Kako  je Ministarstvo znanosti i obrazovanja iskoristilo nastavnike Hrvatskoga jezika i knjižničare za miniranje znanosti o književnosti, udar na pedagošku struku te  uvođenje mračnih, p o r n o g r a f s k i h i pedofilskih sadržaja u kurikul Hrvatskoga jezika

Kako  je Ministarstvo znanosti i obrazovanja iskoristilo nastavnike Hrvatskoga jezika i knjižničare za miniranje znanosti o književnosti, udar na pedagošku struku te  uvođenje mračnih, p o r n o g r a f s k i h i pedofilskih sadržaja u kurikul Hrvatskoga jezika…

Budući da smo navikli da se velike prijevare u Hrvatskoj događaju potiho te skriveno uvode na mala vrata i da za njih saznajemo tek naknadno, obično kasno,  želimo upozoriti  za vremena na jednu takvu  opasnu prijevaru u prosvjeti, na  protuzakonit ulazak odgojno neprimjerene, štetne, razarajuće literature u kurikul  Hrvatskoga jezika.

Radi se o nizu djela suvremenih autora[1], namijenjenih učenicima srednjih škola, koja donose  šokantne, mračne priče, pedofilske scene, pornografske sadržaje, vulgarizme, izopačenu seksualnost, nemoralne i nihilističke poruke s nizovima samoubojstava.U njima se veliča incestuozni i pedofilski odnos, opisuje homoseksualni odnos i silovanja, seksualnost se nameće kao opsesija, mladi se identificiraju s junacima koji nemaju nikakav smisao ni cilj, koje vode goli nagoni pa imaju destruktivni naboj, s likovima mladih buntovnika koji se s krajnjim nepoštovanjem i izopačenim riječima obraćaju svojim roditeljima i bližnjima  čak i nakon njihove smrti.

Tu su apsurdni i bizarni likovi i odnosi: npr. učiteljica pripovijeda  detaljno o seksualnom iskustvu s učenicom, koja ju je silovala i otkrila njenu lezbijsku stranu, pripovjedač se divi potezu maturanta koji je nožem prisilio ravnateljicu škole da se gola prošeta po školi osvećujući joj se za jedinice i zaključuje o silovanju desetogodišnje djevojčice od strane starog čovjeka: „Deset godina, pomislio sam, okrugla cifra. Odlično vrijeme da se siluje djevojčica.“U jednoj od njih naši branitelji love ribu na Kupi na mamac od mesa četnika, a onda pripremaju juhu zajedno s četnicima s druge strane i jedu;pokazuje se poželjnim seks na groblju; u drugoj se javljaju  asocijacije na sušenje mesa u Krematoriju, blasfemije, ismijavanje Crkve i svećenika (preko fra Ambrozija  Testena, stvarne, preminule osobe i stvarnog samostana).

Ta je literatura uvedena na način za koji je i sama ministrica  Blaženka Divjak javno  priznala da nije „uobičajena metoda“. Anonimnom anketom (upitnikom)provedenom krajem veljače/početkom ožujka, nakon što je krajem siječnja objavljen službeni kurikul za nastavu Hrvatskoga jezika, u kojem te literature nema, a ni naslova bilo koje druge knjige iz suvremene književnosti (ODLUKA O DONOŠENJU KURIKULUMA ZA NASTAVNI PREDMET HRVATSKI JEZIK ZA OSNOVNE ŠKOLE I GIMNAZIJE U REPUBLICI HRVATSKOJ (Narodne novine 10/2019.; 29. siječnja 2019.)).  Elektroničkom anketomposlanom na škole s uputom da je popune učitelji, nastavnici  hrvatskoga jezika i knjižničari. U njoj je istaknuto da se  osobni podaci sudionika  (a njih predstavlja njihova šifra za ulazak u sustav!) neće obrađivati ni javno iznositi, što je bila neizravna poruka da anketa zapravo i nije ozbiljna, da je samo forma,  kojom se moglo manipulirati od strane onih koji je provode i obrađuju.  Zaobiđeni su predmetni stručnjaci  na Sveučilištu, u Akademiji, u Ministarstvu znanosti i obrazovanja te Agenciji za odgoj i obrazovanje.

Anketa je imala samo jedan zadatak, koji je uspješno izvršila – poslužila je kao  krinka za rušenje svih temelja znanosti o književnosti, pedagoške struke i akademskih autoriteta te u obezvrjeđivanju književnosti kao umjetnosti, a prvenstveno kao sredstvo za uvođenje literature sa šokantnim,  mračnim, pornografskim i pedofilskim sadržajem, sa svim mogućim nastranostima u tom području prezentiranim dopadljivim stilom. Ona drugačije nije mogla proći, a njezin je cilj promijeniti stavove, vrijednosti, svjetonazor, ponašanje generacija mladih koje stasaju, sukladno tvrdnji Vesne Pusić da su mladi u Hrvatskoj „prekonzervativni“ i da „tu nešto ne štima“, izrečenoj na liberalnom forumu “Obrazovanje i kultura kao brana populizmu i radikalizmu”, održanom u veljači 2019. u organizaciji Građansko-liberalnog saveza ( GLAS-a),  uz potporu Europske alijanse liberala i demokrata (ALDE). Da književno djelomože pridonijeti tome cilju jer djeluje na svjesnoj i podsvjesnoj razini, preko osjećaja, ideja, sugestija, imaginacije, uživljavanjem u likove i radnju, ne treba posebno dokazivati.

Sudeći po ovom što sena prijevaru uguralo u lektire, može se steći dojam kako HNS, ministrica Blaženka Divjak, Ministarstvo znanosti i obrazovanja i Vlada RH žele naše mlade pretvoriti u bolesne, nastrane i izgubljene ljude.

Odgovoran učitelj, svjestan opasnosti takve literature za mentalno zdravlje učenika i njegov osobni razvoj, ne može ne vidjeti iscereno sotonsko lice, skriveno u pozadini ovog projekta, licemjerje i bešćutnost onih koji su u ovom sudjelovali te naivnost nas, prosvjetnih djelatnika, naš činovnički odnos prema odgoju i obrazovanju zbog kojeg šutimo dok nam se struka ponižava i urušava.

Sigurni smo da velika većina nastavnika Hrvatskoga jezika i knjižničara neće koristiti knjige s ovim sadržajima, a nije ih nitibirala. Prema podacima Ministarstva, od 1011 nastavnika i 214 knjižničara srednjih škola koji su birali, takve je naslove izabralo  najmanje 12, a najviše 123 osobe, dakle 0,9% -10%, a oko 10% nastavnika hrvatskoga jezika i oko 30% knjižničara srednjih školanije niti popunilo anketu.

