, a najveća opasnost im je zalaganje za ljudski život. Neka im dragi Bog otvori oči i očisti srca.
Ostanimo vjerni svojim kršćanskim svetinjama, onome što nas je sačuvalo i spasilo kroz sva stoljeća do dana današnjega.
I svjedočimo istinu: hrabro, bez kolebanja i straha, jer i na to nas je obvezao naš Krist Spasitelj. Mi kršćani smo sol Zemlje i ne smijemo uzmicati pred Sotonom i njegovim slugama.
Svibanj je mjesec u kojemu su naša braća i sestre koračali u kolonama smrti gonjeni od onih koji nisu znali za Boga. Mi koji u Njega čvrsto vjerujemo danas idemo istim stazama, u tišini, odajući im počast, paleći svijeće i izgovarajući molitve.
Sjećanja pritišću, nepravda boli i peče, ali ne smijemo dopustiti da nam srca obuzme mržnja.
Sjetimo se onoga što je govorio naš blaženik koji je bio svetac još dok je hodao zemljom, Alojzije Stepinac:
“Imamo samo jednu dušu. Ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno.”