No, ta su djela zahvaljujući anketi upala u dokument Izborna djela za lektiru za 1., 2., 3., 4. razred srednje škole, koji se nalazi na web stranicama Ministarstva znanosti i obrazovanja, čija je svrha „olakšali izbor onima koji trebaju pomoć u odabiru; olakšali izbor preporukama drugih nastavnika, ali ne i ograničiti jer mogu izabrati i izvan popisa“.Time ta i takva djela ostvaruju pravo ulaska u škole i dobivaju pokriće struke, javnosti ministrica Divjak šalje poruku o slobodii autonomiji nastavnika, a nastavnicima se upućuju smjernice za izbor knjiga.Prema objavljenim rezultatima odabira,ispada da su njihovi autori u prednosti (npr. Zoran Ferić, Kristian Novak)pred Danteom, Gundulićem, Šimićem, Krležom, Matošem, Marinkovićem, Andrićem, Vojnovićem…,što je apsurd sukladan metodi ankete kojom su došli na listu.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja osigurava prividno LEGITIMAN i LEGALAN ulazak u školski sustav takvoj literaturi bez ikakvih ograda i granica (može se birati takve sadržaje i izvan navedenog popisa, navedeni popis u dokumentu Izborna djela za lektiru za 1., 2., 3., 4. razred srednje škole nije strukturiran po razredima – kako se tražilo u anketi –  nego je sastavljen po kriteriju broja nastavnika koji su pojedini naslov odabrali, što znači da je anketabila samo forma za određeni sadržaj i da bilo koja knjiga može doći u bilo koji razred).Podsjetimo, u službenom dokumentu, u kurikuluod 29. siječnja 2019. nema popisa suvremenih autora jer ovakve knjige ne bi mogle proći ni po kakvim stručnim i znanstvenim kriterijima. No, u tom se dokumentu, u domeni Književnost i stvaralaštvo stalno predlažu suvremeni tekstovi kao polazište za rad pri ovladavanju odgojno-obrazovnim ishodom ipotiče se nastavnika da prema svojoj profesionalnoj procjeni i prema kriterijima navedenim u poglavlju F. Učenje i poučavanje odabere suvremene književne tekstove za ostvarivanje odgojno-obrazovnog ishoda.Suvremeni tekstovi su, očito, planski izostavljeni s popisa u tom dokumentu da bi se preko ankete, čiji rezultati su trebali postati smjerniceza odabir takvih  tekstova, na mala vrata uguralo literaturu o kojoj je ovdje riječ.

Jesmo li spremni zaštititi našu djecu i mlade pred bujicom zla,  koje im se podvaljuju u „umjetničkom“ruhu u ime obrazovanja i struke?

Ako se među razumnim ljudima svih svjetonazora, a osobito među prosvjetnim djelatnicima ne probudi savjest i ne pokrene val otpora ovome, ako se ne trgnemo iz svoje uspavane sebičnosti, bit ćemo suučesnici u upropaštavanju onih za čiju budućnost smo se dužni skrbiti. Uništit ćemo sami sebe.

HRVATSKO KATOLIČKO DRUŠTVO PROSVJETNIH DJELATNIKA

[1] Uz tekst u Wordu prilažemo citate iz desetak knjiga hrvatskih i stranih suvremenih autora -pročitajte u nastavku…Jesmo li spremni zaštititi našu djecu i mlade pred bujicom zla,  koje im se podvaljuju u „umjetničkom“ruhu u ime obrazovanja i struke?

Haruki Murakami: Norveška šuma, Zagreb: Vuković &  Runjić, 2004.

(učiteljica glazbe priča kako ju je silovala trinaestogodišnja učenica)

I jasno, ja sam žensko, ali kroz mene prođe neka struja svaki put kad mi ruka dođe u doticaj s njezinom kožom…Moje tijelo ne sluša.  Ona mi drži desnu ruku na sebi svojom lijevom, dok ,i ljubi i liže bradavice, a desnom  rukom mi miluje leđa, bok, stražnjicu. I eto mene u spavaćoj sobi, s navučenim zastorom, od trinaest godina praktički me svukla do gola – i sve mi je vrijeme uspjela skidati koad po komad odjeće – i posvuda me dira, a ja se sva izvijam od užitka…To se tako nastavilo neko vrijeme, a onda se njezina ruka poćela spuštati niže,i počela me dirati preko gaćica. Tada sm već bila sva mokra. Sramim se reći, ali tajko mokra nisam bila nikad, ni prije ni poslije.  Uvijek sam  sebe smatrala nekako ravnodušnom prema seksu, pa sam se prenerazila što me to tako uzbuđuje. A onda mi je gurnula one svoje vitke, meke prste u gaćice i, pa znaš već… ne mogu se natjerati da to kažem. Hoću reći bilo mi je sasvim drugačije nego kad te muškarac ondje  dira svojim nespretnim rukama. Zbilja. Nalik na perje ili paperje.  Mislila sam da će mi u galvi sve eksplodirati….Pomislila sam i na svoju kćer. Što da me ona ovako vidi? Subotom je obično do tri bila kod mojih roditelja, ali što ako se nešto dogodi, pa se neočekivano vrati kući? To mi je pomoglo da skupim snagu i pridignem se na krevetu. „Prestani  sada, molim te prestani!“ povikala sam.

-Ali ona nije htjela prestati. Umjesto da prestane, strgnula mi je gaćice i počela se koristiti jezikom. To sam rijetko dopuštala i mužu, bilo mi je jako neugodno, a sad me je lizala trinaestogodišnjakinja. Jednostavno sam odustala. Mogla sam samo plakati. I bilo je božanstveno…Napokon je prestala i digla se i gledala me u oči. Obje smo biile gole golcate na koljenima na krtevetu i netremice se gledale. Njoj je bilo trinaest godina, meni tridest i jedna, ali, ne znam, dok sam gledala to njezino tijelo, bila sam izvan sebe od divljenja. Ta mi je slika još živo pred očima.  Jedva sam nogla vjerovati da gledam tijelo trinaestogodišnje djevojčice. I još ne mogu vjerovati. ..

-„Što nije u redu?“ kaže ona meni. „Ovo vam se sviđa, zar ne? Znala sam čim sam vas upoznala. Znam da vam se sviđa. Mnogo je bolje nego s muškarcem, zar ne? Pogledajte kako ste mokri. Sa mnom vam može biti još bolje ako mi dopustite. Istina je. Rastopit ćete se od užitka. Vi to želite, zar ne?“ I imala je pravo. Bila je mnogo bolja od mog muža. I ja sam zbilja htjela da nastavi. Ali nisam nogla dopustiti da se to dogodi.  (str 184./185.)

Pošao sam za Midoro u sobu s budističkim oltarom, zapalio komadić tamjana pred fotografijom njezina oca i sklopio ruke.

• Znaš što sam neki dan radila? – pitala me Midori. – Skinula sam se do gola pred tatinom slikom. Skinula sam sve do zadnje krpice da me dobro pogleda. Kao u nekom položaju iz joge. Ono , „Evo, tata, ovo su ti moje cice, a ovo pička“.
• – Koji ti je vrag bio da to napraviš?
• – Ne znam samo sam mu htjela pokazati. Hoću reći, pola mene nastalo je iz njegove sperme, zar ne? Zašto mu ne bih pokazala?Evo kćeri koju si napravio. Bila jesam malo pijana. Vjerojatno je to djelomice bio razlog.
• – Vjerojatno?
• Ušla je moja sstra i zamalo se srušila. Ja stojim pred tatinim spomen-portretom gola , raširenih nogu. I ti bi se malo iznenadio.
• Mislim da bih.
• Objasnila sam joj zašto to radim i rekla: „Dakle, Momo, (zove se Momo), skini se i ti sjedni pokraj mene i pokaži mu, ali nije htjela. Otišla je sva u šoku. Ona ti je malo konzervativna.

(str.  269).

Haruki Murakami: Kafka na žalu, Zagreb:Vuković & Runjić, 2009

(opis seksualnog odnosa između petnaestogodišnjaka i žene koja bi mu mogla biti majka, koju tako i doživljava i kojuna kraju tako oslovljava)

I prije nego primijetiš, njezin se san omotao oko tvoga razuma. Nježno, toplo kao plodna voda. Gospođica Saeki će ti svući potkošulju i bokserice. Ljubit će te po vratu dugo, dugo, zatim će segnuti dolje i uhvatiti te za penis koji je već tvrd kao porculan. Nježno ovija prste oko tvojih testisa, i bez riječi vodi tvoje prste do svojih stidnih dlaka. Njezina je vagina topla i vlažna. Ljubi te po prsima, siše ti bradavice. Tvoji prsti polako ulaze u nju. (str. 297.)

Ležiš nauznak, a gospođica Saeki uzjahuje na tebe. Uvodi tvoj okamenjeni pimpek u sebe. Ti si bespomoćan, ona zapovijeda. Sagiba se i uvija u pasu kao da tijelom ocrtava neku sliku. Njezina ravna kosa pada ti na ramena i bešumno se trese, kao vrbovo granje. Malo-pomalo propadaš u toplo blato. Cijeli svijet postaje topao, vlažan, nerazgovijetan, od svega postoji samo tvoj ukočen, blistav pimpek. Sklapaš oči i počinju tvoji vlastiti snovi. Teško je reći koliko vremena prolazi. Plima nadolazi, mjesec se diže. I uskoro svršavaš. Ničim to ne možeš zaustaviti. Svršavaš uzastopno u njoj. Tople se stijenke u njoj stežu, skupljaju tvoje sjeme. (str. 297.)

* * *Čvrsto je držiš, ona uranja lice u tvoje grudi. Osjećaš njezin dah na goloj koži. Dodiruje ti mišiće, jedan po jedan. Naposljetku liže ti nabrekao penis, kao da ga liječi. Opet svršavaš u njezina usta. Ona guta, kao da je svaka kap dragocjena. Ti joj ljubiš vaginu, nježno dodiruješ jezikom svaku meku, toplu točku. Postaješ netko drugi tu, nešto drugo. Negdje si drugdje.  (str. 337.)

Iz sadržaja (sa stranica Moderna vremena):

Na Murakamijevoj pokretnoj traki je petnaestogodišnji dječak Kafka koji posredno ubija oca, u snovima siluje sestru, i na javi ima strastveni seksualni odnos s majkom; tu su prolazi u paralelne svijetove i transcendentalna iskustva;

Moderna vremena :: Haruki Murakami : Kafka na žalu

https://www.mvinfo.hr/clanak/haruki-murakami-kafka-na-zalu

Zoran Ferić: Anđeo u ofsajdu (Zagreb: MD, 2001).

Forma amorfa: „Neosjetnoi posve prirodno, da smirim plač, počeo sam se zadovoljavati. Uskoro puštao sam tekućinu i gore i dolje, a kroz prozor, u parku, vidio sam jednu sasvim malu djevojčicu. I ona je ispuštala tekućinu, zadignute haljinice, čučeći. Kao da piški na moju tugu. „ (str. 26)

„Obrađivala me je prilično dugo rukama, a onda i ustima. Ležao sam na leđima i pustio je neka radi. Kad je zajašila bio sam već spreman. I počeli smo se gibati. Prvo polagano, a onda sve brže. Radila je dobro i podatno. Imala je jasnu računicu kao i većina kurvi: što bude uslužnija, to ću prije biti gotov. Tik pred sršavanje, sagnul se i počela mi grickati uho.  Kad sam se istresao, čvrsto me stisnula nogama  da joj ne pobjegnem …“  (str. 27)

„Kad sam se vratio i to rekao Marini, napravila je facu kao da vidi duh svoga oca kako jebe petogodišnju djevojčicu. (str. 31)

Otok na Kupi –(piča o braniteljima): „Držao se teorije  da štuke i somovi najbolje grizu na mrtve četnike…U neko doba pojavio se leo s mamcima. Iz prljave najlonske vrećice na kojoj je bio nacrtan brkati frajer u safari odijelu kako pali Camel cigaretu, izvadio je nekoliko komada mesa i pažljivo ih odložio na daščicu.

-Povraća mi se – rekao sam.

– Ako misliš da oni s druge strane ne pecaju na nas, varaš se. Što misliš, zašto nam ne žele vratiti naše mrtve…Za to vrijeme Leo je ožem rezao meso na male komade i naticao ih na udicu…) str. 38/39

„Ovo je alat za vađenje očiju – rekao je.- To samveć vidio dolje u Dalmaciji kod njihovih mrtvih specijalaca. Ovim šiljkom ubodu u zjenicu, a žličicom poduhvate očnu jabučicu, pa izvuku čitavo oko kao kuhnu školjku. Izvježbn čovjek može ovim izvaditi sto pari očiju za sat.  (str. 45)

Ralje (Veliki bijeli)

Na platou s južne strane svjetionika, lica sablasno obasjanog mjesečinom, Arna je držala u ustima Tomin ud. Klečala je ispod njega i na mahove proždirala njegovu stvar u cijelosti.

-Ja bih se bojao da mi ga ne odgrize – rekao sam….

Dok smo se te noći redali u njenim ustima, Arna je klečala ispod nas kao da moli. Mogli smo predpostaviti da će je u vremenima koja dolaze prozvati Ralje, da će otočkim tinejdžerima godinama služiti za spolno sazrijevanje i da nitko od nas više nikad neće biti isti…(str. 58)

Blues za gospođu s crvenim mrljama

Klinka kraj mene zove se Prošlo Ljeto, a njena prijateljica Lili Marlen. …Prošlo Ljeto gleda me direktno u oči kao da kaže: Bradica, kad ova mora prođe, bum ti pušila za dvajset marki. Lili je obučena u crno. Intravenozna darkerica koja se u predvorju smrti osjeća kao u zahodu vrtića. Dakle slobodno i spontano.

• Ovo bi već jebo! – veli mi sused fiksirajući Dark Lili. Odgovaram da mu to ne bih preporučio . Barem ne ovdje. Savjetujem mu da prati reakciju i ako mala iziđe iz ordinacije nasmijana, znači da je negativna. Tada je najčišća. Htjet će sigurno proslaviti kojim dopom i onda neka joj ponudi dvadeset maraka za brzu rundu u parku iznad klinike.
• -Nisam lud – kaže mi ovaj- gore je Mirogoj. Nikad to ne radim na groblju.

Objašnjavam da je groblje odlično mjesto jer nema ljudi, relativan je mir, a i tamne mramorne ploče od sunca se toliko ugriju da su i u proljeće sasvim ugodne. Kaže da protiv oni stvari nema ništa, ali protiv groblja svašta. On, naime radi u Alžiru, preko Industrogradnje, a Afrika je puna toga vraga. Misli side.  Str. 60

Otvorenog lica, duge kose, plavuša – nastavlja nosato tijelo – mislim pička. Otvorena gore i dolje, stvorena za redaljku. A mi, nas četvorica, neiživljeni fircigeri, ajde redaljka. Ona, kako se ko popne na nju, giba se urvetina, kao zmija, plazi, izvija se. Ima na guzici tetoviranog poskoka i svima nam skače na tog poskoka. Str.84

Simetrija čuda

(opis seksa maloljetnika s prostitutkom, kojoj ga je doveo otac; majka mu je umrla kad je bio mali)

„- Raskomoti se – rekla mu jei počela raskopčavati bluzu. Svlačili su se u tišini. On je bio prvi gotov. Stajao je tamo u cipelamai čarapama, potpuno gola ona stvar mu je bila napeta. Prišla mu je i rukam amalo promuljala jaja. U lijevoj ruci držala je prezervativ, dok se desnom još bavila Ivanovim jajima. Odgrizla je vrh omota prezervativa spretno ga izvadila i puhnula u kapisu na vrhu. Onda mu ga je brzo navukla. Rukom je povukla par puta u smjeru trbuha, da bi guma potpuno prionula.

• Sad si gotv- rekla je i pljusnula ga po trbuhu. – Sad možeš da jebeš.

To mu je uistinu bilo prvi put. Nikako se nije mogao koncentrirati. Na pamet su mu padale razne stvari. Recimo, debeo čovjek koji se popeo na krov svoga VW pasata i pišapo haubi. Ili, straica bez obje šake prodaje male kornjače n adnu preokrenutog žutog škafa. Dok je jebao, mogao je primijetiti kkao žena okreće glavu, kao da se pokušava osloboditinjegova daha. Gledao je u njeno lice na kojem su se pojavile kapljice znoja.

Kad ideš fukati – rekla je u jednom trenutku – nemoj jesti luk.

A onda ga je počela opsjedati ta čudna ideja, misao koje se nije mogao osloboditi. Zamišljao je ovu ženu u crnini kako tetura gurajući kolica s vrlo malim djetetom. Tko zan otkuda mu ta slika. …Na taj načim, mislio je, slike su se ukazivale biblijskim prorocima i oni su ih onda tumačili. Nekoliko puta mu je ispao, i ona ga je uvijek strpljivo vraćala u sebe, ali stvar s nije kretala prema nekom logićkom svršetku. Uvijek kad bi se približio vrhuncu pojavila bi se slika žene u crnini i boja njene haljine isticala se na podlozi bistrog plavetnila zamišljenog neba.Ona pod njim se sve više znojili u jednom trentku reče:

-Tamo u džepu od kute su papirnate maramice. Dohvati ih“…I ona se izvila zajedno s njim da ga uopće mije morao vaditi. U ruci je sada držao celofanski paketić izvukavši jednu od maramica koja je mirisala na borovinu.

– Obriši se! – rekla je još uvijek kružeći arlicom kao žena koja zna svoj posao. Nekoliko puta prešao je maramicom preko njenog lica da pokupi znoj što se ondje sakupio.

Porozan papir upio je sa znojem i boje njene šminke, koje su sada na njemu tvorile nepravilne šarene mrlje. Malo po malo, Ivan  je postajao svjestan da se na maramici formira jedna apstraktna slika koja, tko zna zašto, savršeno prikazuje ženino lice. Kad je konačno svršio, postalo mu je jasno da se čudo pojavljuje tamo gdje ga najmanje očekujemo.  O tome je trebalo svjedočiti.“  (str. 110)

Anđeo u ofsajdu

I više ne mogu otjerati sliku djevojčice prerezane motornom pilom. Djevojčica prerezana motornom pilom je u prvom redu neobično kratka. Ako je od rezanja prošlo neko vrijeme, izgleda kao da je plastična. Iz kičme još viri repić moždine, kao u pečena janjeta. „ (str. 168)

Zoran Ferić: Mišolovka Walta Disneya, Zagreb: VBZ, 2012.

„Deset godina, pomislio sam, okrugla cifra. Odlično vrijeme da se siluje djevojčica…“( str. 58)

Pred kraj razreda, prije mature, imao je dvije negativne. Iz matematike i fizike. Te predmete mu je predavala tadašnja ravnateljica gimnazije, gospođa Fruk. Dva dana prije svršetka škole ušao je u direktoričinu kancelariju s ogromnim mesarskim nožem. Svima je zastao dah: očekivali su krikove, lom namještaja, krv koja probija ispod vrata. Međutim, ništa od toga. Uskoro se ravnateljica pojavila na vratima živa i zdrava, ali… gola. Naredio joj je da se razodjene i pod prijetnjom noža prošetao je hodnicima gimnazije. Ona je, jadna, i poslije toga ostala direktorica, ali više nije mogla čuti smijeh a da ne pomisli na svoje uvele dojke, preširoke bokove, spuštena znojna stopala za koje se lijepe listovi istrgnuti iz bilježnica i komadići krede. Ubrzo nakon toga otišla je u penziju, a stric je morao u Ameriku. –  Lijepa priča – rekao sam – je li istinita“ (Isti, str. 52–53).

„Sredinom tjedna u Upravi gradskih groblja počele su se događati čudne stvari. Kobasice koje je nadgrobar Krpez donio sa svoga kolinja i koje su zajednički sušili na dimu, ucrvale su se.

– To nije dobar dim – rekao je Al – upozorio sam da to nije dobar dim.

– To je odličan dim, Alane – rekao je Krpez, on ga je uvijek zvao pravim imenom – ali štos je u nečem drugom.

– Koliko ja znam, to se radi s dimom od piljevine“ (str. 11).

Slavenka Drakulić: Mramorna koža, Grafički zavod Hrvatske 1989.

(odnos oćuha s maloljetnom pokćerkom)

„Zagrizla sam. Zubi su probili kožu. Davno naslućeni okus njegova tijela: glatka toplina koju bih mogla gutati do besvijesti. On se savija prema natrag i ulazi u mene nagu, kao da se tako riješio neke nepoznate, nataložene boli. Pomislila sam da smo toga časa isto. Isto – ona i ja. Njegovo tijelo dodiruje nas obje iznutra dopirući duboko unutra, tamo gdje smo isto. Mora da je u hipu ugledala sve. Krevet. Njegovo golo tijelo iznad mene. Ruku koja pritiska moja usta i drugu koja čvrsto steže moje ruke iznad glave. Kako mi koljenom rastavlja noge, a zatim ritmički pokreće u teškoj, napetoj tišini ranog popodneva, u kojoj se više ne čuje čak ni škripanje kreveta ispod nas..“(str. 114)

 „Želim da ga ubije. Gledala bi ga kako umire. Uživala bi u tom. Ja bih stajala sa strane i čekala…“(str. 119).

Patrick Süskind: Parfem – povijest jednog ubojice, Zagreb, Znanje, 2010.

Svi su čovjeka u plavom kaputiću smatrali najljepšim, najprivlačnijim i najsavršenijim bićem što su ga mogli zamisliti: opaticama je nalikovao na samoga Spasitelja, sljedbenicima Sotone na sjajnog gospodara tame, prosvijećenima na najuzvišenije biće, mladim djevojkama na princa iz bajke, muškarcima na idealne slike samih sebe. Isti su osjećali da ih je dirnuo, pogodio u najosjetljivije mjesto – u njihovo erotsko središte. Kao da je imao deset tisuća nevidljivih ruku i kao da je svakome od deset tisuća ljudi što ga opkoliše položio ruku na spolovilo i gladio ga upravo onako kako je svatko , muško ili žensko, žarko priželjkivao u najskrovitijem maštanju. I tako se predviđeno pogubljenje jednog od najopasnijih zločinaca toga doba izrodilo u najveće bakanalije što ih je svijet vidio od drugog stoljeća prije Krista.

Ćudoredne žene trgale su sa sebe bluze, razgolićavale dojke uz histerične urlike, bacale se na zemlju uzdignutih suknji; muškarci su suluda pogleda posrtali u moru pohotna mesa što im se prepriječilo na putu, drhtavim prstima izvlačili iz hlača uda ukrućena kao od nevidljive studeni, padali stenjući bilo kamo, općili u najnemogućijem položaju i parovima: starac s djevicom, težak s odvjetnikovom ženom, šegrt s opaticom, jezuit s masonovom ženom, sve se ispomiješalo, kako je tko koga dohvatio. Zrak je otežao od slatkastog vonja pohotnog znoja i ispunio se kričanjem, roktanjem i stenjanjem deset tisuća zvijeri u ljudskoj spodobi. Pravi pakao.“ (str. 201)

 Bernhard Schlink: Žena kojoj sam čitao (Zagreb, Algoritam, 1998.)

(odnos između petnaestogodišnjaka i tridestpetogodišnjakinje)

„Prišla mi je tako blizu da sam na leđima osjećao njene dojke, a trbuh na svojoj stražnjici. I ona je bila naga. Zagrlila me, spustivši jednu ruku na moje grudi, a drugu na moj kruti ud. (…)

To, kako sam rukama i usnama istraživao njezino tijelo, to kako su nam se usne srele i kako se ona našla iznad mene, oči u oči, sve dok nisam zatvorio oči, pokušavajući se prvo savladati, a onda očito tako glasno viknuo da je, držeći mi ruku na ustima, morala prigušiti krik.“ (str. 23.)

„Rukama sam joj milovao široka pleća, čvrste butine, čvrstu stražnjicu, i na vratu i na grudima osjećao njene čvrste dojke i trbuh. Koža joj je na dodir bila glatka i meka a tijelo pod njom snažno i pouzdano. Kad bih ruku položio na njen list, osjećao bi stalnu, trzavu igru mišića. Podsjetila me na trzaje kože, kojima konj pokušava otjerati muhe. (str. 58)

Užasno me uzbuđivala. Dok smo vodili ljubav, imao sam osjećaj da me želi dovesti do vrhunca koji bi nadmašivao sve što sam dotad iskusio, vrhunac kojim bih dosegnuo razinu neizdrživosti. I način na koji mi se podala bi je jedinstven. Nije bila suzdržljiva; nikad to nije ni bila. No ovog puta kao da je željela potonuti zajedno sa mnom.“ (str. 66)

Kristian Novak, Črna mati zemla

Odabrani ulomci:

Str. 38. (glavni lik Matija Dolenčec i njegova partnerica Dina)

Te, za Matiju savršene, asimetrije, odražavale su i Dinine sise, koje kao da su neprestano proturječile jedna drugoj. Jedna bradavica je gledala gotovo ravno naprijed, a druga je gledala u stranu, pa su podsjećale na goleme oči razroke krave. Kada su se ševili jednu je ruku rabio kako bi pravilno usmjerio onu neposlušnu sisu. Bilo mu je osobito zanimljivo što bi Dina, kad bi svršavala, usporavala… Jednom ju je pitao zašto nikad ne govori dok se seksaju (jer je njemu tu i tamo došlo da joj kaže nek mu puši do kraja kad je već kurva…) ….

Ta je mlada majka i supruga, dok su se prebacili iz misionarca u guženje … izbacila prvo lice jednine iz svoga jezika i počela spominjati sebe kao da je riječ o nekom drugom (fuck this bitch, yes) … Dijelove vlastitoga tijela spominjala je kao da ne pripadaju njoj i naređivala mu neka jebe te, kao, dijelove tijela (fuck this pussy, fuck it harder, fuck this asshole… smack this titties…)

… Sada mi tvoj nježnik ulazi kroz stidnicu. Oh. Oh. Želim da to činiš brže….

Str 65. (nakon što ga je partnerica ostavila)

Drkao je lijevom rukom zamišljajući da desnom drži jedno veliko oko razroke krave.

Str. 66 (Glavni lik planira napisati gej-roman pa razmišlja o mogućim naslovima)

„Iako je strateški brzo odlučio da treba napisati potresnu priču o nogometnom navijaču  koji shvati da je homoseksualac, rezultat rada do Božića smjestio se u bilješke na pola stranice:

Gay navijač – mogući naslovi

`Felš, klupa, tablica` (felš asocira na potez u nogometu, to može biti i nadimak glavnoga lika , klupa je mjesto za igrače koji nisu u prvoj momčadi, a to je i metafora za mjesto društvenih autsajdera kakvima postaju navijači kada izađu iz ormara; klupa je i mjesto prvih nježnosti s kolegom navijačem; prikazati da rabijatni i grubi Felš zapravo prima  – to nitko neće očekivati );

`Ispadanje iz lige` (može asocirati na događaj kada nogometni klub zbog loših rezultata završi sezonu na dnu tablice, ali i na događaj kada kurac ispadne iz šupka tijekom analnog odnosa, a što se, kao, glavnom liku zbog neiskustva neprestano događa);

`Puna šaka muda` (asocira na hrabrost potrebnu da se u represivnoj zajednici izađe iz ormara, ali i na trenutak kada prilikom misionarca gay partner koji leži na leđima (Felš) mora rukom zadignuti testise da bi drugome olakšao penetraciju).“

„Sa svojim je gađenjem nekako izlazila na kraj, barem nitko treći nije znao kakav je Mladen. No potpuno je pala kada je vidjela na kakav način Mladen voli i gleda svoje nećake, devetogodišnje blizance. Vidjela je kako ih dira, kako se hrva s njima i škaklja ih, pa ih u igri uzme u naručje ne bi li se malo protrljao o njih. Išao je i pišati s njima. (…)“  „Na životu ju je držalo to što se činilo da i on želi to zauvijek skriti od svijeta. Sve dok nije počeo kući dovoditi dječake.

Nešto je rekao da joj se smračilo pred očima kada je gledala kako je i Franc izlazio iz prtljažnika, prigovarala je koliko je mislila da smije, no kao da ju nitko nije ni čuo. Jedino je ona vidjela što se doista zbiva. Sljedeći je put doveo samo Franca. Vidjela ih je iza kuće, kod garaže. Mladen je objašnjavao kako golman mora biti razgiban i da Franc ima jedan mišić u leđima koji nije dovoljno rastegnut. Rekao mu je da se nagne u stranu i da će ga boljeti, ali da mu tako i treba kad se ne razgibava svaki dan i ne vježba koliko bi trebalo. Mladen ga je sve više savijao, prateći to korenjem i naredbama. Franc nije mogao niže, pa je savino koljeno. Mladen ga je udario šakom u koljeno i pitao ga je li normalan. Franc je na trenutak ispružio nogu, bolno protisnuo zrak kroz zube i ponovo savio koljeno. Mladenovi komentari prešli su u nesuvislo i bijesno mumljanje i Franc se više nije mogao izvući. Kratke bijele hlače bile su mu oko koljena. Noge nije mogao skupiti jer su između njih već bile Mladenove. Bio je nagnut i pridržavao se za limenu bačvu iz koje je smrdjela ustajala voda. Osim odraza svoga lica, Franc je mogao vidjeti kako se punoglavci uzvrpolje kada bi kroz njegove zube uz bolan izdisaj kapnula slina s tragovima krvi.  – Ha? Kaj mrckaš, ve buštij meni fasovo, pička ti materna. Ha? Kaj mrckaš? Još bošmrcko? Vebušdobijo svoje. Kaj se cukaš? Ne buš se tij meni cuko. Smetjejenosmrdlivo. Ve bum ti ja dreka nutriporino, ka nešveč tak smrdijo. Tak je govorjo, kaj da mu je dičker neka napravijo – tužno je rekao Hešto.  Milica je odgledala tu scenu do kraja, vidjela je kako je dječaku gurnuo dva prsta jedne ruke u usta i kako ga drugom rukom drži za kosu, gledala je kako pušta da dječak padne na pod kao pretučeno pseto, kako dolazi do zraka i kako vlastitom znojnom majicom briše govno s kurca. (…) Milica je mogla odgledati cijelu tu scenu jer je već odlučila. Mladen je ušao po čokoladu i ona mu je stala na put, prvi puta je skupila svu hrabrost i glasno izgovorila:

– Ti misliš ka je to normalno? Bog ti jeba mater, prejkprokleti gnoj, ti misliš ka je to normalno? Mladen joj se nasmijao u lice, protisnuo – kapa se hručeš – i izašao van.  – Jebejm ti mater, ne buš mi tijvečblizodojšo – rekla je, no on je više nije čuo. Nahranila je dijete, skuhala večeru i šutke gledala kako Mladen jede. Izgledao je kao da je malo umoran, samo je žvačući povremeno tepao djetetu u stolcu za hranjenje.  – Sam si čeka ka dojdedičkeršterinikomo ne bumogopovedati kaj mu dejlaš – rekla je napokon. – Kaj pa se tebi ftrgnulo – rekao je nezainteresirano.  – Pa pofukaj mene, jo isto nem nikome rekla – protisnula je kroz suze.  On skoči s mjesta prevrnuvši tanjur, navine se nad nju i reče:  – Još jemput neka reči, f črno mater zemlo te zatučem. Me razmiš? Pitam te či me razmiš!  (…) Naposljetku je gotovo sa smiješkom, nakon što je provjerila spava li Mladen i je li dijete dobro, legla u kadu, uzela škarice za nokte i dva puta zarezala duboko u meso. Postalo joj je hladno kad je vidjela kako krv otječe, no bila je sretna što je Mladen ne gleda i što joj sada više ne može ništa.“ mrckati – stenjati dičker – dječak cukati se – otimati se Kapa se hručeš? – Zašto se buniš?

 Kristian Novak: Ciganin , ali najljepši, Zagreb: OceanMore, 2017.

• Z Moldavije puce….
• Sandi, hodi. Pičke dobrodošlice. Ti si prvi zaberi.- reče Padolek…Ajde, hodi da vidimo kak ciganska mašina štepa…
• Padolek prstom pozove jednu, a onoj pokraj nje pokaže da ide njegovu prijatelju. Namigne mi…Mahne trećoj, pokaže da mu treba doći od ispod. Liži mi jaja dok mi ova puši. Ali ova treća izgleda jako uplašena i ne ide tamo.
• – Strc, ti reči do boš šteu.
• Starac pkraj mene odmahne, uzima kolač. Padolek i prijatelj smiju se puno. Prijatelj okrene guzicu prema licu djevojke, gurne njezinu glavu ispod jaja, među noge. Ravno na čelu joj jaja, pula viri kao rog iz njezina čela.
• – Glej jo. Jednorog, on konj z roglom. To sem vidijo na inerneto..
• -Glej akka Robi dejla. Točno joj reče kaj treba i kak. Žena je srčena dok joj veliš kaj treba delati, kaj očeš od nje. Isto kak pes, isto kka dejte.
• Nisam ih mogao gledati. Nisu ih uzeli na silu, nije to. Ali bilo je ogavno, ne mogu ti objasniti, kao da gledaš nekoga kkao se pere, ili kako sere, a on te glda ravno u oči. …
• Padoleku je njegova pušila na sve četiri, kao pas. Držo ju je rukom za glavu, malo gledo u strop, malo u nju. Odmakne se od nje, on amisli da treba ustati, on je pogladi po glavi i kaže:
• – Stej, stej, stej – pa je zaobiđe, pula mu se klati lijevo-desno. Nagazi joj ruku. Trznula se, ali i dalje gleda naprijed. Padolek joj stavi ruku na rame i kaže:
• – Sori – s onim američkim r. Prca je od iza, stoji u nekakvom raširenom stavu iznad nje. Valjda mu je bilo žao što joj je sato na ruku pa se suzdržava, ne jebe divljačkikao njegov prijatelj.
• Robi je svoju namjestio tako da se njegova i Padolekova gledaju.. Udara je s obje ruke po leđima i radi kao životinja. Reži nešto kroz zube, nešto, ve boš vidla, kaže joj da je prokleta kurva, a mislim da ga ona ne razumije. Ona gleda u stranu, starac i ja ne vidimo joj oči.
• Obojica su zgotovili, pa su si natočili i sjeli k djevojkama na garnituru. …Kreću ponovno. Idu na onu treću. On ase jedina ne smije, ne zna točno što treba raditi. …Mora pušiti pulu obojici. Onda je stavljaju na sve četiri, pa jedan iza, a drugi naprijed. Padolek je bio iza, gurnuo, ona se trzne i nagne na jednu stranu, ispruži jednu nogu i zadigne se, rukom pokazuje: preduboko je. Padolek kaže sri, ljubi je u leđa. Robi se smije, kaže:
• – To, Podolek, romantika, romantika.
• Strc se smije.
• – Kakšega imaš, Robi.Bauk i bogme. Moraš ga registrejrati, daj mu OIB.
• Padolek joj pokušava stisnuti donji dio leđa, da bude kao sedlo, da se lijepo naprči, a ona se drži grbavo, stisla se. …U trećem su ih naletu obukli u ono što nose hrvatske cure, to UGS čizme, to ELSF majice, tajice…Robi je ljut jer je njegova stala s pušenjem da si izvadi dlaku iz usta..
• One tako platijo ka ih pelamo prejk – nstavi Hamer. – Kaj misliš kaj bodo im dali ovi ka ih posle nas dobiju? Nek se prifčijo.“

(str. 355/356/357).

Olja Savičević Ivančević:  Adio, kauboju (Zagreb, Algoritan, 2010.)

Str. 19.-20. “Snimka je bila nekvalitetna i pretamna, očigledno je u sobi bio mrak. Vjerojatno je snimana mobitelom, pomislila sam tada. Počinje izrazom lica muškarca koji se propinje iznad mršavog bijelog tijela. Radi se o nekome tko ima jako velike ruke. Lice jebača, koje ne uspijevam dobro razaznati, razmazano je, ali izgleda na granici plača. Osoba ispod njega tek povremeno pomiče ruku ili nogu i ispusti jedva čujan zvuk, stenjanje. Druga slika su uska bedrate druge osobe, mladića ili djevojke, to se ne vidi jasno: bedra otkrivena, skupljena, među koja prodire tanak žalac, rilo velikog mužjaka. Treća je dječački potiljak s kratkom, ošišanom kosom i velikom tustom rukom na njemu: lice osobe koju veliki jebe zariveno je u jastuk i ne vidi se. Četvrta slika se pokreće, ali jedva jednom rukom jebač objekt svoje požude drži za rame ili vrat, vjerojatno prečvrsto i polako gura prema dolje, grabi niže, navlači i nabija sporo i snažno i plače sve jače i glasnije, da bi svršio u hroptanju cvileći. Njegov plač je ono što je nemoguće zaboraviti, pogotovo ako ro želiš.”

Str. 121.-122. “To je crni stik na koji je presnimljen amaterski porno uradak, onaj isti koji sam prvi puta vidjela na kućnoj zabavi , onda u Zagrebu. (…) Počinje izrazom lica muškarca koji se propinje iznad mršavog i bijelog tijela. Mlada djevojka, ili što se čini vjerojatnijim, vrlo mladi dečko, meni nepoznat. Jednom rukom jebač objekt svoje požude drži za rame ili vrat, vjerojatno prečvrsto, drugom ga rastvara i polako  gura prema dolje, grabi niže, navlači i nabija sporo i snažno i plače sve glasnije, da bi svršio u hroptanju ječeći. To ridanje je ono što je nemoguće zaboraviti.”

Str. 18. „Tad smo prvi put vidjeli smrt. Nije izgledala strašno. Ležala je na krevetu napokon sklopljenih očiju i Danijel je podigao njenu široku spavaćicu iz vremena kad je bila Velika Oblapornica. Tražili smo turističkog majmuna, ali ispod spavaćice nije bilo ničega. Sve na babi je bilo mrtvo već godinama, plavi i smeđi krakovi prekriveni ljuskama, bez dlaka. Jedino je živ bio muf među njezinim nogama, runjavo, blistavo krzno, svjetlocrno, koje se penjalo od polovice bedara do prepona i u tankom vretenu sve do pupka.”

Olja Savičević Ivančević: Nasmijati psa

Nasmijati psa
https://elektronickeknjige.com/download/nasmijati-psa/pdf/

Jednoga lijenog, pasje vrućeg poslijepodneva, ležali smo ispod rastegnutih lancuna i ženskih  gaća koji su visjeli sa sušila.

‒ Jedanput san odavde ukra ženske gaće, al otac me pribija, pa ih sad samo malo uzmem dok nikog nema i odma ih vratim nazad.

‒ Šta će tebi ženske gaćice?

‒ A balavice, balavice. Hahaha, a šta će mi? Pa moš svašta, možeš ih mirisat…

‒ Bljaaak.

‒ Al to je bolje kad su šporke.

‒ Odvratan si i lažljivi lažovčina!

‒ Misliš?! A dokazat ću ti da nisan. Aj, šta si se pripala, nemoj mi još počet plakat. Hehe, koja si ti balavica. Sigurno nisi nikad uživo vidila golu osobu? ‒ Nije baš istina, svako jutro vidim babi guzicu kad svlači spavaćicu!

‒ Da babinu guzicu. Ts, pa to se uopće ne računa, ja ću s tobon popizdit! Nalakti se i važno zatrese svojom lijepom glavom, pa onda izvadi zadnji duvan iz kutije. Ja povučem prva dva dima. Stišćem suze u očima i kašalj u grlu:

‒ Dosta mi je, nisam od volje danas ‒ jedva ispustim.

On odbija dimove kroz nos i priča:

‒ Ja sam bija i mlađi od tebe kad san vidija guzice skoro svim ženskima u školi. Uša bi u ženski vece, popea se na školjku i ćirija priko zidića u susjedni. Dok jedan dan učiteljica od akavaca nije dobila proliv i uletila u učenički zahod. Ajme smrduše, izletija san ka grom i tu su me snimili da izlazin iz ženskog zahoda, neke su se lapače potužile da su me sinjale i da ih beren dok piške i ukorilo me nastavničko vijeće. Al, to su mi sad stvarno već dičja posla… Znaš ti Vanesu sa sedmog?

Znala sam Vanesu, ona će ove godine u prvi srednje, živi preko puta teta-Micike.

‒ E, ona mi je dala da je, ono, zapravo… poševin. Već tri puta.

Pogleda me u oči i čvrkne ugašeni čik do ruba terase. Osjećala sam kako mi lice gori.  (str. 2-4)

Sinoć sam sanjala vrele snjegove kolovoza koji padaju i tope se i nestaju u širokim potocima. Sočno ljepljivo ljeto i goli mladići, čvrstih bedara i uspravni, kupaju se u potocima. Lopatice su im tetovirane, a stražnjice posute sitnim zlatnim dlačicama. I oni se rastapaju u potocima, a ja ulazim i tražim ih. Ronim za njima. Najednom se stvore oko mene, vodenim prstima dodiruju mi tijelo i to je ugodno. Ljube mi usne i uši. Igraju se i ja prihvaćam taj izazov. Ples dlanova i struka, pa jezika i prstiju. Meki mulj pod stopalima i dublje. U utrobi. Smijem se, vrlo glasno, a rastopljeni snijeg ulazi mi u grlo i nosnice, a to ima okus po šećernoj vuni. Mladići poniru s potocima, pa se pojavljuju ponovo i sad me grle čvršće, kao da više nisu od vode, prebacuju me iz ruke u ruku, a ja se ne opirem. Uživam. Jedan od njih, visok i bijelih očiju, prima u ruku moju dojku, drži je na dlanu kao ubranu, pa je prinosi usnama ili usne prinosi njoj… i snažno zagrize.   (str. 26)

Vanjac je jedanput bio u Londonu i pričao je što sve tamo ima i da je vidio crnca i bijelca kako se drže za ruke. ‒ Davide, zašto su se ona dva držala za ruke? ‒ pitao sam brata kad je Vanjac otišao. ‒ Bore se protiv rasizma! ‒ smijao mi se David, pa sam znao da se ruga. Mama je u kuhinji ribala rernu. Klečala je na koljenima i puhala. ‒ Majko, zašto se crnac i bijelac u Londonu drže za ruke? ‒ Ko ti je to rekao? ‒ Vanjac. ‒ Reci ti Vanjcu da bi mu bolje bilo da je ostao u tom Londonu! Tata je u dvorištu prao auto. Bila je prva sunčana nedjelja nakon duge zime. U vrtu je procvjetala trešnja i bilo je fino. David je pripremao kantu sa sapunicom. ‒ Tata, zašto se u Londonu crnac i bijelac drže za ruke? Rekao mi je Vanjac. ‒ Zato što su pederčine. Jel tako Davide? ‒ Aha.

A onda su na početku ljeta David i Vanjac nestali. Svagdje smo ih tražili dva dana. Sad svi šute, a novine su pisale i na TV je bilo. Našli smo ih na izlazu iz grada, u polju, kako vise svako na svojoj trešnji. Svi znaju da sam ih ja prvi vidio, ali ne znaju kako je to bilo. Trešnje taman sazrele, još razlistane, i trava je narasla i požutila. Ja sam prvo vidio patike od Vanjca, one njegove modre sa žutim crtama, kako se njišu ispod grana i vikao sam: Vanja, Vanja, zadovoljan što sam ih napokon pronašao. Mislio sam da beru trešnje. A onda me u trku pogodilo drugo tijelo. Bio je to David, moj brat. Visio je hladan i modar i sav izbeljen ko da mu se nešto gadi ili gore. Ne znam zašto su se svi zabrinuli za mene, ko da sam se ja objesio. Nisam previše plakao, samo onda kad sam ih našao, od straha, jer nisam prije vidio mrtve ljude. Jedino što mi se s nikim ne da govoriti. Po noći, prije nego zaspem, naprežem se da zamislim Davida, htio bih da mi dođe u san, pa da mu objasnim da nisam htio reći ocu ono da će pobjeći od kuće, da mi je žao, i da mi fali. Al kad zaspem baš ništa ne sanjam, samo nekad Vanjine patike kako vire kroz grane trešanja ko da se krije negdje u krošnji ko čvorak. Ja mu ih skinem i pobjegnem. (STR. 55)

HRVATSKO KATOLIČKO DRUŠTVO PROSVJETNIH DJELATNIKA

Osvrt Uredništva Braniteljskog portala;

Kao što je poznato Uredništvo Braniteljskog portala već dvije godine u kontinuitetu upozoravao je što radi Ministrica Blaženka Divjak, koja   u svom radu, ne samo da je bila netransparentna nego njen rad najvjerovatnije podliježe pravnim sankcijama.

Očito je da je Divjak imala potporu cijele Vladajuće strukture (“koja je jako Europski osviještena”) koja )a EU prje HNS-ovcima dala potpunu političku slobodu, a koji nemaju niti 1% potpore hrvatskih birača (mora da je je i to nekakvaEU praksa za koju m ne znamo)!?

Preostalo nam je jedino skrenuti pozornost roditeljima da budno prate što im to u školama daju djeci da uče. A učitelje i profesore pozivamo na njihovu SAVJEST da takve stvari djeci ne predaju.

Uredništvo Braniteljskog portala